Autor: Marijana Cvijović
Prokrastinacija je jedna od onih pojava čiji pomen izaziva stid. Ili ponos. Zavisi od toga gdje se pozicioniramo na ovom javnom konstruktu.
Neko će svoje odlaganje posmatrati kao manu koju treba sakriti, a neko drugi će se hvaliti time koliko je strašno zaposjednut ovom utvarom.
Jedni će pokušavati da negiraju i ne vide svoj odlagački M.O., a drugi će se truditi da pokažu kako su u igri prokrastinacije baš oni pobjednici. Kako niko ne prokrastinira bolje od njih.
Zavisi od toga šta će kome dati bolju kontrolu i predvidljivost.
Prokrastinacija i lijenost
A onda postoje i oni treći, često skriveni i u prvima i u drugima. Oni koji prokrastinaciju nazivaju lijenošću i odbijaju da uopšte i razmisle o tome šta bi to moglo da znači.
Po starom dobrom običaju, i ovdje ćemo se podijeliti u dva tabora. Na jednoj strani su oni koji prokrastinaciju smatraju lijenošću. Na drugoj su oni koji zdušno odbijaju takvo poistovjećivanje. Naravno, i jedni i drugi misle da su baš sve razumjeli.
Nego, da vas pitam onda… Šta je, uopšte, lijenost?
Meni zvuči kao samo još jedna riječ koju smo nekom ponašanju nadjenuli ne bismo li mogli da prestanemo da se o njemu pitamo. Pokrivalica koju je tako lako iskoristiti kad nešto ne razumijemo.
Jer, ako nam nešto kao ljudskoj rasi ide dobro, a to je onda uspostavljanje kontrole kroz upovršeno objašnjavanje zarad eliminisanja potrebe za preispitivanjem. I razmišljanjem. I, ne daj Bože, mijenjanjem.
Ovo je logičan izbor za naš sistem konstrukata. Izbor koji nam služi isto koliko i svi drugačiji izbori.
Ako je sve što radimo, ili ne radimo, jedan izbor, svjestan ili ne, zar i lijenost nije upravo to? I zar nam ona ne služi da očuvamo svoj sistem isto koliko i, recimo, produktivnost? Ili šta god da je za vas suprotno od lijenosti.
Lijenost, dakle, nije karakterna mana za koju nema pomoći, već logičan izbor za naš sistem konstrukata. Izbor koji nam služi isto koliko i svi drugačiji izbori. Koji ima istu funkciju. A to je, naravno, predvidljivost. Kontrola.
Isto smo ovo uradili i sa prokrastinacijom. Uveli smo je kao pojam koji bi, navodno, trebalo da pokaže kako smo svjesni razlike između ovakve vrste odlaganja i odlaganja iz lijenosti. Pojam koji bi trebalo da nas pozicionira kao stručnjake koji razumiju dubinu i težinu ovog odlaganja. I koji nam, tako elegantno i profinjeno, daje kontrolu.
Sve je to sadržano u jednoj običnoj riječi. Riječi koja je učinila da zaboravimo važnije pitanje.
Zašto?
Zašto prokrastiniramo?
Na pitanje „zašto“, naravno, ne postoji jedan odgovor. Kao prvo, psihoterapeuti različitih modaliteta će vjerovatno imati da ponude različite perspektive na ovu temu.I sve one mogu, na svoj način, biti korisne.
Osim toga, svi smo, kao pojedinci, drugačiji. A to znači da razlozi iza moje prokrastinacije ne moraju biti isti kao razlozi iza vaše.
Ipak, koliko god da smo svi drugačiji, ne možemo a da se ne složimo da u nama postoje neke sličnosti. Pa se, možda, neke pravilnosti i ovdje mogu pronaći.
Hajde da onda ponudimo jednu konstruktivističku perspektivu kao odgovor na pitanje: „Zašto prokrastiniramo?“.
Kad čovjek donosi odluku, on prolazi kroz tri faze.
Zaglavljenost u CPC ciklusu
Naravno, da bismo uopšte govorili o prokrastinaciji i o tome zašto dolazi do nje, moramo se osvrnuti na CPC ciklus, odnosno ciklus donošenja odluka. O njemu je već bilo riječi kad smo govorili o impulsivnosti, pa nećemo ulaziti u detalje.
Ipak, evo kratkog podsjetnika.
Kad čovjek donosi odluku, on prolazi kroz tri faze – cirkumspekciju, preempciju i kontrolu. U prvoj fazi sagledamo situaciju iz različitih uglova i kroz različite konstrukte. U fazi preempcije biramo jedan od konstrukata za koji smatramo da je najbolje upotrijebiti na date elemente u datom trenutku. Na kraju, u fazi kontrole, biramo jednu od alternativa u tom dvopolnom konstruktu, te na osnovu toga preduzimamo akciju. Ulazimo u eksperiment.
Šta se to desi u ovom ciklusu pa dovede do prokrastinacije?
Ukratko, ostanemo zaglavljeni u fazi preempcije. Preemptiramo, ali tako da neke konstrukte zaobiđemo. Biramo da se bavimo nekim, uslovno rečeno, manje važnim konstruktima, da se ne bismo bavili nečim važnijim.
Prokrastinacija kao bolji izbor
Ipak, to bi prije bio odgovor na pitanje kako do prokrastinacije dolazi, a ne zašto.
Da bismo probali da razumijemo zašto, trebalo bi da se podsjetimo nečega drugog. I to jedne od osnovnih postavki u konstruktivizmu. Ukratko, toga da je, prema teoriji ličnih konstrukata, čovjek zapravo čovjek naučnik, koji ide kroz život stvarajući i testirajući svoje hipoteze. Praveći izbore.
U tom smislu, sve što radimo je jedna vrsta izbora. Dakle, i kada ne radimo ništa, to je i dalje naš izbor. Kad odlažemo ono što želimo ili treba da uradimo, to odlaganje ima smisla u našem sistemu.
Ono je za nas bolji izbor od nekog drugog izbora.
„Bolje da ne probam, nego da se ispostavi da ne mogu da uspijem“, na primjer, može biti jedna hipoteza koja nas održava u prokrastinaciji.
Bolje vječiti potencijal, nego dokazani neuspjeh.
Biramo da se bavimo drugim stvarima, da ne bismo testirali neke sržnije konstrukte u sistemu, jer njihovu potencijalnu invalidaciju nije lako podnijeti.
Ostajemo u kontroli na periferiji našeg sistema, i tako obezbjeđujemo sigurnost. Jer, alternativa podrazumijeva da prođemo kroz tranzicije koje bismo radije izbjegli.
Izbjegavanje prijetnje
Koju to tranziciju prokrastinacijom najčešće pokušavamo da izbjegnemo?
Pa, prijetnju.
Konstruktivistički gledano, prijetnja je svijest o neminovnoj sveobuhvatnoj promjeni u našoj sržnoj strukturi.
To je ono kada osjećamo da se čitav naš sistem konstrukata može urušiti. Da se naš identitet može dovesti u pitanje. Da sve ono što smo mislili da znamo o sebi, a i o drugima, može biti stavljeno na test.
Zar nije onda jednostavnije takav test izbjeći i ostati isti, nego dozvoliti da nam se čitav sistem uzdrma?
Zar nije jednostavnije prokrastinirati, nego provjeravati, pa prolaziti kroz jednu takvu sveobuhvatnu i tešku promjenu?
Neke konstrukte treba promijeniti.
Da, jednostavnije je. Ali nas takođe drži zaglavljene u sopstvenom sistemu koji možda i ne radi uvijek u našu korist. Naravno, daje nam kontrolu, ali nam oduzima fleksibilnost, sposobnost za promjenu. Za rast.
Održava nas u poziciji vječitih potencijala. Ostavlja nas ubijeđene u sopstvene kapacitete i talente koje nikad nećemo iskoristiti. Pa nas učini bijesnim i zavidnim. Jer, kako neko tamo može, a ja ne mogu?
Da, lakše je ostati u prokrastinaciji i vjerovati u sopstvene mogućnosti koje ćemo „jednog dana“ ostvariti. Sve dok tu formulaciju ne promijenimo u nešto nalik:
„Nekad sam mogao, sad je već kasno“.
„Eh, da sam samo imao priliku, šta bih ja napravio“
I ono glavno:
„Ne znate vi kakav sam ja potencijal bio“.
Lakše je ostati isti. Ali, neke konstrukte i treba promijeniti.
Prokrastinacijom do očuvanja sistema
Prokrastinacija je put do očuvanja našeg sistema konstrukata.
Kad nešto prijeti da nas uzdrma, a mi ćemo to skloniti sa strane. Visiće u vazduhu kao neostvarena želja. Trudićemo se da je ne vidimo. Pokušavaćemo da joj na značaju umanjimo.
I uvijek ćemo imati „potencijale“ da se za njih uhvatimo kad nam zatreba da se uzdignemo. Proklinjaćemo sudbinu što nam je priliku oduzela. A u isto vrijeme ćemo željeti da je nikad ne dobijemo. Da je ne stvorimo.
Jer, ko još hoće takav test da prolazi?
Prokrastinacija ne znači da ne želimo nešto da uradimo. Ona znači da se to nešto ne uklapa u naš trenutni sistem značenja.
A možda je baš vrijeme da ga promijenimo.