Autor: Marijana Cvijović
Do sada ste sigurno, barem jednom, čuli da je psihoterapija put ka otkrivanju istine o sebi, a psihoterapeut, recimo, stručnjak koji na tom putu pomaže.
Ovakvo konstruisanje terapijskog procesa ponekad terapeuta smješta u ulogu nekoga ko „zna pravu istinu“ i ko će da iskoristi svoje znanje i alate da klijenta dovede do nje. S druge strane, postoje i psihoterapeuti koji se zalažu za to da su „istine“ klijentove i da terapeut ne zna bolje od klijenta, što je, svakako, poželjniji pristup.
Međutim, šta ako odemo korak dalje, pa iznesemo tvrdnju da takva „istina o sebi“ uopšte i ne postoji? Te da, stoga, na terapiji ne postoje tačna rješenja za problem sa kojim se klijent susreće?
Psihoterapeut bez istine
Psihologija ličnih konstrukata polazi upravo od ove postavke. To vam može djelovati nestrukturisano, ali je daleko od toga. Može vam djelovati i pomalo haotično, kao da vas uvodi u proces u kojem ne znate unaprijed šta tačno treba da radite, ali to je ona vrsta anksioznosti koju konstruktivistički psihoterapeut mora da podnosi.
Uvjeravam vas, ipak, da konstruktivistički psihoterapeut zna šta radi. Ima svoje profesionalne alate koje koristi u procesu da bi bolje razumio klijenta i pomogao mu. Planira proces i pravi hipoteze o mogućim pravcima tog procesa. Samo se ne pretvara da ima ključ do rješenja, niti vjeruje u to da je rješenje jedno.
U isto vrijeme, to je i ideja koja oslobađa, i terapeuta i klijenta, jer ne podrazumijeva da za klijentov problem i život postoji jedno tačno rješenje. Ideja koja poštuje klijentovu individualnost, a terapeutu otvara vrata ka kreativnosti, koja je ne samo poželjan, već i nužan dio svakog terapijskog procesa.
Implikacije rada sa psihoterapeutom koji „ne vjeruje u istinu“ su prilično široke. Iz mogu ugla, nema im se mnogo toga zamjeriti. Međutim, hajde da se pozabavimo time kako je ovo uopšte moguće i šta zapravo znači.
Ni psihoterapeut ni klijent nemaju direktan pristup stvarnosti onakvoj kakva ona jeste.
Realnost i pristup realnosti
Hajde da prvo raščistimo jednu važnu stvar. Kad kažem da konstruktivistički psihoterapeut „ne vjeruje u istinu“, to ne znači da negira realnost. Ako ste čitali, recimo, ovaj tekst, ili još bolje, Džordža Kelija, jedno vam je sigurno jasno.
Konstruktivizam ne negira realnost. Prema ovoj teoriji, realnost je takva kakva je. Ona postoji i dešava se. Ona je to što jeste.
Međutim, mi je nikad nećemo „saznati“ van okvira sopstvenih značenja. Van okvira sopstvenih konstrukata. U tom smislu, ne možemo vjerovati da postoji objektivna istina koju možemo da spoznamo, jer sve što opažamo prolazi kroz filter značenja koja mu mi dajemo.
Jasno je, nadam se, da ne govorimo o relativizmu prema kojem, recimo to ovako, sve može biti sve. Govorimo o jednoj preciznijoj ideji, prema kojoj je svijet ono što jeste, ali naš pristup njemu nikada neće biti direktan, već uvijek posredovan.
Kada se ova ideja prenese na psihoterapiju, uvidjećemo da i psihoterapeut i klijent rade sa identičnim ograničenjem. Odnosno, ni psihoterapeut ni klijent nemaju direktan pristup stvarnosti onakvoj kakva ona jeste. Umjesto toga, imaju hipoteze, interpretacije, pretpostavke… A ako, kao terapeuti, nemamo ovaj privilegovani pristup istini, jer i mi, zamislite, imamo svoje filtere, onda ne možemo biti u poziciji nekoga ko „zna kako stvari stoje“. Ne možemo biti neko ko ima tačno rješenje za klijentov problem.
Umjesto toga, možemo biti samo neko ko učestvuje u pokušaju razumijevanja. Neko ko pravi pretpostavke i formira hipoteze. Ali i neko ko se ne drži rigidno tih hipoteza, već je spreman da ih odbaci i zamijeni drugima onda kad uvidi da možda i nisu baš korisne za proces.
Korolar o individualnosti
Ideja o tome da ne postoji jedno rješenje, jedan pravac i jedna istina u terapijskom procesu je podržana i Kelijevim korolarom o individualnosti.
Nije neobično, a ni rijetko, da psihoterapeut „procijeni“ klijenta, možda mu i, onako privatno, za sebe, postavi dijagnozu, a onda prema toj procjeni i dijagnozi pravi terapijski plan. I ovo je u redu onda kad planovi nisu zasnovani na dijagnozi ili rigidnoj procjeni od koje ne želimo da odstupimo.
„Znam šta ti je i znam šta ti treba“. To je poruka terapeuta koji sve polaže na jednu hipotezu, uvjeren da je ona jedina istina.
Međutim, to nije poruka konstruktivističkog psihoterapeuta. Naravno, i mi imamo profesionalne dijagnostičke konstrukte kroz koje ćemo da pokušamo da razumijemo i sebi objasnimo klijenta. Ono što pravi razliku jeste to što, za početak, nećemo svrstavati klijenta po kategorijama i pretpostavljati da „znamo šta mu treba“.
Da uprostim, ako konstruktivistički terapeut ima klijenta koji je, recimo, u depresiji, on neće pretpostavljati da zna šta je ta depresija i da, posledično, postoji samo jedan put kojim klijenta treba voditi kako bi ga od nje oslobodio. Naprotiv, konstruktivisti će istraživati šta ta depresija znači za tog klijenta konkretno. I uvidjeće da ničija depresija nije baš ista.
Ili, kako kaže korolar o individualnosti: „Osobe se razlikuju jedna od druge po svojim konstrukcijama događaja“.
Pa kako bismo onda mogli da nudimo isto rješenje za probleme koji su različiti, a koje nam je samo bilo zgodno da nazovemo istim, ne bismo li dobili malo kontrole?
U ovom smislu, na terapiji se ne traže univerzalni odgovori. Naprotiv, ona je usmjerena ka pokušajima razumijevanja jedne konkretne osobe, kako bi se unutar njenog ličnog sistema mogli pronaći putevi za promjenu.
Konstruktivni alternativizam – psihoterapeut, klijent i hipoteze
Ne možemo da govorimo o nepostojanju jedne istine, a da ne pomenemo ideju konstruktivnog alternativizma.
Jer, ako ne postoji jedna istina, šta onda postoji?
Pa, jednostavno je. Uvijek postoji više načina da se nešto razumije. A samim tim i više načina da se proizvede promjena u terapiji. Više pravaca i više objašnjenja. Više alternativnih konstrukcija.
Ipak, ono što je ključno jeste da nijedno od tih objašnjenja nije konačno, niti „istinito“. Naše konstrukcije mogu biti manje ili više korisne. Ali i dalje nisu „prave istine“.
Na terapiji, stoga, cilj nije da se pronađe tačno objašnjenje i konačno rješenje. Naprotiv, konstruktivni alternativizam nas konstantno podsjeća na jedno važno pitanje:
„Da li postoji drugačiji način da se ovo razumije?“
To je pitanje koje konstruktivistički psihoterapeut sebi iznova i iznova postavlja. Ali je i pitanje koje, uz pomoć terapije, klijenti uče da postavljaju sebi.
I to je, često, jedan od važnih zadataka terapijskog procesa. Da klijent postane sposoban da sam istražuje različite načine na koje njegovo iskustvo može biti organizovano i shvaćeno. Da počne da radi sa hipotezama, umjesto sa konačnim istinama. Da postane spreman da te hipoteze testira i procjenjuje njihovu validnost. Da nauči da preispituje, umjesto da prihvata konačne odgovore.
Konstrukti kao alati, a ne činjenice
Svi mi imamo tendenciju da svoje načine razumijevanja svijeta doživljavamo kao činjenice.
„Ja sam, prosto, takav“, govorimo i zatvaramo se za sve ono kakvi bismo možda mogli biti.
Ovakav način posmatranja stvarnosti i uopšte življenja često nije koristan. A ako ga psihoterapeut koristi u terapiji, onda postaje i štetan.
Konstruktivistička perspektiva, još jednom, nudi drugačiji pogled na ovo. Ova teorija nas poziva na to da svoje konstrukte shvatimo kao alate, a ne činjenice. Između ostalog, ovo znači da njihova vrijednost nije u tome da li su tačni i istiniti, već u tome koliko nas dobro služe u svijetu u kojem živimo.
Što je još važnije od toga, ovakav pogled na stvari nas podsjeća na to da je promjena moguća. Jer, ako ne raspolažem činjenicama, već hipotezama, zašto ne bih mogao da ih preispitam?
Konstruktivistički terapeut ostaje otvoren za to da njegove pretpostavke mogu biti pogrešne.
Psihoterapeut kao ko-konstruktor
Ako ne postoji istina koju treba otkriti, već radimo sa hipotezama, onda psihoterapeut nije u poziciji stručnjaka koji daje odgovore na pitanja i svojim klijentima nudi rješenja.
Naprotiv, psihoterapeut učestvuje u građenju značenja sa klijentom. Ne stoji iznad njega, već pored njega. Nema konačna rješenja, već pomaže na putu otvaranja drugačijih perspektiva. Ne nameće značenja, već zajedno sa klijentom stvara prostor u kojem klijent može da kreira svoja značenja. Učestvuje u aktivnom istraživanju sa klijentom, prateći logiku njegovog svijeta i njegovog sistema, pokušavajući da osobu razumije iznutra, umjesto da je svrsta u ovu ili onu kategoriju koja je nametnuta spolja.
I, najvažnije, konstruktivistički terapeut ostaje otvoren za to da njegove pretpostavke mogu biti pogrešne. Stoga je spreman da ih mijenja u susretu sa ličnim iskustvom klijenta.
U jednom ovakvom terapijskom procesu, psihoterapeut ne posjeduje ključ do konačnih rješenja i istina, a klijent ne dobija odgovore koje treba da slijedi.
Naravno, proces i dalje ima svoju strukturu, ali ta struktura nije rigidna, niti je nametnuta dijagnozom ili bilo kakvom konačnom istinom u koju bi terapeut, u svom sopstvenom pokušaju da zadrži kontrolu, mogao da povjeruje.
Terapijski plan se ne prepisuje ni iz čije knjige recepata. On se pravi zajedno sa klijentom, u odnosu na njegov sistem.
A psihoterapeut nije riznica odgovora koje treba da ponudi klijentu. Naprotiv, psihoterapeut je ko-konstruktor, ko-kreator značenja. I umjesto odgovora, nudi pitanja.