Autor: Marijana Cvijović
Terapeuti su došli na Instagram i to je u redu. Društvene mreže mogu biti sasvim dobro mjesto za terapeute. Oni ih mogu koristiti da dijele znanja, razmjenjuju ideje, pokreću važne teme, povećavaju svijest o psihoterapiji i približavaju je onima kojima je još uvijek daleka i nepoznata.
Društvene mreže nude jedan prostor u kojem psihološko i psihoterapijsko znanje može da izađe iz terapijske sobe i stigne do mnogo većeg broja ljudi.
I mada to zvuči korisno, a nekada može i biti, ne možemo a da ne sagledamo i drugu stranu medalje. Ukratko, kad terapeuti počnu da govore jezikom društvenih mreža, a algoritam postane zvijezda vodilja u kreiranju sadržaja, tada više govorimo o šteti nego o koristi.
Psihički život jednog čovjeka nije prilagođen kratkoj formi.
Kad terapeuti moraju biti razumljivi u 30 sekundi
Društvene mreže su se razvile u prostor u kojem, paradoksalno, niko ne dobija mnogo prostora da iskaže ono što želi. Ako hoćete da nešto bude pročitano, to nešto mora biti kratko, jasno, ali i dovoljno zanimljivo da zaustavi skrolovanje.
Ako hoćete da vaš sadržaj bude primijećen, morate da imate dobar hook u prve tri sekunde. Zatim morate da publici ponudite neku vrijednost. Naravno, tehnički kvalitet i estetika su takođe važni. A na sve to, morate i da pošaljete neke signale algoritmu da je baš vaš sadržaj vrijedno prikazati ljudima na datoj platformi.
Na kraju, kad ispunite svu tu formu, valjalo bi i da se porudite da budete autentični sa svojim sadržajem. I konzistentni, normalno, jer se kvantitet nagrađuje.
Najbolje od svega je to što imate otprilike 30 sekundi da sve to postignete. Imate otprilike 30 sekundi da u njih strpate sve što ste naumili da kažete. Društvene mreže vrednuju kratku formu.
A kratka forma je često problem za terapeute. I to ne zato što terapeuti obično vole da o nekim temama govore nadugačko i naširoko i da usput prave 156 digresija. Ne ni zato što smo naročito pametni, pa nam kratke forme nisu dovoljne da prenesemo sve to znanje. A sigurno ne ni zato što svaki put imamo nešto revolucionarno da kažemo.
Kratka forma je problem zato što joj psihički život jednog čovjeka nikako nije prilagođen.
Od „šta ovo znači za tebe?“ do „evo šta ovo znači za tebe“
U terapijskoj sobi, terapeuti provode mnogo vremena pokušavajući da razumiju šta nešto za nekoga znači. Recimo da imate klijenta koji se plaši napuštanja. Nije dovoljno to reći i tu se zaustaviti. Na kraju, ta floskula nam ne govori baš mnogo.
Potrebno je detaljnije istražiti šta napuštanje znači baš za tu osobu koja sjedi preko puta. Treba provjeriti kad se baš taj čovjek osjećao napuštenim i zbog čega. I kakav je to uopšte osjećaj – biti napušten? Valjalo bi pronaći i ono što je za tu osobu alternativa napuštanju. I šta radi da napuštanje izbjegne. Treba uraditi mnogo toga, i to sve da bismo tek razumjeli sa čim se klijent zapravo suočava, šta neke stvari za njega znače i kako se osjeća.
A onda dođemo na Instagram, kad tamo – „6 znakova da imate strah od napuštanja“. Pa zašto, terapeuti, pobogu, provode toliko vremena istražujući, kad se odgovor može lako pronaći u jednom postu na Instagramu?
Da bi psihoterapijski sadržaj bio primamljiv za algoritme, a bogami i za ljude, on mora da bude, između ostalog, čitljiv. A da bi sadržaj bio čitljiv, moramo da učinimo da i čovjek bude lako čitljiv.
Tako dođemo od pitanja „Šta ovo za tebe znači?“ do odgovora „Ovo ti znači ovo, a evo i 7 „dokaza“ da potkrijepim tu tvrdnju“.
Društvene mreže ne nagrađuju kompleksnost. Naprotiv. Kompleksnost smeta. Kompleksnost je loš hook.
Kad bi terapeuti htjeli da naprave sasvim iskren Q&A na teme mentalnog zdravlja, svaki odgovor bi glasio otprilike: „Zavisi“. A „zavisi“ se baš i ne prodaje.
„Hajde da ti kažem tačno šta ti je to“ se prodaje mnogo bolje. Nema veze što je generalizacija koja čovjeka svodi na jednu dimenziju.
Terapeuti kao izvođači radova
Kad se terapeuti postave kao sveznajući autoriteti koji će da ponude odgovore, oni postaju pomalo nalik izvođačima radova. Procjenjuju stanje, pronalaze kvarove, a onda odnekud izvuku odgovarajuće alate i počnu da popravljaju.
Dakle – imaš 4 od 6 znakova da se plašiš napuštanja, a pronašli smo i 3 razloga zbog kojih je to tako; ostaje nam samo da upotrijebimo jedan od 9 načina da prekineš taj obrazac. Veoma jednostavno. Veoma pogodno za društvene mreže. I veoma opasno.
Društvene mreže ne trpe neizvjesnost. Ako smo na njih došli kao neki stručnjaci, od nas se očekuje da znamo, da objasnimo, da prepoznamo problem i ponudimo rješenje. Ako je moguće, u par koraka.
I nije problem što terapeuti možda nešto znaju. Problem je kad se znanje o jednom čovjeku toliko uopšti da počne da se koristi kao gotov nacrt za sve one ljude koje nikad nismo ni upoznali.
Problem je princip „ako je radilo meni, radiće i tebi“. A u svijetu u kojem se od bespomoćnosti i neizvjesnosti grozničavo bježi, ovakvi se principi vrednuju, jer ulivaju nadu u postojanje brzih rješenja. Rješenja bez muke.
Iz konstruktivističke perspektive, vođenje ovim principom je ozbiljan problem. Ako zaboravimo da je naša konstrukcija klijenta upravo to – naša konstrukcija – , a ne sam klijent, postavljamo sebe u poziciju privilegovanog, sveznajućeg autoriteta. Postajemo terapeuti koji znaju šta tvoje ponašanje zaista znači, a da te nikad nismo upoznali. Dovoljno je da nas zapratiš i sve će ti se samo kazati. Ne brini, ne treba ti više od 30 sekundi.
Klijenti nisu objekti koje treba popraviti. Terapeuti nisu izvođači radova. Pa zašto onda pravimo Instagram profile koji liče na kutije sa alatima?
Konstelatorno konstruisanje kao stub društvenih mreža
Kad terapeuti postanu izvođači radova i moraju da ponude dobar hook i rješenje za 30 sekundi, to prirodno vodi do zatvaranja čovjeka u kategorije.
A jednom kad nekoga smjestimo u kategoriju, uz nju dolazi i čitav paket očekivanja. Odjednom neko nije samo uradio nešto što je sebično, već je, naravno, narcis. A ako znamo da je neka osoba narcis, onda znamo još mnogo toga o njoj. Znamo, na primjer, da voli da manipuliše, da ima snižen kapacitet za empatiju, i da ne može da ostvari bliske odnose.
Ili, ako smo tako raspoloženi, znamo da je ta osoba imala teško djetinjstvo, bila povrijeđena, zanemarena, nedovoljno voljena, i da se iza narcističkog ponašanja krije velika ranjivost koju pokušava da sakrije.
Šta god da izaberemo, uradili smo isto. Uzeli smo jednu informaciju o nekom čovjeku i od nje napravili čitavu priču. Naravno, nismo tu priču saznali od čovjeka, već smo je sami iskonstruisali, vodeći se onom kategorijom u koju smo ga smjestili.
Ovakvo konstelatorno konstruisanje je naročito zgodno za društvene mreže. Omogućava nam da uz malo informacija napravimo mnogo zaključaka. Naravno, to dalje vodi do toga da od kompleksnog čovjeka pravimo jednu relativno jednostavnu i razumljivu priču. Ne moramo da ga upoznajemo, ne moramo da brinemo o kontekstu. Dovoljno je da se držimo kategorija koje smo odabrali.
Takve konstrukcije dobro prolaze na društvenim mrežama.
Najzad, „5 znakova da je vaš partner emocionalno nedostupan“ zvuči mnogo primamljivije od „5 ponašanja koja bi u nekim okolnostima i za neke ljude možda mogla da imaju veze sa tim kako oni konstruišu bliskost, ali ne mora da znači“.
Konstruktivizam nas, naravno, ne poziva da prestanemo da konstruišemo ili kategorišemo. To je, ipak, nemoguće. Ono što je moguće jeste da svoje konstrukcije tretiramo kao hipoteze, a ne kao istine o drugoj osobi.
Bavimo se poslom u kojem zastajanje, ćutanje, neizvjesnost i „ne znam“ imaju važna mjesta. A onda dolazimo na društvene mreže i postajemo robovi prostora u kojem se vidljivost održava stalnim govorom.
Terapeuti na društvenim mrežama: sadržaj, sadržaj i još sadržaja
Jesam li već pomenula da algoritam nagrađuje konzistentnost? O, da! Važno je biti „redovan“ na društvenim mrežama.
Važno je praviti sadržaj.
Dakle, čak i ako danas baš i nemamo šta da kažemo – hajde da ipak nešto kažemo. Važno je nešto reći makar 3 puta sedmično. Sve ispod 3 se ne važi. Algoritamske vile odlučuju da to nije dovoljno i da ako nisi progovorio makar 3 puta, nisi progovorio uopšte.
A sve preko 4? Govoriš previše! A algoritamske vile su alergične na ljude koji govore previše, pa će da se osvete i gurnu vas u zaborav.
A možda i neće. Zavisi kako su se tog dana probudile.
Bilo kako bilo, terapeuti imaju jako važan zadatak na društvenim mrežama. Moraju da progovore tačan broj puta.
Više nije pitanje imam li nešto vrijedno za reći. Pretvorilo se u: „Šta da objavim danas?“
Ovo je jako zanimljiva pozicija za terapeute. Bavimo se poslom u kojem zastajanje, ćutanje, neizvjesnost i „ne znam“ imaju važna mjesta. A onda dolazimo na društvene mreže i postajemo robovi prostora u kojem se vidljivost održava stalnim govorom. Stalnom izvjesnošću. I ni jednim „ne znam“.
Terapeuti uglavnom dobro razumiju važnost ćutanja i usporavanja u terapijskoj sobi. Ali isto tako razumiju i da algoritamske vile ne vole da čekaju.
Čovjek naučnik ili čovjek algoritam
Terapeuti su došli na društvene mreže i to je u redu. A onda su zaigrali algoritamsku igru, što i nije baš u redu.
Na prvi pogled, Kelijev čovjek naučnik i algoritam imaju nešto zajedničko. Pokušavaju da predvide.
Ipak, ono što pravi ogromnu razliku jeste način na koji to pokušavaju.
Konstruktivistički čovjek naučnik pravi hipoteze, testira ih, a onda se susreće sa validacijom ili invalidacijom i rekonstruiše hipoteze kada je to potrebno.
Algoritamska logika je mnogo jednostavnija. Postoji obrazac, postoji kategorija, postoji predikcija, a onda postoji još podataka koji učvršćuju taj obrazac.
Ukratko, algoritam je hostilan. Čovjek naučnik nije.
Nije ideja da se terapeuti uklone sa društvenih mreža. Ideja je da prestanu da rade za algoritam. I da ostanu ljudi naučnici.
Da više postavljaju pitanja, a manje nude „tačne“ odgovore. Da gledaju u čovjeka, a ne u algoritam.