Autor: Marijana Cvijović
Hostilnost i agresivnost… Priča o ovim pojmovima je logičan nastavak priče o tranzicijama u teoriji ličnih konstrukata.
U prethodnom tekstu smo objasnili kako Keli koristi pojam „tranzicije“ da se pozabavi onim što je konvencionalno smješteno u kategoriju „emocija“. A zašto? Pa, ideja iza svega ovoga je ideja o čovjeku kao procesu koji je u stalnom pokretu.
I, mada se njegov svijet, pa i on sam, konstantno mijenja u nekoj mjeri, postoje trenuci kada su ove promjene primjetnije, iminentnije, strašnije… Postoje trenuci kada je našem sistemu konstrukata jako važno da se promijeni, ili da se odupre promjeni. I tada prolazimo kroz tranzicije.
Govorili smo o anksioznosti, prijetnji, strahu i krivici. A danas ćemo na taj spisak tranzicija da dodamo agresivnost i hostilnost.
Možda vam zvuči izlišno da se o ovome govori. Možda smatrate da riječi govore same za sebe. I da je baš sve jasno.
Međutim, ako je do sad trebalo nešto da bude jasno o teoriji ličnih konstrukata, a to je onda da se u njoj značenja ne podrazumijevaju. Pa, možda vas Kelijev pogled na agresivnost i hostilnost iznenadi.
Uostalom, ne govore riječi same za sebe. Govorimo mi za njih. I o njima. Mi smo ih osmislili, mi smo ih definisali. A sada ćemo neke od njih da redefinišemo.
Osobu možemo razumjeti samo „iznutra“, odnosno samo ako stvari pogledamo iz njene perspektive.
Hostilnost i agresivnost: iz perspektive pojedinca koji osjeća
Ako ste pročitali prethodni tekst, ili neke druge tekstove na ovom blogu, onda vam je vjerovatno jasno da je Keli birao da zadrži neke pojmove koji već imaju svoja značenja, kako u formalnoj psihologiji, tako i u laičkim krugovima. A onda je birao da ih redefiniše u okviru teorije ličnih konstrukata.
Tako smo dobili iste pojmove sa drugačijim značenjima. Ovo je značajno, između ostalog, i zato što nam ukazuje na različitost u perspektivama. Na to da smo možda mnoge stvari uzeli zdravo za gotovo i prestali da ih preispitujemo, iako njihovo preispitivanje može biti jako korisno.
I možda je baš to jedan od razloga zašto Keli nije osmislio potpuno nove pojmove, već je uzeo one na koje smo navikli, pa im dao drugačija značenja. Ne da nas zbuni, već da nas, na širem planu, podsjeti na važnost preispitivanja, umjesto podrazumijevanja.
Kada se malo dublje zagledamo u njegove definicije pojmova kao što su anksioznost, krivica, hostilnost i agresivnost, uvidjećemo još nešto. Ukratko, ove definicije ukazuju na značenje koje važi za onu osobu za koju se pojmovi koriste, a ne na značenje za one ljude koji su suočeni sa osobom za koju se pojmovi koriste.
Da pojednostavim. Na primjer, Keli ne govori o hostilnosti neke osobe kao o njenim neprijateljskim osjećanjima prema nama. Ovo bi moglo biti tradicionalno shvatanje ovog pojma, pri čemu nekako ispada da je hostilnost osobina koja se pripisuje određenoj osobi. Ono što Keli radi jeste sledeće. On uzima ovaj pojam i koristi ga da objasni šta se zapravo dešava toj osobi koju nazivamo hostilnom u datoj situaciji.
Na ovaj način, Keli nas još jednom podsjeća na to da osobu možemo razumjeti samo „iznutra“, odnosno samo ako stvari pogledamo iz njene perspektive.
Hostilnost: grčevito držanje za hipotezu koja ne radi
Sad kad nam je jasna perspektiva iz koje Keli polazi kada definiše ove pojmove, hajde da vidimo kako ih je zapravo definisao. Počećemo od hostilnosti.
Prema teoriji ličnih konstrukata, hostilnost se definiše kao kontinuirani napor da se izvrnu validacioni dokazi kako bi išli u prilog društvenoj predikciji koja je već prepoznata kao neuspješna“.
Ako čovjek, kao čovjek naučnik, uloži napor da potvrdi neku svoju hipotezu, ili teoriju, a onda bude suočen sa dokazima koji joj ne idu u prilog, vjerovatno mu neće biti lako da je odmah napusti.
Možda će čak i priznati neuspješnost svoje predikcije u trenutku. Odnosno, uvidjeće da se nije desilo ono što je mislio da će da se desi tokom nekog eksperimenta. Međutim, možda neće moći da prihvati šire implikacije toga. Odnosno, to da će jedna serija ovakvih invalidacija da opovrgne čitavu njegovu teoriju. Previše je u tu teoriju uložio, previše je na nju polagao i nema odgovarajuću alternativu. Zbog toga može pokušavati da izvrne validacione dokaze, u očajnom pokušaju da potvrdi svoju teoriju.
Nećemo napraviti promjenu tako što ćemo napadati klijentovu hostilnost.
Dakle, nekoliko stvari je važno ovdje. Prvo, radi se o predikciji za koju osoba na nekom nivou prepoznaje da zapravo ne radi. Zbog ovoga, između ostalog, Keli takođe kaže da „hostilna osoba čuje šapat istine“.
Zatim, hostilnost je uvijek vezana za društvene situacije i predikcije. Drugim riječima, prisutna je u odnosima, a ne van njih. Jer, neko treba da nam potvrdi teoriju i nekome treba da dokažemo njenu ispravnost.
Na kraju, hostilnost nije nužno loša. Odnosno, u skladu sa teorijom ličnih konstrukata, ona često predstavlja bolju alternativu. Ako u nešto vjerujemo i nemamo nikakvu alternativnu interpretaciju, bolje je održati to vjerovanje tako što ćemo da izvrnemo validacione dokaze, nego da ga napustimo i da se bacimo u haos nepredvidivosti.
Ovo ima važne implikacije za terapiju, jer nas podsjeća da nećemo napraviti promjenu tako što ćemo napadati klijentovu hostilnost ukazujući mu na invalidirajuće dokaze, nego tako što ćemo mu pomoći da konstruiše drugačije alternative. Jer, ono što klijent trenutno ima kao alternativu za svoju hostilnost može biti gore od te hostilnosti. Između ostalog, alternativa može biti i psihoza.
Zato je važno uvijek imati ove implikacije na umu i ne napadati hostilnost kad ne postoji bolja alternativa.
Kako kaže jedan konstruktivista, Don Bannister:
„Moramo imati na umu da oni koje nastojimo da promijenimo moraju nastaviti da žive svoje živote dok se ta promjena odvija“.
Agresivnost: spremnost na elaborativne izbore
Hajde da sad pogledamo agresivnost iz perspektive teorije ličnih konstrukata.
Keli je definiše kao „aktivnu elaboraciju perceptivnog polja“.
Šta ovo, zapravo, znači?
Ukratko, agresivna osoba je ona osoba koja je spremna da elaboriše svoje perceptivno polje i na taj načiin poveća područje primjene svog sistema konstrukata. Agresivnost je, dakle, naša spremnost da rizikujemo da bismo nešto saznali. Spremnost da pravimo elaborativne izbore.
Različite osobe će moći da budu agresivne u različitim oblastima u svojim životima. Te oblasti se nazivaju poljima agresivnosti. To su one oblasti u kojima je osoba, kako Keli kaže, „spremna da radi stvari“. U njima nije „ni stidljiva, ni lijena“. I kroz njih se kreće „relativno slobodno“.
Važno je napomenuti da ne govorimo nužno o oblastima u kojima je osoba već uspješna. Već upravo o onim oblastima u kojima je osoba spremna da eksperimentiše, pa i da pogriješi. U kojima je spremna da podnese anksioznost sa kojom će se neminovno susresti, jer se agresivna osoba u svojim poduhvatima koji neizostavno sa sobom nose nešto novo, nešto zbunjujuće, mora suočiti sa anksioznošću.
Naravno, osoba koja aktivno elaboriše svoje perceptivno polje može biti prijeteća po svoju okolinu. Recimo, može ih gurati u eksperimente za koje oni nisu spremni, zato što bi ti eksperimenti zakomplikovali njihove dobro posložene živote.
Pa čak i to što samo pripada nekoj društvenoj grupi može agresivnu osobu učiniti prijetećom po tu grupu. A to zato što je grupa sada suočena sa zadatkom da konstruiše agresivnost te osobe, a to može pozvati na neke promjene u sržnim strukturama njenih članova. Sjetimo se, prijetnja je svijest o nadolazećoj sveobuhvatnoj promjeni u sržnim strukturama.
Dakle, agresivna osoba može biti doživljena kao prijetnja ne zbog toga što ima namjeru da nekoga povrijedi, već zbog toga kakve implikacije njeno ponašanje može imati po živote ljudi u njenoj okolini.
Dok hostilna osoba pokušava da spase svoju teoriju uprkos dokazima, agresivna osoba pokušava da razvije druge teorije.
Hostilnost i agresivnost: načini da se nosimo sa promjenom
Kao što je do sada već jasno, hostilnost i agresivnost, prema teoriji ličnih konstrukata, predstavljaju načine na koji se ljudi nose sa promjenama u svom sistemu konstrukata. Uostalom, to je ono o čemu sve tranzicije govore.
Ako smo hostilni, grčevito ćemo se držati konstrukata koji više ne rade. Umjesto da se promijenimo, natjeraćemo svijet da se promijeni. Da se prilagodi našim teorijama i potvrdi naše hipoteze. I radićemo to zato što nemamo izgrađenu bolju alternativu.
Ako smo agresivni, bićemo spremniji da podnosimo anksioznost. Da rizikujemo, da pravimo elaborativne izbore i da širimo svoje perceptivno polje. Nećemo pokušavati da svijet uklopimo u svoje konstrukte, već ćemo biti spremni da mijenjamo svoje konstrukte kako bismo svijet bolje razumjeli.
Dok hostilna osoba pokušava da spase svoju teoriju uprkos dokazima, agresivna osoba pokušava da razvije druge teorije.
I ne, jedno nije uvijek bolje od drugog. Šta će nam u datom trenutku bolje koristiti zavisi od naših ličnih sistema konstrukata.