Autor: Marijana Cvijović
„Anksioznost je bolest današnjice“. „Svi smo danas anksiozni“.
Koliko puta ste ovo, ili nešto slično, čuli? Previše, pretpostavljam.
Znojenje dlanova, ubrzan rad srca, vrtoglavice, napetost, nemir, tenzije… Mi nabrojimo simptome, a oni se onda tako lijepo upakuju u dijagnozu „slobodno lebdećeg straha“.
Super. Sad znamo šta nam je, a da ipak ne znamo šta nam je. Ali, to što ne znamo šta je ima svoj naziv. Etiketa je tu da nam, između ostalog, pruži privid znanja, privid kontrole, te da stvari učini malo lakšim.
Ova potreba da se stvari definišu i kontrolišu je neizbježna u životu jednog čovjeka naučnika.
Pa tako, nije iznenađujuće da su i konstruktivisti pružili svoj pogled na ono što se često naziva „epidemijom“ današnjice. Kao po običaju, biće to drugačiji pogled. Svakako bliži mom viđenju svijeta i čovjeka. Ali, svakako ne mora biti bliži vašem.
Uostalom, konstruktivizam uvijek poziva na preispitivanje.
Pa, pročitajte i preispitajte.
Kako konstruktivizam definiše anksioznost?
Najprostije rečeno, prema psihologiji ličnih konstrukata, anksioznost je svijest o tome da nemamo konstrukte za predstojeće događaje.
Odnosno, ono sa čim se susrećemo se nalazi negdje van područja primjene našeg sistema konstrukata. Riječ „negdje“ ovdje igra važnu ulogu, jer se radi o prostoru koji je na samim granicama našeg perceptivnog polja, a ne u nekoj udaljenoj galaksiji. Jer, da je u udaljenoj galaksiji, taj događaj uopšte ne bismo ni konstruisali, pa ne bismo ni imali zbog čega da budemo anksiozni.
Dakle, nešto predstoji, a ja nemam ideju kako da se sa tim nečim nosim, jer u svom dosadašnjem iskustvu nisam imala potrebu da stvaram konstrukte kojim bih to nešto objasnila. Nemam sredstvo kojim ću anticipovati i kontrolisati određenu pojavu. Nemam vodič za akciju.
"Čitav naš psihološki aparat je ustrojen tako da kontroliše anksioznost".
Ako se sjetimo jedne od glavnih postavki konstruktivizma – da čovjek uvijek pravi pretpostavke kako bi predvidio i kontrolisao budućnost – lako ćemo doći do sledećeg zaključka. Čitav naš psihološki aparat je ustrojen tako da kontroliše anksioznost. Sve što čovjek misli i radi, misli i radi da bi smanjio nepredvidljivost, pa samim tim i anksioznost.
Naravno, činjenica da nije moguće predvidjeti sve u svijetu koji je u stalnom pokretu, čini logičnom činjenicu da svi moramo, u manjoj ili većoj mjeri, prolaziti kroz periode anksioznosti.
Pa, dok je neko može nazvati „epidemijom“ današnjice, ja ću je nazvati pojavom svagdašnjice. Teško je zamilisit svijet u kojem je sve tako savršeno kontrolisano da ne postoji potreba za postojanjem pojma anksioznosti. Naravno, i kad bismo uspjeli, teško da bi nam se takav svijet dopao. A i, bio bi poguban za razvoj bilo kakve vrste.
Anksioznost kao preduslov za promjenu
Ovakva definicija anksioznosti ide u prilog onoj izjavi iz uvoda koju smo svi toliko puta čuli. Svi smo anksiozni.
Tačno. Ali, konstruktivizam ne gleda na anksioznost kao na nešto nužno loše, niti nužno dobro, samo po sebi. To je, jednostavno, svijest o tome da naš sistem ne sadrži konstrukte koji mogu da se primijene na predstojeće događaje. Pa, treba ih osmisliti, zar ne? Kao takva, anksioznost je preduslov za promjenu.
Ako bismo nekim čudom proživjeli život bez anksioznosti, to bi moglo značiti da smo se ograničili na postojeće alate u našem psihološkom aparatu i da smo svijet suzili samo na ona polja koja dobro funkcionišu, nikad ne pokušavajući da nešto revidiramo. Blokirali bismo iz svijesti sve što zaliči na nepoznato. Ne bismo se mijenjali. Ne bismo se razvijali. U naporu da pobjegnemo od anksioznosti, izbjegli bismo neprijatnosti, ali bismo i propustili mnoge ljepote života.
"Anksioznost je znak da nešto treba mijenjati".
S druge strane, čovjek može da izbjegava anksioznost i tako što će da razlabavi svoje konstrukte u tolikoj mjeri da ga teško šta može iznenaditi. To vam je ono: „Šta god da se desi, baš sam to i očekivao“. Dakle, zadržaću kontrolu tako što će sve biti moguće. Međutim, prekomjereno labavljenje i formiranje sistema koji će da obuhvati baš sve može da dovede do različitih psiholoških problema, od kojih bi shizofrenija bila najočigledniji primjer.
Oba ova mehanizma u određenim situacijama služe svrsi, ali ni jedan od njih nije konačno, efikasno, rješenje.
Bilo kako bilo, anksioznost ne treba posmatrati kao skup simptoma koje treba ukloniti. Više od svega, ona je znak da nešto treba mijenjati.
Za konstruktiviste, ona je putokaz ka promjeni.
Šta je prijetnja i kako se ovdje uklapa?
Ono što se u ostalim diskursima naziva, na primjer, socijalnom anksioznošću, u konstruktivizmu bi se prije podvelo pod pojam prijetnje.
Ukratko, prijetnja je svijest o nadolazećoj sveobuhvatnoj promjeni u sržnoj strukturi.
Dakle, nešto jako važno moram da mijenjam, a za to nisam spreman. Bolje reći, toga se užasavam. A užasavam se zato što se tom nadolazećom promjenom u pitanje dovodi, najčešće, čitav moj identitet.
Koja je razlika?
Kad osjećamo da ne znamo šta dalje, kad instumenti kojima naš psihološki aparat raspolaže nisu dovoljni da osmislimo budućnost, anksiozni smo.
Kad znamo šta dalje, ali to od nas zahtijeva sveobuhvatne promjene u samoj srži naše ličnosti, pod prijetnjom smo. Pa tako, ako neko sebe doživljava kao osobu koja nije vrijedna ljubavi i poštovanja, može osjetiti prijetnju kad god joj se učini da neka druga osoba pokušava da joj pruži ljubav i poštovanje.
Ako ste se nekad pitali kako to da se neko plaši tako lijepih stvari kao što su bliskost, ili uspjeh, odgovor leži upravo u prijetnji.
Prijetnja i anksioznost u terapiji
I prijetnja i anksioznost su važni koncepti za konstruktivističkog terapeuta.
Između ostalog, služe kao signali. Mogu nam pokazati pravce u kojima bi klijent trebalo da se kreće, kao i pravce u kojima trenutno ne može da se kreće.
U psihoterapijskom radu, terapeut će nekada morati (pažljivo) da uvede klijenta u oba ova stanja.
Ali, dok anksioznost poziva na formiranje novih konstrukata, prijetnja tome predstavlja prepreku.
Zato je bazična ideja da se prijetnja smanjuje, a povećava anksioznost.
Jer, tu gdje je anksioznost, tu je prilika za promjenu.
A kako je zadatak svakog psihoterapeuta da zajedno sa klijentom proizvede promjenu, on ne smije, vođen svojim kontratransferima, bježati od anksioznosti. Najzad, ni jedna promjena bez nje nije moguća.