Autor: Marijana Cvijović
Svi nastajemo u nekom kontekstu. Naša zajednica formira naš identitet. I koliko god željeli sebe da vidimo kao neizmjerno jedinstvene individue koje su sve svoje stavove formirale bez upliva tuđih, to, prosto, nije istina.
Čak i ako je sve što mislimo potpuno suprotno od onoga što zajednica u kojoj smo odrasli misli, naša su mišljenja opet njihovim određena. Možda smo otišli na suprotne polove, ali je dimenzija ostala ista.
Naravno, možda smo vremenom stvorili i neke ortogonalne dimenzije. Možda smo se promijenili. Ali, isto kako svi nastajemo u nekom kontekstu, tako se svi i mijenjamo u nekom kontekstu. A naša zajednica može, ali i ne mora, na to da gleda blagonaklono.
Pa, šta se to dešava kad se mijenjamo?
Da li nas „baš briga“ šta drugi misle?
Veoma je jednostavno izgovoriti rečenicu: „Baš te briga šta drugi misle“. Danas, izgleda, jednostavnije nego ikad ranije.
U borbi da individualizam vidi svjetlo dana, negdje smo ga usput doveli do apsurda.
Ona pruža privremeno olakšanje, privremenu potvrdu validnosti tvojih stavova. I prava na to da igraš po svome. To je lijepo, i potrebno. Ali se ne postiže potpunim isključivanjem tuđih mišljenja. Jer je to neostvariv cilj.
Nesvjesni potpune besmislenosti ove rečenice, dijelimo je kao bombone. Zanemarujemo težinu ovih riječi, pa oblikujemo floskulu koja ne služi ničemu do uzaludnom, bezuspješnom pokušaju ubjeđivanja samog sebe u nešto što je, u krajnjem, nemoguće.
A zašto je nemoguće? Jer ti je, od nekoga, validacija potrebna. Ako je u trenutnoj zajednici ne dobijaš, možda ćeš stvoriti novu. Možda će se ona sastojati od samo jedne osobe. Možda ćeš je naći u nekom zabačenom kutku na Internetu.
Obrni, okreni, čovjek je relaciono biće. I kao takav, ne može da ostane potpuno imun na mišljenja drugih. Samo je pitanje koga će izabrati za validatore. Pitanje je čija će mu mišljenja biti važna, a na čija će moći da se nasmije, nakrivi kapu i nastavi po svome, a da mu to ne ostavi velike ožiljke.
U drugačijoj zajednici bismo formirali drugačije konstrukte, ali bi oni opet bili njom determinisani.
Zajednica kao ogledalo
Hajde da se vratimo malo u prošlost. Ono što smo danas je veoma određeno tom prošlošću.
Formirali smo se u relacijama sa određenim ljudima. Kupili smo šta nam se serviralo da bismo oblikovali svoj identitet. I to je, prosto, tako. U drugačijoj zajednici bismo formirali drugačije konstrukte, ali bi oni opet bili njom determinisani.
Jer, nikad ne konstruišemo u vakuumu.
Mi uvijek biramo od ponuđenog. A počinje da nam se nudi već od samog rođenja, ako ne i ranije. Izgrađujemo najbolje što možemo od onoga što nam je dato, prvo od porodice, a onda i od ostalih mikro-zajednica u kojima se kroz život krećemo.
Međusobno se formiramo u kontaktu. Pa tako, postajemo ogledalo naše zajednice. A ona postaje naše.
I neće sve tu da nam se dopadne. I mnogo ćemo toga htjeti da promijenimo. Ponešto ćemo i da uspijemo. Ali ćemo uvijek negdje da tražimo zajedništvo. Pripadanje. Osjećaj da nas neko razumije. I da je u redu što smo takvi. Neko ogledalo u kojem nam se odraz dopada. Ili nam je, makar, poznat.
Novi ti među starim ljudima
Šta ako si, bilo pukim protokom vremena, bilo nekom vrstom rada na sebi, kroz psihoterapiju ili druge alate, napravio neku promjenu?
Recimo da si izgradio novu ulogu, izmijenio svoj pogled na svijet oko sebe, zamijenio stara ponašanja nekim novim.
Šta ako si se našao u istoj zajednici sa nekim novim konstruktima?
Možda očekuješ da će tvoje promjene biti prihvaćene i da će stari ljudi da aplaudiraju novom tebi. Kao što sam već gore pomenula, ovo ne mora da bude slučaj. Često i nije. Zašto? O tome malo kasnije.
Hajde prvo da vidimo kako to može na tebe da utiče.
Dvije vrste prijetnje
Ako se sjetimo kako je Keli definisao prijetnju, neće nam biti teško da zaključimo da ćemo je osjetiti kada naše nove konstrukte prospemo pred zajednicu koja ih ne podržava.
Prijetnja je svijest o nadolazećoj sveobuhvatnoj promjeni u sržnoj strukturi.
U ovom slučaju, napravili smo promjenu, a sad nas okolina poziva na to da se „vratimo na staro“.
Landfield i njegova hipoteza o dvije vrste prijetnje nam može bolje razjasniti zašto je to tako.
- Prijetnja primjerom
Ako smo stvorili novu ulogu, a okruženi smo ljudima koji nas podsjećaju na ono kakvi smo nekad bili, odnosno na našu staru ulogu, osjetićemo prijetnju.
- Prijetnja zbog očekivanja
Ako smo stvorili novu ulogu, a naša zajednica očekuje da se ponašamo na stari način, osjetićemo prijetnju.
Iz obje ove hipoteze je jasno da se radi o prijetnji od regresije, od vraćanja na staro. Od onoga čega smo se možda jedva riješili.
Novi mi u odnosu sa starim ljudima… Ljudima koji nas podsjećaju na to kakvi smo nekad bili. Ljudima koji očekuju da opet budemo „oni stari“. U takvim nam odnosima neće biti naročito udobno. Makar dok ne učvrstimo svoju promjenu, pa se u potpunosti identifikujemo sa tom novom ulogom.
Jer, na kraju, prijetnja je tu baš zato što taj povratak na staro vrlo lako može da nam se desi. Da smo potpuno sigurni u svoje nove konstrukte, ne bismo je ni osjetili.
A taj jaz između zamrznute slike nas u očima drugih, između našeg identiteta koji zajednica pokušava da održi i ovog novog koji pokušavamo da živimo može da bude jako opterećujuć.
Zajednica kao neprijatelj promjene?
Iz ovoga o čemu smo do sad govorili, lako je zaključiti da zajednica može biti neprijatelj promjenama.
Ipak, ovo nije poziv na osudu zajednice koja nije spremna da prihvati tvoje nove konstrukte, novu ulogu, novi identitet.
Koliko god da je jednostavno odmahnuti rukom i proglasiti našu zajednicu krajnje nepodržavajučom zbog reakcija na naše promjene, ja pozivam na malo drugačiji, empatičniji pristup.
Treba pogledati stvari iz druge perspektive. Iz perspektive naše zajednice.
Promijenio si se i ponosan si na to. Ali, ne razumiješ zašto i ljudi oko tebe nisu ponosni?
Odgovor je očigledan. Da bi te sad opet razumjeli, da bi njihov aparat za anticipaciju u odnosu sa tobom radio, i oni moraju da promijene neke svoje konstrukte. A to je teško. To boli. Ukratko, tvoja promjena je za njih prijeteća, jer ukazuje na to da bi trebalo i oni nešto da promijene.
Zato, možda zajednicu ne treba konstruisati kao neprijateljski nastrojenu prema tvojim promjenama, već kao uplašenu. Od gubitka svoje uloge, od potrebe za promjenom svojih sržnih konstrukata…
Ne mora biti da ti ne žele dobro. Može biti da pokušavaju da sačuvaju svoj sistem od implikacija koje nosi tvoja promjena.
Ne treba zaboraviti da mi radimo sa klijentom, a ne sa njegovom zajednicom.
Važnost ispitivanja klijentove zajednice
Vjerujem da ne treba posebno naglašavati važnost poznavanja klijentove zajednice psihoterapeutima i onima koji planiraju da to postanu. Ovo je bitno iz više razloga, od procjenjivanja resursa na koje bi klijent mogao da se osloni, do procjenjivanja reakcija zajednice na klijentove promjene – a to je ono o čemu smo danas govorili.
Ukratko, moramo znati šta će klijenta uvesti u prijetnju. A to uključuje i ljude iz njegove okoline. Planiranje psihoterapijskog procesa bez uzimanja okoline u obzir bi moglo klijenta da uvede u veće probleme.
Naravno, u svemu tome ne treba zaboraviti da mi radimo sa klijentom, a ne sa njegovom zajednicom. Pa, onda kad pomisliš da tvoj klijent ne može da se promijeni zbog okoline u kojoj obitava, da je okružen ljudima koji ga ne podržavaju, i da tu ne možeš mnogo da uradiš, valjalo bi da provjeriš da možda ti, kao terapeut, nisi postao hostilan.
Da li, možda, pokušavaš da se umiriš, pripisujući svoje psihoterapijske neuspjehe spoljašnjim okolnostima? Da li štitiš svoj ego, uvjeravajući i sebe i druge da je klijentova zajednica kriva za te neuspjehe?
Da li postoje neke hipoteze koje ne možeš da odbaciš? I ko je tu, zapravo, u otporu?
I ti si nečija zajednica
Možda i najljepša stvar u konstruktivizmu je taj poziv na sagledavanje stvari iz više perspektiva. Pa, hajde da ponudimo još jednu vezanu za promjene i zajednicu.
Navikli smo da gledamo iz svog ugla. Nije nam teško da „ukačimo“ ako nam neko iz okoline osujećuje promjene. A ovo naročito važi za sve one koji vjeruju da su mnogo osvješćeniji od drugih zato što idu na psihoterapiju, ili se istom bave.
Ali, umjesto da samo procjenjujemo kako drugi utiču na nas, valja baciti pogled i na to kako mi utičemo na druge.
Koliko ljudima u našoj okolini dozvoljavamo da se mijenjaju? Koliko tuđih promjena možemo da podnesemo prije nego što poželimo da osobu „vratimo na fabrička“?
Da lis osjećamo prijetnju pred nečijim novim konstruktima i novim ulogama? I šta sa tim radimo?
Na kraju krajeva, i mi smo nečija zajednica.