Autor: Marijana Cvijović
Biti koristan je postalo važno u svim sferama društva, pa je, neminovno, ušlo i u psihoterapiju.
Naizgled sasvim, pa, koristan, ovaj koncept u svom izvitopereno-kapitalističkom obliku, terapiju često pretvara u prostor za dokazivanje sopstvene vrijednosti.
Nije problem u želji da se bude koristan. Naprotiv, potpuno je prirodno, i potrebno, da kao terapeuti želimo da budemo od pomoći svojim klijentima.
Problem je kad se korisnost konstruiše na načine koji neminovno vode do toga da u psihoterapijskom procesu terapeut postane važniji od klijenta. Klijentova dobrobit tada biva zasijenjena reflektorima koji obasjavaju terapeutov doživljaj o sopstvenoj kompetentnosti i vrijednosti.
A kad klijent postane lik u pozadini, tada se dogodi upravo ono čega se terapeut pribojava – terapija prestaje da bude korisna.
Biti koristan: klijentova promjena kao pitanje terapeutovog identiteta
Različiti ljudi će na različite načine da konstruišu svoju terapeutsku ulogu. Imaće različite predstave o tome šta znači biti dobar terapeut. Na različite će načine reagovati na situacije u kojima se čini da njihov trud ne dovodi do očekivanih promjena kod klijenata.
Imaće različite predstave o tome šta znači biti koristan.
Ono što se često dešava, naročito kod terapeuta početnika, jeste to da svoju ulogu doživljavaju kao ulogu nekoga ko treba nešto da isporuči. Treba nešto klijentu da ponudi. I treba to iznova i iznova da radi. Najzad, cilj je da se klijent promijeni, zar ne? A za to je potrebno u svakom trenutku imati spremnu interpretaciju u rukavu, konfrontirati, kontejnovati i šta sve ne.
Naravno, intervencije su važne i terapeuti ih moraju umjeti.
Međutim, ako identitet počne da nam zavisi od toga koliko se klijent mijenja u terapiji, onda smo u opasnosti od toga da tražimo i iznuđujemo klijentovu validaciju po svaku cijenu. A to može da dovede do mnogih problema.
Najzad, vjerovati da klijentova promjena zavisi isključivo od nas je prilično narcistična pozicija.
Tada biti koristan postaje važno ne da bismo pomogli klijentu, već da bismo održali svoj identitet.
Napredak kao potvrda vrijednosti
Kad svoj identitet razvijemo oko terapeutske uloge i kad „biti koristan“, konstruisano onako kako sam gore pomenula, postane prioritet, onda će klijentove promjene da se posmatraju kao naši uspjesi.
Tada klijentova promjena ne postaje samo promjena u njegovom iskustvu, već i potvrda terapeutove kompetentnosti. Potvrda terapeutove vrijednosti. Promjena se posmatra kao ultimativni način za potvrđivanje svoje ne samo profesionalne, već i sveukupne, vrijednosti.
Ako stvari posmatramo tako, onda je klijent ništa do objekat nad kojim smo mi izvršili neke radnje, ne bismo li ga oblikovali ovako ili onako. Ovakvo oduzimanje agensnosti i odgovornosti, složićete se, nije baš poželjno za proizvoditi u terapiji. I mada ćemo u teoriji svi sa tim biti saglasni, praksa zna da pokaže i drugačije.
Odnosno, može se desiti da terapeuti klijentove uspjehe posmatraju kao svoje i da na osnovu njih grade sliku o tome ko su oni kao terapeuti. Ko su kao ljudska bića… Koliko vrijede…
Tada biti koristan postaje važno ne da bismo pomogli klijentu, već da bismo održali svoj identitet.
Tada terapijski proces postaje teren za terapeutovo dokazivanje, a klijent ništa do još jedan element na tom terenu. Kome smo, onda, u takvoj postavci zaista korisni?
Izostanak promjene kao prijetnja
Ako je promjena dokaz terapeutove vrijednosti, onda je izostanak iste prijetnja njegovom identitetu.
Onda se izostanak promjene posmatra isključivo kao terapeutova greška.
Na prvi pogled, doduše onog oka koje nije istrenirano da pogleda iza kulisa, ovo može djelovati kao da terapeut preuzima odgovornost. Međutim, ovo je samo još jedna narcistična pozicija. Druga strana iste medalje.
Tačno je da terapeut treba da se preispituje i da biva dobar naučnik u terapiji, naročito onda kad mu se učini da nije koristan klijentu. Treba promijeniti pristup, treba probati nešto drugačije, treba biti kreativan.
Ipak, onog momenta kad izostanak promjene, zastoj u terapiji, otpor, ili bilo šta što se ne uklapa sa našim terapijskim planom, počnemo da posmatramo kao nešto što isključivo zavisi od nas, zapravo radimo istu stvar kao i kad klijentove uspjehe pripisujemo sebi. Oduzimamo klijentu agensnost. Ne priznajemo mu odgovornost. Pretvaramo ga u objekat koji, ovog puta, ne služi potvrdi našeg identiteta, već ga ugrožava.
A kad nam nešto ugrožava identitet, onda to postaje problem koji treba da riješimo. Na svu sreću, imamo čitav arsenal strategija. I to strategija koje će da nam pomognu da, još jednom, ne vidimo čovjeka preko puta, već samo element koji treba da posluži našem održanju.
Biti koristan: hostilnost pod maskom pomaganja
Hostilnost je jedna od tih strategija.
„Ja moram biti koristan“, misli hostilan terapeut.“Moram biti koristan po svaku cijenu“.
„Ja znam šta ti treba“, dodaje. „A ako ti se čini da ne znam, to samo ti nisi još uvijek spreman“.
„Zašto se, dođavola, više ne mijenjaš?“, završava. „Zašto nećeš da me čuješ dok pokušavam da ti pomognem?!“
U svojoj potrebi da bude koristan ne bi li održao svoj identitet, terapeut može da insistira na ispravnosti svojih intervencija. Može i da se ubijedi da pristup koji trenutno koristi baš „radi posao“ i da nema potrebe ništa mijenjati, čak i kad mu nešto izdaleka šapuće da treba drugačije.
„Ja pomažem. To je ono što ja radim. I baš ćeš sad da vidiš kako ću da ti pomognem, htio ti to ili ne“. Ovako terapeut maskira svoju hostilnost idejom o pomaganju i još jednom pretvara klijenta u marionetu koju će, jelte, da „izvede na pravi put“. A da se nikad ne zapita čiji je to put.
A postoji, iza, nešto što često sebi neće priznati: „Ako nešto promijenim, priznajem grešku. Ako sam pogriješio, nisam bio koristan. Ako nisam koristan, ko sam ja?“
Kad biti koristan znači bježati od neizvjesnosti i bespomoćnosti
Psihoterapijski rad ne nudi uvijek jasne odgovore. Zapravo, veliki dio psihoterapijskog rada podrazumijeva sjedjenje u prostoru bez jasnih odgovora. A to zahtijeva sposobnost, naročito terapeutovu, da se podnesu neizvjesnot i bespomoćnost.
Ako terapeut ne može da podnese neizvjesnost i bespomoćnost, a onda će na svakoj seansi morati nešto da isporuči klijentu. Davaće odgovore onda kad je korisnije ostajati sa pitanjima. Nudiće rješenja. Rasvjetljavaće i objašnjavaće. Znaće, jer ne može da ne zna. Jer ne smije da ne zna. I misliće da je koristan dok to radi. I samo dok to radi.
A neće vidjeti da sve to radi samo da pobjegne. Od neizvjesnosti i bespomoćnosti. Od susreta. Od odnosa.
U sopstvenoj borbi da dokažemo da vrijedimo, ne možemo da vidimo čovjeka.
Biti koristan kao prepreka terapijskom susretu
Kad „biti koristan“ postane kriterijum za procjenu terapeutove vrijednosti, to postaje prepreka terapijskom susretu.
Ne možemo se stvarno susresti sa osobom koju vidimo kao element za sopstveno dokazivanje. Ne možemo upoznati biće koje posmatramo kao objekat nad kojim ćemo, kao automehaničari, da izvršavamo popravke.
Zaglavljeni u ulozi koja život znači, ne možemo da vidimo kako klijent konstruiše.
U sopstvenoj borbi da dokažemo da vrijedimo, ne možemo da vidimo čovjeka.
A psihoterapijski proces zahtijeva da vidimo čovjeka. U suprotnom, pogodićete, nije koristan.
Nije ideja da prestanemo da brinemo da li smo korisni svojim klijentima. Naprotiv, o tome treba stalno da mislimo.
Ideja je da se stalno pitamo zašto radimo stvari koje radimo i da li su one korisne klijentu ili nama, terapeutima. Da li su naše intervencije putevi ka istraživanju mogućnosti koje još uvijek nisu razmotrene, ili načini da dokažemo da nešto znamo? Da li u terapiji pratimo klijentovo iskustvo ili svoj osjećaj da moramo biti korisni?
Šta za nas uopšte znači „biti koristan“? I kome?
Ne smije nam biti važnije da izgradimo sliku o sebi kao o terapeutima koji su korisni nego da razumijemo osobu preko puta. Ne smije nam biti važnije da budemo korisni nego da se susretnemo sa čovjekom.