Autor: Marijana Cvijović
Validacija i invalidacija su pojmovi koji su lako dospjeli na spisak onih koji se danas često koriste, ali u svom banalizovanom i upovršenom obliku.
Neko pravilo je da, ako si saglasan sa onim što govorim, validiraš me. A ako nisi saglasan, onda me invalidiraš.
Prosto i jednostavno.
A opet, nepotpuno. Jer, reći da smo nekoga „validirali“ ne znači ništa, ako ta izjava nije dopunjena konkretnijim objektom. I to objektom u vidu anticipacije.
Upravo u tom nerazumijevanju anticipacije koja se krije iza bilo koje izjave i leži „zbun“ oko toga da li je nešto validirano ili invalidirano. I podsjeća nas na to da stvari nisu tako jednostavne, i da se ne mogu generalizovati. Jer su pojedinci kompleksniji od bilo kakve generalizacije.
Validacija i invalidacija kao konstruktivistički pojmovi, zato, sa sobom nose neke drugačije implikacije.
Pa, vrijeme je da se u njih malo zagledamo.
Svijet je građa za naše konstrukte, ali istovremeno i objekat na koji svoje konstrukte smještamo.
Konstrukti kao osnov za anticipaciju
Prije nego što uđemo u priču o tome šta je validacija, a šta invalidacija, hajde da se samo kratko nečega podsjetimo.
Prema Džordžu Keliju, osnova našeg funkcionisanja je anticipacija. Ovo je jedna od onih stvari koju svaki konstruktivista u pola noći mora da zna. Baš kao kad biste jednog biologa pitali šta je ćelija.
Odakle, međutim, dolazi anticipacija? Sigurno ne niotkud. Zapravo, uvijek odnekud. Ona je kanalisana prethodnim iskustvima, i konstruktima koji su iz njih nastali.
Kao što je vjerovatno do sad jasno, mi stvaramo konstrukte da bismo sebi objasnili svijet. A onda taj svijet pomoću već stvorenih konstrukata objašnjavamo. Možda zvuči kao identična rečenica, alii postoji nijansa u značenjima. I poenta je da se ukaže na to da je svijet oko nas građa za naše konstrukte, ali je istovremeno i objekat na koji svoje konstrukte smještamo.
Osim toga, poruka koju bi ovo trebalo da pošalje jeste i to da su konstrukti promjenljiva kategorija, te da se ne moramo zacementirati u značenjima koja smo nekad davno stvorili. Nego, o tome neki drugi put.
U svakom slučaju, evo šta pokušavam da kažem. Upravo su konstrukti i alat i osnov za anticipaciju. Oni su naši instrumenti za predviđanja. Neki konstrukti su, dakle, uvijek u igri. A ono što se validira ili invalidira su anticipacije nastale pomoću ovog ili onog konstrukta.
Šta je validacija?
Pa, šta je zapravo validacija?
Kao što sam već pomenula, mi uvijek nešto predviđamo, anticipiramo. Takav je život čovjeka naučnika.
Nakon što stvorimo neku hipotezu, vrijeme je da je testiramo. Ušli smo u ciklus iskustva, a na tom putu nas čeka jedan važan korak. Korak u kojem će naša anticipacija biti ili validirana ili invalidirana.
Validacija je subjektivno konstruisano podudaranje između onoga što se desilo i onoga što smo anticipovali. To je ono kada konstruišemo da validacioni dokazi idu u prilog našoj anticipaciji.
Ako ste imali neku hipotezu o tome kako će određena osoba da reaguje na neke vaše postupke, a onda ta osoba reaguje baš tako kako ste zamislili, vaša anticipacija je validirana.
Poseban naglasak treba staviti na to da se radi o subjektivnom konstruisanju. A to znači da je validacija jedan interni proces. Odnosno, hipoteza nije validna zato što je savršeno u skladu sa objektivnom realnošću, već zato što odgovara subjektivnom sistemu značenja određene osobe.
Šta je invalidacija?
Nakon definisanja validacije, vjerujem da je lako predvidjeti i definiciju invalidacije.
Ukratko, invalidacija je subjektivno konstruisano nepodudaranje između onoga što se desilo i onoga što smo anticipovali. To je ono kad konstruišemo da validacioni dokazi ne idu u prilog našoj anticipaciji. Da naša hipoteza nije validna.
Ako ste, na primjer, od nekoga očekivali podršku, a dobili ste kritiku, onda vam je anticipacija invalidirana. Međutim, isto važi i obrnuto. Ako ste očekivali kritiku, a dobili ste podršku, anticipacija vam je, opet, invalidirana.
I ovo je jedna od stvari koje se obično pogrešno pretpostavljaju i pogrešno razumiju. Odnosno, ljudi vezuju validaciju uvijek za nešto „pozitivno“, a invalidaciju za nešto „negativno“. Na neki način, to i može biti tačno, ako „pozitivno“ izjednačimo sa predvidivim.
Međutim, ne bi trebalo ovim konceptima pridavati takve kvalifikative.
Iz svega ovoga bismo mogli zaključiti da je invalidacija jedan poziv na promjenu, i ona bi to trebalo da bude, a nekad zaista i jeste. Međutim, različiti su pravci u kojim osoba može da krene nakon invalidacije, i ne vode svi mijenjanju prvobitne hipoteze. Ne vode svi promjeni. Ali o tome, opet, drugi put.
Čemu težimo?
Na nekom nivou, svi težimo validaciji. Ovo zato što je lakše ostati sa poznatim konstruktima i istim anticipacijama, nego se upustiti u neku promjenu nakon što je nešto u našem sistemu invalidirano.
Ako su nam anticipacije validirane, bez obzira na to koji konstrukti leže u njenoj osnovi, zadržaćemo predvidljivost.
Kako nismo poznati po tome da baš uvijek stvaramo konstrukte koji su nam korisni, lako je iz ovoga zaključiti da validacija ne mora nužno da ide uz ono što se svrstava u „pozitivna“ osjećanja, šta god to bilo.
Predvidljivost je primamljivija od toga. Kontrola je primamljivija od toga.
Ukratko, radije ćemo biti validirani nego se mijenjati. Ma koliko boli da nam status quo nanosi.
Validacija i invalidacija – dvije strane istog novčića
Validacija i invalidacija nisu pojmovi koji se mogu tako lako odvojiti. Stvari nikad nisu jednodimenzionalne, i bilo bi pogrešno pojednostavljivati ih zarad lakoće razumijevanja. Bilo bi lako, ali bilo bi pogrešno.
Na neki način, validacija i invalidacija su dvije strane jednog novčića. Na neki način, uvijek idu zajedno.
Pošto iza anticipacije stoji neki konstrukt, a pošto konstrukt uvijek ima dva pola, jasno je da će se istovremeno odigrati i proces validacije i proces invalidacije nakon provjere neke hipoteze.
Zbog toga je važno ono dopunjanje rečenice objektom, koje sam već pomenula. Drugim riječima, važno je pitati se šta je to konkretno validirano ili invalidirano.
Hajde ovako.
Recimo da neka osoba u svom sistemu ima konstrukt „vrijedan – bezvrijedan“. Ona dalje pravi anticipaciju koja je povezana sa tim konstruktom. Na primjer, može da anticipira da će šef da je pohvali za rezultate ne određenom projektu, iz čega bi uslijedilo da je vrijedna. Odnosno, mogla bi se pozicionirati na tom polu pomenutog konstrukta.
Validacija i invalidacija, na neki način, uvijek idu zajedno.
Recimo dalje da je ova anticipacija invalidirana i da njen šef ne odreaguje na način na koji je ta osoba očekivala. U pozadini te anticipacije je konstrukt koji smo pomenuli. I kad se osvrnemo na njega, možemo reći da je osobi invalidiran pol konstrukta „vrijedan“. Ali, ovo istovremeno znači da je validiran ovaj drugi pol – „bezvrijedan“.
A može da se desi i obrnuto. Šef može da odreaguje baš na način na koji je osoba očekivala i da joj tako validira hipotezu, pri čemu se takođe i validira pol vrijednosti, a invalidira pol bezvrijednosti.
U oba ova slučaja, naravno, može da se uplete, recimo, hostilnost. Pa da, na primjer, sve pohvale svijeta vode u invalidaciju vrijednosti, a validaciju bezvrijednosti. Ili obrnuto, da sve kritike svijeta ne mogu da validiraju ništa osim vrijednosti.
Još jednom, stvari nikad nisu tako plastične i jednostavne. A ovo je samo pokušaj pojednostavljenog objašnjavanja koncepata koji sa sobom nose veliku kompleksnost i važne implikacije.
Validacija i invalidacija u terapiji
Validacija u terapiji jeste važna. Međutim, to je igra koju treba pažljivo igrati.
Ono što bi terapeut trebalo da validira nisu ponašanja, već iskustva i osjećanja.
Validacijom se klijentima šalje poruka da ih neko razumije. Snižava se anksioznost. Održava se sistem. Čuvaju se konstrukti koje privremeno treba sačuvati zarad funkcionisanja, sve dok se ne stvore neki novi, ili se ti stari na ovaj ili onaj način izmijene, dovoljno da osoba može da podnese njihovo preispitivanje.
S druge strane, invalidacija takođe ima svoje mjesto u terapiji. Terapeut će postavljati pitanja koja će neke konstrukte da, pa, dovedu u pitanje. Klijent će terapiju koristiti kao siguran prostor u kojem može nešto da testira, te da dolazi do različitih uvida koji mogu invalidirati postojeće hipoteze. Uviđaće alternative koje ranije nije mogao da vidi. I upravo će tako nešto mijenjati.
Terapija bi se, stoga, mogla posmatrati kao jedan fini balans između validacije i invalidacije. A terapeut je taj koji pažljivo mora da procijeni šta i kad treba validirati, a šta i kad treba invalidirati.
Jer, validacija bez invalidacije vodi u stagnaciju. A invalidacija bez validacije vodi u raspad.