Autor: Marijana Cvijović
Terapeutova hostilnost je jedna od onih terapijskih pojava koje se ne pominju često. Možda zato što se na putu sopstvenog razvoja kao psihoterapeuta ubijedimo u to da smo prevazišli te „ovozemaljske“ sitničavosti i postali paragoni vrline. A možda i zato što su sopstvene greške neprihvatljive, jer mogu da uzdrmaju čitav naš identitet.
Zapravo, ova dva razloga obično idu ruku pod ruku, te se ne mogu baš odvojiti po principu „ili-ili“. Najzad, ako pogriješiti za nas znači biti bezvrijedan, ili nešto slično, a onda ćemo morati da se iznova i iznova ubjeđujemo da smo savršeni, što automatski vodi do toga da svoje greške ne vidimo i da ih pripisujemo nekome drugom, pa i čitavom svijetu. I, naravno, klijentu.
Upravo je takav stav odraz terapeutove hostilnosti, u konstruktivističkom smislu te riječi. Samo što je često mnogo suptilniji.
Hostilnost u teoriji ličnih konstrukata
O hostilnosti iz perspektive teorije ličnih konstrukata je već bilo riječi. Hajde da se, ipak, za potrebe ovog teksta, kratko podsjetimo šta ona podrazumijeva.
Ukratko, Džordž Keli definiše hostilnost kao kontinuirani napor da se izvrnu validacioni dokazi kako bi išli u prilog društvenoj predikciji koja se već pokazala kao neuspješna.
Dakle, ako imam neku hipotezu koju želim da potvrdim putem nekog eksperimenta, a onda dobijem validacione dokaze koji je opovrgavaju, mogu da odem u različite pravce nakon takve invalidacije. Jedan od tih pravaca je hostilnost, odnosno, grčevito držanje za tu hipotezu, bez namjere da je revidiram.
Naravno, da bih opravdao svoje nenapuštanje te hipoteze, moram da se ubijedim u to da je ona ipak ispravna. A to ću uraditi tako što ću da „promijenim“ validacione dokaze. Odnosno, tumačiću ih na način koji meni odgovara. Mijenjaću svijet, da ne bih promijenio sebe.
Ranije smo govorili o klijentovoj hostilnosti i o važnosti toga da se ona u terapiji prepozna, kao i da se ne napada dok klijent nema bolju alternativu. Čini mi se da terapeutima nije naročito teško da prepoznaju klijentovu hostilnost. Naprotiv, nekad je možda i učitavaju na mjestima na kojima se nalazi nešto drugo, ili makar još nešto drugo. Recimo, na mjestima gdje se nalazi terapeutova hostilnost. A sve to zato što je lakše pripisati je klijentu nego uvidjeti sopstvenu.
Zbog toga ćemo danas da se malo detaljnije pozabavimo terapeutovom hostilnošću. Šta se dešava kada terapeutu teorija postane važnija od klijentovog iskustva? Šta kad interpretacija postane istina koja se mora dokazati? I šta kad terapeutova potreba da zna zamijeni njegovu sposobnost da razumije?
Hajde da vidimo.
Psihoterapeut u terapijski odnos ne ulazi kao neutralan posmatrač.
Terapeut i njegov sistem konstrukata
Terapija predstavlja prostor u kojem se klijentov sistem konstrukata razumijeva i istražuje, sa nekom idejom da se konačno pronađu i stvore alternative koje će klijentu bolje da koriste.
Ono što se često zaboravlja, ipak, je činjenica da i terapeut u ovaj odnos ulazi sa svojim sistemom konstrukata. Čak i kad je važno da terapeut bude „bijelo platno“ na koje će klijent da projektuje svoje sadržaje, ni tad se ne može iz igre isključiti terapeutov sistem konstrukata. Uostalom, ako smo bijelo platno za klijente, nikako nismo bijelo platno za nas same.
To znači da terapeut u terapijski odnos neće moći da uđe kao sasvim neutralan, objektivan posmatrač. Način na koji razumijeva klijenta, interpretacije koje daje, intervencije koje planira… Sve će to biti posredovano i terapeutovim sistemom, u ovoj ili onoj mjeri. Htjeli mi to ili ne.
Naravno, terapeutov sistem konstrukata nastaje i mijenja se kao i svačiji drugi. Nastaje i mijenja se kroz njegove pokušaje da razumije, organizuje i predviđa iskustvo. Osim ličnog iskustva, na ovo će da utiče i edukacija koju su psihoterapeuti prošli, njihov teorijski pravac, supervizije i slično.
Kroz taj proces, terapeut gradi svoj profesionalni identitet. Usput, neke ideje postaju centralni dio njegovog načina razumijevanja svijeta i sebe kao terapeuta.
To mogu biti ideje poput:
„Dobar terapeut zna šta je iza simptoma“.
„Otpor se javlja kad se klijent plaši neke promjene“.
„Nema promjene bez uvida“.
„Klijent često nije svjestan pravog problema“.
Ideje koje zvuče sasvim smisleno i logično, zbog čega nam prijeti još veća opasnost da ih se držimo kao svetog pisma koje nikad ne treba revidirati.
Terapeutova hostilnost – teorija u službi istine
Jasno je da ovakve ideje same po sebi nisu nužno problematične. Međutim, ono što nas teorija ličnih konstrukata uči jeste da one mogu da postanu problem onda kada ih posmatramo kao istine, a ne kao pretpostavke. Kao dogme, a ne kao hipoteze.
U tom slučaju, teorija kojom je terapeut ovladao prestaje da bude jedno sredstvo orijentacije i postaje filter kroz koji mora da prođe svako iskustvo. Paradoksalno, učili smo teoriju da bismo proširili svoje vidike, a onda nas ona, ovako upotrijebljena, zarobi. Oiviči granice naše percepcije i ne dozvoljava nam da izađemo van njenog okvira.
Učini da je se grčevito držimo, čak i onda kad nam nešto šapuće da se stvari ne uklapaju onako kako mi tvrdimo da se uklapaju. Zvuči poznato? Pogodili ste – hostilnost.
Onda kad teorija postane sredstvo za pronalaženje istine o klijentu, rizikujemo da zaglavimo i sebe i klijenta u začaranom krugu sticanja neiskustva i da, najzad, osujetimo bilo kakvu promjenu.
Terapeutova hostilnost ili klijentov problem
Međutim, koliko god se mi grčevito držali naše teorije, naići će klijent koji neće potvrditi ono što govorimo.
Možda imamo ideju da klijent potiskuje neku određenu emociju i da će je, kroz ovu ili onu intervenciju, ispoljiti. A onda se desi nešto što se u tu ideju ne uklapa. Možda očekujemo ovaj ili onaj transfer, a klijent nas iznenadi nečim drugačijim. A možda naš terapijski jezik ostaje manjkav pred klijentovim iskustvom, te nam iskustvo ostaje neuhvatljivo, koliko god pokušavali da ga nasilno naguramo u postojeće okvire sopstvene teorije.
Ukratko, biće trenutaka kada će klijent, ovako ili onako, invalidirati naše hipoteze. I to je sasvim u redu.
Ukoliko smo, kao terapeuti, sposobni i spremni da dopustimo da nas iskustvo promijeni (što bi bio pleonazam u teoriji ličnih konstrukata, jer je iskustvo samo po sebi promjena, kao što možete pročitati ovdje), onda ovakva invalidacija može biti dragocjena za nas. Ona može biti naš put ka iskustvu.
Nažalost, terapeutova hostilnost često stoji kao prepreka na tom putu. Tada pokušavamo da klijenta uklopimo u naše postojeće formulacije i hipoteze, fanatično odbijajući ideju da smo možda mi pogriješili i da od trenutnih hipoteza treba odustati.
„Klijent je u otporu“, reći ćemo tada. „Odbrane su mu jake“, nastavićemo. „Nije spreman za ovaj uvid“, zaključićemo.
Insistiraćemo na značenjima za koja smo se zakačili. Nastavićemo da „prepoznajemo obrasce“ uprkos klijentovom iskustvu, ili, još bolje, bez obzira na klijentovo iskustvo. Interpretiraćemo. Reinterpretiraćemo. Konfrontiraćemo. Suočeni sa nizom invalidacija, i sa sopstvenom bespomoćnošću, proglasićemo osobu preko puta „teškim klijentom“. I hostilnim, naravno.
Pronaći ćemo mnoštvo načina da objasnimo šta se dešava. I svi će ti načini biti vezani za klijentov sistem konstrukata. Sve, samo da se ne bismo, kao terapeuti, zagledali u sopstveni sistem i možda tamo pronašli onu hostilnost koju pripisujemo klijentu.
Od terapeutove hostilnosti do terapijskog esencijalizma – kad živimo ono što kritikujemo
Mnogi terapeuti, a naročito oni konstruktivističke orijentacije, će glasno kritikovati terapijski esencijalizam. Ideju da stvari imaju svoju suštinsku prirodu, odnosno esenciju, i da je treba pronaći. Odnosno, u ovom slučaju, ideju da klijent ima svoju suštinsku prirodu koju treba otkriti.
Ipak, ono što često ne vidimo jeste da terapeutova hostilnost predstavlja, na neki način, omaž ovoj teoriji. Ako, uprkos doslednim invalidacijama, čvrsto vjerujemo da je naša hipoteza istinita, zar to ne znači da, makar parcijalno, ako ne apsolutno, vjerujemo da smo pronašli klijentovu suštinu? I da nećemo od nje odustati dok je i klijent sam ne „pronađe“.
Terapeutova hostilnost, tako, često učini da živimo upravo ono što kritikujemo. A terapija onda postane jedan prostor u kojem terapeut zna, a klijent tek treba da otkrije ono što terapeut zna. Godinama učeni da čovjeka posmatramo kao biće u pokretu koje konstruiše svoje iskustvo na sebi svojstven način, sopstvenom hostilnošću ga pretvorimo u pasivnog pojedinca čiju „psihološku istinu“ mi znamo, dok se oni od nje brane.
A sve zbog toga što priznavanje sopstvene greške, manjkavosti i ograničenja u razumijevanju predstavlja prijetnju za naš sistem konstrukata. Za naš profesionalni (a često nam je neodvojiv od ličnog) identitet.
„Ako ja za ovo nisam u pravu, onda ne vrijedim kao terapeut“. Ideja koja i najbolje poznavaoce teorije lako odvuče u hostilnost. Jer je mnogo bolje da je klijent u otporu, da su mu odbrane podignute do plafona i da nije spreman za neki uvid, nego da mi nešto nismo dobro uradili, te da, zbog toga, nismo „dobri terapeuti“.
Eto još jednog razloga zašto je terapeutova lična terapija ključna za njegov profesionalni razvoj.
Teorija kao sigurnost
Jasno je da je poznavanje teorije neophodno za rad. Osim što predstavlja alat za razumijevanje klijenta, teorija često ima i neku vrstu regulativne funkcije za terapeuta.
Daje nam osjećaj strukture. Daje nam predvidljivost. Smanjuje neizvjesnost i haotičnost u susretu sa ljudskom kompleksnošću. Daje nam sigurnost. A od sigurnosti nije lako odustati, zbog čega je terapeutova hostilnost često bolja alternativa.
Ipak, terapijski susret je po svojoj prirodi uvijek nepredvidiv. Čovjek nije šablon koji treba prokljuviti. I ne postoji teorija koja može u potpunosti da obuhvati kompleksnost čovjekovog subjetkivnog svijeta.
Upravo je priznavanje ograničenosti naših teorija preduslov za jedan stvarni susret. Susret pun neizvjesnosti, hipoteza koje su korisne, ali i onih koje treba biti spreman baciti u kantu za smeće.
Jedna od najvažnijih terapijskih sposobnosti je sposobnost da ostanemo otvoreni pred onim što ne možemo odmah da razumijemo.
Terapeutova hostilnost: kad se nasilje preruši u razumijevanje
Kad terapeutova hostilnost uzme prevlast u terapiji, tu je razumijevanju kraj.
Dok čvrsto vjeruje da je „provalio“ klijenta i dok to što klijent stvari vidi na drugačiji način proglašava otporom i jakim odbranama, terapeut zapravo vrši jedan čin nasilja nad osobom preko puta.
Nameće ono za šta vjeruje da mora biti istina i postaje potpuno neosjetljiv za klijentovo viđenje svijeta.
Postaje nesposoban da toleriše mogućnost da nešto ne razumije. Potvrđivanje sopstvenih hipoteza tada postaje glavni zadatak. Teorija postaje važnija od razumijevanja klijentovog iskustva. Nasilje se prerušava u razumijevanje.
A klijent? Pa, ili odlazi, ili ostaje sam, bijesan i neshvaćen u nečemu što liči na odnos. Ili, što je još i najgora varijanta, poklekne pred terapeutovom hostilnošću, pa povjeruje da on mora biti onakav kakvim ga terapeut vidi, potvrđujući sebi tako, vjerovatno po ko zna koji put, da je njegovo iskustvo manje važno pred riječima jednog autoriteta.
Zbog ovoga je jedna od najvažnijih terapijskih sposobnosti upravo sposobnost da ostanemo otvoreni pred onim što ne možemo odmah da razumijemo, niti da objasnimo. I da, u terapijskom procesu, osim da to samo zahtijevamo od klijenata, i mi terapeuti, konstruktivistički rečeno, steknemo iskustvo.