Autor: Marijana Cvijović
Frustracija je uvijek bila razvojno važna tema. Kad dijete izlažemo kontrolisanim frustracijama, pomažemo mu, između ostalog, da nauči da podnosi neizvjesnost.
I to je, na papiru, svima jasno.
Ipak, svijet je pun odraslih koji daju sve od sebe da izbjegnu frustraciju, sigurni u to da sebi treba da obezbijede život bez stresa. Srećan život u kojem je teret neizvjesnosti odbačen. A na kraju, to postaje život u kojem je nemoguće iskočiti iz sopstvenih okvira, u kojem se različitosti baš i ne tolerišu, i u kojem je izbjegavanje neprijatnosti imperativ.
Život u kojem je sticanje iskustva onemogućeno, makar konstruktivistički gledano. Možda je baš zbog toga nastalo i zadržalo se konvencionalno shvatanje iskustva, kao zgodna iluzija koja nam govori da napredujemo onda kad, zapravo, ne mrdamo s mjesta.
Nego, vratimo se na temu. Hajde da vidimo šta je to frustracija u svijetu jednog odraslog čovjeka, šta sa njom radimo i šta bi sa njom trebalo da radimo.
Kao što ćete vidjeti, ne razlikuje se mnogo od frustracije u dječijem svijetu. Samo, iz nekog razloga, volimo da mislimo da za nas odrasle, u ovom slučaju, važe drugačija pravila.
Kad svijet ne staje u naše okvire
Iz perspektive psihologije ličnih konstrukata, čovjek stvara svoj lični sistem konstrukata, a onda ide kroz svijet koristeći ga kako bi sebi taj isti svijet objasnio. Odnosno, stvara svoja lična značenja ne bi li svijet učinio predvidljivijim, te podnošljivijim.
I to ne samo da je u redu, već je i potrebno. Zamislite samo da moramo konstantno da živimo u jednom stanju potpune anksioznosti, ne znajući šta nosi sledeći minut, a kamoli dan. Zamislite da nam je svijet toliko nepredvidiv da je sve u njemu uvijek različito i novo. Ne bismo se baš dobro proveli.
Ako okrenemo priču od toga šta čovjek stvaranjem ličnog sistema konstrukata želi da postigne ka tome šta time želi da izbjegne, anksioznost se javlja kao logičan odgovor.
Nepoznato i različito nas, onda, isfrustrira, zato što nam izazove anksioznost. Zato što nam ukazuje na činjenicu da svijet, ipak, ne može da stane u okvire koje smo napravili. A povodom toga bi nešto trebalo uraditi.
Odustati od onoga što mislimo da znamo da bismo pokušali da saznamo nešto drugačije je jako prijeteće.
Šta bi trebalo uraditi? Pa, to nas vodi u priču o prijetnji, još jednoj tranziciji koju pokušavamo da izbjegnemo tako što izbjegavamo frustracije.
Hajde ovako. Kad smo stvorili ovakav ili onakav sistem ličnih značenja, neće nam biti naročito prijatno ako se taj sistem uzdrma. Nepoznato i različito nas isfrustrira, zato što nam ukazuje na to da taj sistem treba mijenjati. A odustati od onoga što mislimo da znamo da bismo pokušali da saznamo nešto drugačije je jako prijeteće. Treba podnijeti tu invalidaciju. Treba opovrgnuti sebe. Treba proširiti sistem.
Ne učimo mi djecu da podnose frustraciju i neizvjesnost samo zato što je to jako važno u njihovom djetinjstvu, dok je gotovo sve – novo. Učimo ih zato što to ne prestaje da bude važno u odraslom dobu, kad opet treba dati priliku nečemu novom. Kad opet treba biti sposobnim proširiti sistem.
Frustracija kao signal – o nama samima, ne o drugome
Frustracija nam, u tom slučaju, dođe kao signal. Jednostavna misao sa kojom će se, pretpostavljam, svi složiti.
Ipak, nešto je pošlo naopako baš u ovom razumijevanju frustracije kao signala.
Ono što obično radimo jeste to da je posmatramo kao signal o drugome.
„Ako me isfrustriraš, nešto nije u redu sa tobom. Ako se ne slažeš sa mnom, nešto nije u redu sa tobom. Ako si drugačiji, ja to ne mogu da podnesem. Jer, nešto nije u redu sa tobom. A ako nešto nije u redu sa tobom, onda to nije do mene. Onda ja mogu da ostanem ovakav kakav jesam“.
I dok mislimo da smo baš sve prokljuvili, kod drugoga, naravno, zaboravljamo da je frustracija prije svega jedan signal o nama samima. O ograničenju našeg sistema. O tome da smo možda naišli na nešto što zahtijeva da ne ostanemo ovakvi kakvi smo. I da nam baš to ne prija.
Sistem značenja pred izazovom
Ukratko, naš sistem značenja se našao pred izazovom.
Kad se susretnemo sa nepoznatim i različitim od onoga za šta smo sebe ubijedili da je istina, osjetićemo anksioznost. Neminovnost koju ne možemo da izbjegnemo. Kad pomislimo da naše „istine“ treba mijenjati, osjetićemo prijetnju. Toliko smo se dugo stvarali, a sad treba da se preoblikujemo. Naravno da nije lako suočiti se sa tim.
Pitanje je, onda, šta ćemo dalje sa tim da uradimo.
Ono što bi bilo dobro jeste nešto rekonstruisati. Podnijeti bol saznanja da nam svijet ipak nije potpuno poznat i jasan, kao što nikad neće ni biti. Proći kroz maglu neizvjesnosti. Odustati od rigidnosti. Promijeniti se. Te, najzad, steći iskustvo. Jer iskustvo leži upravo u toj tački rekonstrukcije. U tački proširenja svog sistema značenja pred nečim novim i drugačijim.
Od frustracije do pokušaja da svijet uobličimo
Nažalost, to često nije ono na šta smo spremni. Pa kad nam frustracija poraste do anksioznosti i prijetnje, mi pohrlimo za onim što već znamo, tako čvrsto odlučni da ga se po svaku cijenu držimo.
Osjetimo bijes jer smo invalidirani. Držimo se biijesa, pa odemo u hostilnost. Poželimo da svijet prilagodimo sebi, da ne bismo slučajno mi morali da se prilagodimo njemu.
U konstruktivizmu, hostilnost se definiše kao pokušaj da se izvrnu validacioni dokazi kako bi išli u prilog našoj već invalidiranoj hipotezi. To je ono kad ćemo radije sve da proglasimo daltonistima, nego da priznamo da je zid koji smo nazivali bijelim ipak možda crn. To je ono kad me frustriraš zato što si glupa budala, a ne zato što sam, možda, ja pogriješio.
Tako nas frustracija prošeta kroz sve ono što ne smijemo da osjetimo, da bi nas na kraju dovela do izopačene potvrde da smo ispravni, i da ne moramo da se preispitujemo. O, koliko je samo lakše uobličiti svijet nego se zagledati u sebe.
I koliko smo samo svemoćni kad nam se učini da u tome uspijevamo.
Zatvaranje u poznatom zvuči kao jedan psihološki jako siromašan svijet.
Frustracija kao poziv na širenje sistema značenja
Frustracija je neprijatna, i to je tačno. Ipak, ako smo svjesni njene važnosti u djetinjstvu, zašto joj tu važnost oduzimamo u odraslom dobu?
Kao da smo ubijeđeni da razvojni zadaci prestaju kad se navrši određeni broj godina. I da odatle dalje treba samo da idemo kroz svijet tako što ćemo da potvrđujemo već stvoreni sistem značenja, čime bi trebalo uspješno da izbjegnemo frustraciju.
Pa da, usput, izbjegnemo i iskustvo, valjajući se iznova i iznova u sopstvenom poznatom i stvarajući jedan rigidan okvir u koji treba svijet da ubacimo. Sve, samo da taj okvir ne napukne.
A zatvaranje u poznatom zvuči kao jedan psihološki jako siromašan svijet. Zato što to i jeste.
Frustracija je neprijatna. Ali nije neprijatelj. Ona je poziv na širenje našeg sistema značenja. Poziv na iskustvo. Poziv na rast.
Poziv na ljepotu rekonstruisanja. I ne moramo uvijek na njega uspješno odgovoriti. Ali možemo, makar ponekad, da podignemo slušalicu.