Autor: Marijana Cvijović
Savladavanje određene teorije je neophodan korak za svakog psihoterapeuta. Bez teorije ne bismo imali na šta da se oslonimo u susretu sa klijentima, pa ni sa svijetom.
Pošto je čovjek baždaren tako da uvijek pretpostavlja i predviđa, odsustvo teorijskog okvira nikako to ne bi zaustavilo. Umjesto toga, dovelo bi, između ostalog, do jako proizvoljnih zaključaka o osobi preko puta. Jer, čovjek mora da stvara svoje teorije o svijetu. Pa ako mu okvir kroz koji to može da radi nije ponuđen, a on će sam da ga osmisli, koristeći izvore koji su najdostupniji. Ovakva proizvoljnost, naravno, nije dobar put u psihoterapijskom radu.
Dakle, određena teorija može značajno da proširi naše kapacitete da razumijemo čovjeka. Ipak, isto tako može i da nas ograniči. Ponekad, umjesto da nam pomogne da vidimo više, može da počne da nam određuje šta uopšte možemo da vidimo. Može da objasni. A kad objasni, možemo da prestanemo da se pitamo.
Na ovaj način teorija može da postane prepreka radoznalosti. A radoznalost je važna. Ona podrazumijeva spremnost da se preispitamo i da proširimo sopstvene sisteme konstrukata. Vraća nas pitanjima onda kad mislimo da već imamo sve odgovore. Ona predstavlja jedan otvoren i plodonosan odnos prema novom i nepoznatom.
Bez nje ostajemo zarobljeni u sopstvenim konstrukcijama koje smo jednom napravili, ubijeđeni da ništa druačije nema pravo da postoji.
Teorija kao neophodan okvir
Sve ovo, naravno, ne znači da teoriju treba odbaciti kao beskorisnu. To naročito nije tačno kada je u pitanju psihoterapijski rad. Osim toga, nije ni moguće. Sjetimo se, čovjek uvijek pretpostavlja, predviđa, pravi hipoteze. Dakle, ne postoji pogled na svijet koji je oslobođen teorije i pretpostavki.
U psihoterapiji, čvrst teorijski okvir pomaže terapeutu da, između ostalog, razumijeva klijentovo iskustvo, da prepoznaje neke pravilnosti, razmatra njihova značenja, postavlja prava pitanja i pravi planove rada.
Bez profesionalnih konstrukata bi psihoterapijski rad izgledao kao haotični niz proizvoljnih intervencija. A to ne samo da nije korisno, već može biti jako štetno.
Svaka teorija je ograničena
„Kad bismo živjeli u statičnom svijetu, onda bi naša razmišljanja o njemu takođe mogla da budu statična. Ali nove stvari se iznova događaju, i naša predviđanja iznova imaju očekivane ili neočekivane ishode. Iskustvo svakog dana zahtijeva da neke svoje poglede na svijet učvrstimo, neke revidiramo, a neke potpuno napustimo“.
Ono što Keli ovim pokušava da kaže jeste da naše razumijevanje svijeta nije konačno. Nije nepromjenljivo, isto kao što ni svijet nije nepromjenljiv. Čovjek je naučnik koji stalno provjerava i revidira svoje konstrukte. U tom smislu, teorije koje pravimo o svijetu su ograničene našim sistemom konstrukata.
„Ovo što smo rekli o iskustvu pojedinca važi i za naučnika. Naučnik formuliše teoriju – odnosno skup konstrukata koji ima svoje područje primjene i svoj fokus primjene. Ako je dobar naučnik,on odmah počinje tu teoriju da testira. Gotovo je izvjesno da će, čim počne da je testira, morati da počne i da je mijenja u susretu sa rezultatima.Svaka teorija je, zato, prolazna“.
Keli dalje pravi paralelu između teorija koje o svijetu stvara pojedinac i teorija koje stvara jedan naučnik. On naglašava da ni naučne teorije, isto kao ni lična uvjerenja, nisu konačne istine, već samo načini na koje tumačimo stvarnost. Načini koje neprestano provjeravamo kroz iskustvo.
U cilju boljeg razumijevanja čovjeka, koristimo se nekim skupom konstrukata koji smo nazvali teorijom. Svaka od tih teorija izdvaja određene aspekte iskustva, dok drugi ostaju negdje u pozadini. Odnosno, ni jedna teorija ne može da obuhvati sve što bi se o čovjeku moglo znati. Svaka teorija je ograničena – ima svoje područje primjene i svoj fokus primjene.
Ova ograničenost, ipak, nije razlog da neku teoriju odbacimo. Međutim, ona jeste nešto što stalno treba imati na umu. Ona je nešto na šta se treba podsjetiti kad pomislimo da teorija koju koristimo može da objasni sve. Drugačije rečeno, nije problem u tome što teorija ne može da objasni sve. Problem je u tome što mi to od nje očekujemo.
Kad hipoteza postane presuda
Svaka teorija je, dakle, ograničena. I to je u redu.
Ipak, dešava se da se toliko ubijedimo u apsolutnu primjenljivost i istinitost određenih teorija da naše hipoteze gube status hipoteza i postaju zaključci. Postaju presude.
Recimo, primijetimo određeni obrazac u nečijem ponašanju, a onda ga povežemo sa nekim poznatim teorijskim objašnjenjem i počnemo sve naredne događaje da tumačimo u skladu sa njim.
Na primjer, terapeut može da pretpostavi da klijent izbjegava bliskost zato što se plaši ranjivosti. To zaista može biti korisna hipoteza. Može biti i dobra polazna tačka za dalje istraživanje. Pa tako terapeut može da nastavi svoje istraživanje ispitujući, na primjer, šta za klijenta znači bliskost, kako je stvorio baš to značenje, koje posledice očekuje ako dozvoli da mu se neko približi, i slično.
A može i da ode u drugom pravcu, pa da nakon ovog zaključka, na primjer, svako klijentovo povlačenje tumači kao potvrdu i posledicu njegovog straha od bliskosti. Ako ode korak dalje, onda će sve postupke koji se ne uklapaju u ovu hipotezu možda vidjeti kao klijentovu odbranu ili samo neki privremeni izuzetak koji, je li, potvrđuje pravilo.
Ukratko, terapeutova početna hipoteza postaje neoboriva presuda.
Tada teorija prestaje da bude sredstvo koje terapeutu pomaže da istražuje klijentovo iskustvo, i postaje sredstvo kojim ga unaprijed objašnjava. Sve novo što se dogodi već ima predodređeno značenje. A sve ono što bi to značenje moglo da dovede u pitanje se ili ne vidi, ili se preinačuje tako da se u njega uklopi.
Terapeut postaje hostilan, a radoznalost se gubi. Umjesto da pokušava da sazna, terapeut vjeruje da zna.
Teorija iznad radoznalosti: preemptivno i konstelatorno konstruisanje
Preemptivno i konstelatorno konstruisanje pomažu da se ovaj proces tako dobro odvija.
Preemptivno konstruisanje podrazumijeva smještanje određenog elementa u jednu kategoriju i isključivanje drugih mogućih značenja. Odnosno, ako je ovo X, onda je samo X i ne može biti ništa drugo. Pa tako, ako se moj klijent plaši bliskosti, ja mogu da ga udobno smjestim u to kategoriju i da mu ne dozvoljavam da pripada i nekoj drugoj.
Ili, da uzmemo jednostavniji primjer, ako svog klijenta označim kao narcisoidnog, on neće moći da bude ništa osim toga. Sva njegova ponašanja ću da tumačim isključivo kroz tu kategoriju.
Konstelatorno konstruisanje ide korak dalje i dozvoljava nam da stvorimo neki privid kompleksnosti sopstvenog razmišljanja. Ukratko, ako nešto konstruišemo konstelatorno, to znači da pripadnost jednoj kategoriji za sobom automatski povlači i pripadnost nekim drugim, jasno određenim, kategorijama. Na primjer, ako je moj klijent narcisoidan, onda je i manipulativan i emocionalno nedostupan. Ako ima visoku potrebu za kontrolom, onda teško podnosi neizvjesnost, plaši se napuštanja, nema povjerenja u druge i nesiguran je.
Na ovaj način mi uzimamo jedno opažanje i na osnovu njega gradimo čitavu priču o čovjeku. I ta priča može djelovati jako uvjerljivo. A kad nam je nešto uvjerljivo, onda jako lako možemo da izgubimo potrebu za daljim istraživanjem, za razmatranjem drugačijih mogućnosti i za ispitivanjem granica vlastitog zaključka.
Ovako čovjek nestaje iza našeg objašnjenja. On postaje objekat koji smo potpuno razumjeli. A kad nešto potpuno razumijemo, onda ne postoji razlog da nastavimo da budemo radoznali.
Razumijevanje zahtijeva spremnost na rekonstrukciju
Razumijevanje čovjeka nije jednokratan čin. To nije nešto što se desi, već nešto što se dešava, iznova i iznova.
U tom smislu, susret sa klijentom ne bi trebalo da služi tome da potvrdimo svoje teorije. A naročito ne bi trebalo da služi tome da dokažemo koliko dobro teoriju poznajemo.
Naravno, pravljenje hipoteza tokom rada je korisno, neophodno i neizbježno. Problem nastaje kada te hipoteze počnemo da posmatramo kao istine o čovjeku, pa prestanemo da ulazimo u dalja istraživanja i pokušaje razumijevanja.
Razumijevanje zahtijeva terapeutovu spremnost da svoje hipoteze provjerava, procjenjuje i revidira. Zahtijeva da terapeut prolazi kroz ciklus iskustva. Da bude spreman da rekonstruiše.
Da bude radoznao prema iskustvu osobe koja sjedi preko puta, umjesto da pokušava to iskustvo da smjesti u svoje postojeće kategorije. U svoju teoriju.
Teorija kao sredstvo anticipacije, a ne presuda
Teorija je neophodna i konstruktivizam nikako ne traži njeno odsustvo. Umjesto toga, konstruktivizam nas poziva na drugačiji odnos prema teoriji.
Poziva nas na to da svoja objašnjenja ne posmatramo kao konačne odgovore, već kao hipoteze. Da se ne držimo jedne priče, već da budemo otvoreni za alternativne konstrukcije. Da ne tumačimo čovjeka, već da istražujemo njegova tumačenja. Da ne presuđujemo, već da se pitamo. Da se ne trudimo da potvrdimo sopstvene teorije, već da budemo spremni na rekonstrukciju.
Vrijednost teorije nije u tome što nam omogućava da objasnimo ono što se dešava. Njena vrijednost je u tome što nam pomaže da postavimo nova pitanja i da ostanemo otvoreni za one odgovore koje nismo predvidjeli.
Ona ne bi trebalo da nas lišava radoznalosti, već da je podstiče.