Autor: Marijana Cvijović
Psihoterapija je odnos. Svi koji su prošli, ili prolaze, kroz bilo koju psihoterapijsku edukaciju su ovo čuli. Garantujem, više puta.
Za koji god terapijski pristup da se odlučite, tema odnosa ostaje kao jedan „zajednički imenilac“. Nešto što se ne može odvojiti od procesa.
I pojam čije se značenje češće podrazumijeva, nego što se razumijeva.
Psihoterapija i odnos: mnoštvo značenja zajedničkog pojma
Ako napunite sobu terepautima, svi će imati različite ideje o tome šta psihoterapijski odnos podrazumijeva. Naravno, one će se preplitati. Biće zajedničkih faktora. I naravno, uvijek će biti očuvani etički i profesionalni principi. Ili bi makar trebalo tako da bude.
Psihoterapijski odnos je jedan od onih pojmova koje svi upotrebljavamo, uvjereni, pritom, da terapeut sa druge strane zna tačno šta mislimo. A to, često, nije slučaj.
I možda ćemo se složiti sa nekim kolegama o tome kako bi terapijski odnos trebalo da izgleda, ali nikad nećemo biti 100% sigurni šta te kolege zapravo misle. Takva je, prosto, priroda komunikacije. Mi čujemo tuđe konstrukte, pa ih profiltriramo kroz naše, i možda uočimo ili pretpostavimo neko zajedništvo, a da nikad nismo zapravo do kraja razumjeli drugu osobu.
I mada se čini da je izraz „psihoterapijski odnos“ jasan kao dan, on ima različite implikacije za različite terapeute. Za različite ljude.
Pa tako, postoji mnoštvo značenja ovog zajedničkog pojma, i koliko god da se držimo profesionalnih granica, svako od njih će u nekoj mjeri biti obojeno ličnim sistemom.
Psihoterapija: bliska stopljenost ili hladna distanca
Hajde da ostanemo dosledni konstruktivizmu, pa da razmotrimo dvije krajnosti koje se mogu podvesti, eksplicitno ili implicitno, pod pojam psihoterapijskog odnosa.
Ako se vratimo u onu sobu punu terapeuta nakon nekog vremena, velike su šanse da ćemo zateći dva tabora. Jedni koji zagovaraju distancu kao neophodnu za terapijski rast klijenta. I drugi koji tvrde da se odnos sa distance ne može graditi, i da je potrebno u svakom trenutku biti blizak sa klijentom.
Možete da pretpostavite da se jedan konstruktivista ne bi priklonio ni jednom od ovih tabora. A opet bi se djelimično složio sa perspektivama oba. Nego, o tome malo kasnije.
Hajde da prvo razmotrimo dvije krajnosti, koje ću nazvati bliskom stopljenošču i hladnom distancom, te da uočimo probleme koji se mogu javiti na oba ova pola.
Bliskost sama po sebi nije problematična, već je neophodan dio psihoterapijskog odnosa.
Psihoterapija kao bliska stopljenost
Neću se pretvarati da nisam namjerno izabrala baš ovaj izraz – „bliska stopljenost“. On već sam po sebi ukazuje na problematičnu prirodu takvog odnosa. I to ne samo u psihoterapiji.
Ali, zadržimo se, ipak, na psihoterapiji.
Larry Leitner u jednom tekstu piše o optimalnoj terapijskoj distanci.
U tom tekstu, on ukazuje na probleme koji u terapiji mogu nastati zbog odnosa koji podrazumijeva, kako ga on naziva, „terapijsko jedinstvo“. I mogla sam da zadržim taj termin, da on kod mene ne nosi drugačije implikacije, koje nisu dovoljno negativne za ono što ovdje pokušavam da prenesem.
Zato sam se odlučila na nešto eksplicitnije.
Bilo kako bilo, Lajtner ovdje govori o problemu pretjerane bliskosti između terapeuta i klijenta. Naravno, bliskost sama po sebi nije problematična, već je neophodan dio psihoterapijskog odnosa. Često, čak, može biti i terapijski cilj sam po sebi, što mogu potvrditi gotovo svi terapeuti koji rade u 21. vijeku.
Međutim, ono što je problematično jeste bliskost koja ne validira klijentovu odvojenost od terapeuta. Njegovu zasebnost.
Ovo dovodi do toga da psihoterapeut ne percipira klijentove probleme kao klijentove probleme, već ih vidi kao svoje sopstvene dileme. Poistovjećuje se sa klijentom do te mjere da je granica između njihovih ličnosti zamagljena.
Dolazi do „bliske stopljenosti“ u kojoj se ne zna gdje prestaje klijent, a gdje počinje terapeut.
Ponekad je ovo jasno manifestovano kroz to da terapeutova osjećanja postaju toliko intenzivna da ne može da sprovede bilo kakvu terapijsku intervenciju.
A ponekad su stvari malo suptilnije. Recimo, psihoterapeut počinje da osjeća preveliku odgovornost za klijentova iskustva.
U svakom slučaju, iz ovako pretjerane bliskosti je nemoguće ostvariti odnos uloga sa klijentom. Dakle, nemoguće je ostvariti dobar psihoterapijski odnos koji će klijentu biti od pomoći.
Psihoterapija na hladnoj distanci
Pa, ako je toliko bliskosti nepreporučljivo, i vodi nas u uplitanje u sopstvene kontratransfere bez jasnog plana kako da ih kontrolišemo, onda je lako zaključiti da je distanca bolje rješenje?
Ali, šta se dešava kad odemo u ovu drugu krajnost?
U istom tekstu, Leitner ovakav odnos naziva odnosom „terapijskih stranaca“. Iz samog tog izraza je prilično jasno zašto ni ovo nije dobar put.
On govori o terapeutu koji drži pretjeranu distancu. Isto kao i u prvom slučaju, rezultat ove hladne distance je stvaranje neuspješnog terapijskog saveza.
Psihoterapija sama po sebi podrazumijeva povezanost. A ta se povezanost ne može ostvariti distancom. Psihoterapeut, kako kaže Lajtner, ne može da konstruiše centralne procese klijenta, a da pritom ne stavi u upotrebu svoje centralne procese. Ukratko, govorimo o susretu čovjeka sa čovjekom, nasuprot susretu čovjeka sa „objektivnim stručnjakom“ koji će da riješi probleme.
Terapeut koji pokušava da ostane na hladnoj distanci može koristiti razne tehnike da promijeni klijenta, te na taj način izbjegavati da zapravo bude u odnosu sa klijentom. I mada te tehnike mogu dovesti do razrješavanja nekakvih simptoma, klijent će i dalje ostati lišen odnosa uloga. Možda je to i u redu za klijente koji ne dolaze sa pritužbama koje su vezane za odnose uloga. Ako takvi postoje.
U izostanku povezanosti, psihoterapija često neće voditi nigdje. Klijent može osjećati frustraciju jer ne dolazi ni do kakve promjene. Može i otići sa terapije. A može se i psihoterapijski proces nastavljati u nedogled, a da se klijentovo „sržno“ nikad ne dotakne.
Naravno, uvijek je lakše reći kako klijent nije spreman, u otporu je, ili nema kapaciteta za neku veću bliskost. Međutim, bilo bi korisno da se terapeut koji održava hladnu distancu zapita da li možda on bježi od odnosa zbog svojih ličnih tema. I da li, tako, onemogućava klijentu da stekne jedno važno iskustvo.
Optimalna terapijska distanca podrazumijeva optimalan spoj između bliskosti i odvojenosti u terapiji.
Optimalna psihoterapijska distanca i njena dinamička priroda
Leitner ne govori o ovim problemima samo da bi, pa, ukazao na probleme. Naprotiv, on nudi i rješenje.
A rješenje je optimalna terapijska distanca. Ona podrazumijeva, kao što ste mogli da pretpostavite, jedan optimalan spoj između bliskosti i odvojenosti u terapiji. Ona implicira da psihoterapeut treba da bude dovoljno blizak sa klijentom da može da doživi njegova osjećanja, a opet dovoljno odvojen da bude svjestan toga da su to klijentova osjećanja, a ne terapeutova.
Kako kaže Leitner:
„Terapeut doživljava iskustvo klijenta i djeluje na način koji istovremeno komunicira i razumijevanje tuđe patnje (povezanost) i duboko poštovanje prema integritetu, snazi i sposobnosti druge osobe da prevaziđe teškoću (odvojenost)“.
Ipak, ne radi se ovdje o pukom pronalaženju zlatne sredine i ostajanju u njoj.
Radi se o konstantom procesu smjenjivanja bliskosti i odvojenosti, u skladu sa tim šta je klijentu u datom trenutku potrebno.
Lična ograničenja terapeuta kao prepreka optimalnoj distanci
Psihoterapija je odnos. To je tačno. Za odnos je potrebna optimalna terapijska distanca. I to je tačno.
Međutim, možda vam se ne čini tako, ali održavanje optimalne psihoterapijske distance je često težak zadatak.
Nećemo stvoriti ovakav odnos tako što ćemo sebi ponavljati da je to ono što je potrebno.
Naravno, to je prvi korak.
Ali, ono što je još važnije jeste prepoznavanje sopstvenih granica koje mogu predstavljati prepreke optimalnoj distanci.
Treba se zagledati u sebe. Treba se iznova i iznova pitati kakav odnos gradimo sa klijentom, i koliko je on oblikovan našim ličnim ograničenjima. A onda ta ograničenja treba prorađivati na ličnoj terapiji.