Autor: Marijana Cvijović
Ako živite na planeti Zemlji, nema sumnje da ste do sad već čuli za „strah od bliskosti“, tu tako svetu pojavu koja nam služi kao objašnjenje. Nas samih, a bogami i drugih. A počesto i kao opravdanje. Za druge, a naročito za nas same.
Još jedna floskula iza koje se lako sakriti.
Koračamo pored drugih ljudi, savršeno uvjereni da je „distanca majka“, i potpuno nezainteresovani da se zapitamo zašto se ta distanca prožima kroz sve naše odnose, pa čak i one koje smatramo bliskima. Koračamo pored drugih ljudi, savršeno nesvjesni zašto ne možemo nikome da se približimo, i zašto niko ne može da nam se približi. Zašto ne možemo da koračamo sa njima.
I, naravno, patimo.
A onda se sjetimo ove osvješćujuće rečenice, koja nam, na trenutak, patnju ublaži: „To nisam ja, to je moj strah od bliskosti“.
A ako „nisam ja“, šta ja onda tu, zaboga, mogu?
I pošto ja tu ne mogu ništa, i pošto zaista nije do mene, mora mi biti dobro ovako kako mi je. Samom među ljudima. Jer to, valjda, tako treba. Usamljenost je egzistencijalna datost. Protiv toga se ne može.
Strah od bliskosti: šta je iza?
Daleko od toga da mislim da strah od bliskosti kao pojam ne treba da postoji.
Još dalje od toga da mislim da usamljenost nije egzistencijalna datost. Čovjek je, u nekom smislu, uvijek sam.
Međutim, isto mislim da smo pretjerali. U opravdavanju usamljenosti, pa čak i njenom romantizovanju. U skrivanju svoje nesposobnosti da budemo sa drugima iza ideje da je „čovjek sam“.
I u korišćenju straha od bliskosti kao pojma koji objašnjava sve. A ne rješava baš ništa. Jer ga koristimo, a da ga baš i ne razumijemo.
Vrijeme je, zato, da pogledamo šta se iza ove floskule krije.
I to, naravno, iz konstruktivističke perspektive.
Psiha kao aparat za predviđanje
Prema teoriji ličnih konstrukata, svrha našeg psihološkog aparata nije da reaguje na stimuluse. Naprotiv, on ima jednu mnogo aktivniju ulogu.
Ukratko, njegov glavni zadatak je da predviđa. Svaka osoba za sebe stvara jedan sistem značenja koji će mu pomoći da što bolje predvidi svijet u kojem živi.
Anticipacija. Riječ koje se uvijek treba sjetiti kad se pitate na čemu to počiva teorija Džordža Kelija.
Riječ koja zauzima centralnu ulogu u toj teoriji, pa, prema njoj, i u načinu na koji funkcionišemo i idemo kroz svijet. Stalno očekujući nešto. Stalno predviđajući ovo ili ono.
Naša psiha je, dakle, jedan aparat za predviđanje. Sofisticiran. Napravljen tako da često sopstvenih predviđanja nismo ni svjesni. Tako da ih možemo mijenjati iz minuta u minut, ili ih ne mijenjati nikad. Tako da nam pomogne da svijet prilagodimo svojim očekivanjima, onda kad baš nismo spremni da se mi prilagodimo njemu.
Bilo kako bilo, mi volimo poznato. Zato predviđamo. I zato nam nije dobro kad se predviđeno opovrgne.
Razumijevanje se, baš kao i ljubav, ne može imati ili nemati. Ono se radi. To je aktivnost.
Biti u odnosu znači razumijevati
Prije nego što objasnimo kako se strah od bliskosti uklapa u ovu ideju o čovjeku koji predviđa, hajde da razjasnimo još nešto.
Da bismo bili bliski, moramo biti u odnosu. A biti u odnosu znači razumijevati. Često pogrešno pretpostavljamo da je dovoljno imati neko zajedništvo, jer se iz njega podrazumijeva da smo „isti“, a to dalje znači da ne moramo mnogo da razumijevamo. Da ne moramo ništa novo da predviđamo.
Zajedništvo, ipak, nije dovoljno za bliskost, a o tome možete čitati i ovdje.
Ono što je potrebno je razumijevanje. I ne, ne mislim na još jednu floskulu koja kaže da „treba imati razumijevanja za drugoga“. Razumijevanje se, baš kao i ljubav, ne može imati ili nemati. Ono se radi. To je aktivnost. Nego, o jezičkim zavrzlamicama i tome kako jezik može biti odraz, recimo, psihološkog sistema jednog društva, neki drugi put.
U svakom slučaju, razumijevanje je aktivnost. A razumijevati znači pokušavati da shvatimo kako funkcioniše psihološki aparat osobe preko puta. Konstruisati njeno konstruisanje, kako bi to, tako poetično, rekao Keli.
To, dakle, podrazumijeva jednu spremnost da na trenutak svoje konstrukte ostavimo po strani. Te da svoje aparate za predviđanje stavimo u službu sagledavanja druge osobe. Da ih, razumijevajući nerazumljivo, proširimo, poboljšamo.
Možda zvuči jednostavno, ali je sve osim toga. Jer, ovo zahtijeva ulaganje napora da se izmjestimo iz sebe dok vodimo dijalog ili, prosto, mislimo o drugome. Ovo znači stvaranje novih hipoteza, njihovo testiranje i spremnost da ih sve bacimo u vodu ako se ispostave netačnim.
A ko od nas je još potpuno sposoban da to uradi? Da odustane od sebe zarad sagledavanja drugog?
Da žrtvuje predvidljivost zarad bliskosti? Ne da pobijedi strah od bliskosti, već da ga izdrži?
Bliskost kao ulazak u nepoznato
Vratimo se sad na pređašnju ideju o našoj psihi kao aparatu za predviđanje.
Svaka osoba sa sobom nosi novi set značenja. Svoj set značenja. I mada sličan drugima, ipak jedinstven.
Da bismo sa njom bili bliski, moramo da budemo spremni da taj set značenja pokušamo da razumijemo.
Dakle, svaka nova osoba nam je, u ovoj ili onoj mjeri, nepoznata. A nepoznato sa sobom nosi anksioznost. Jer su konstrukti koje smo do tad imali nedovoljni da nam obezbijede predvidljivost. Da nam obezbijede kontrolu.
Pa zar nije, onda, lakše prosto zadržati tu kontrolu i ne upustiti se u nepoznato? Zar nije, onda, strah od bliskosti, jako logična pojava? Zar to nije jedna stanica na putu koji treba preći da bismo bliskost ostvarili? A ne pojava od koje treba bježati?
Jer, ako se ne upustimo u nepoznato, u ovom smislu, šanse su da ćemo sretati mnogo novih osoba i da će nam one bivati na ovaj ili onaj način iste, ali nikad sagledane u svojoj jedinstvenosti. Skupljaćemo ljude, kao poštanske markice, i ostaćemo sami i daleki.
Strah od bliskosti kao bijeg od tranzicija
Postoji, naravno, i druga strana medalje. Isto kao što je za odnos potrebno razumjevati drugog, potrebno je i da drugi razumijeva nas.
A to znači da se moramo pokazati. Moramo svoje lične konstrukte staviti pred nekoga, njemu na sud. Za mnoge od nas, sama ta ideja o pokazivanju sebe može biti upliv u nepoznato. Te nas može dovesti u stanje velike anksioznosti.
Ali, to nije jedina strašna implikacija ovdje. Ima ih još.
To nije jedina „strašna“ tranzicija, u kelijanskom smislu te riječi, koju ovdje možemo osjetiti. Ako vam je lakše, to nije jedina emocija.
Recimo da nas drugi vidi na način koji nam ne potvrđuje one konstrukte koje smo o sebi stvorili. Na način koji nam ne potvrđuje našu sliku o sebi. Ti su konstrukti, tada, invalidirani. Naše predviđanje o sebi nije uspjelo. A to može biti prijeteće, jer nas može suočiti sa uvidom u to da postoji nešto jako važno u nama što treba mijenjati. Nešto od čega baš i ne bismo da odustanemo, a sve nam se čini da ćemo morati, ako želimo bliskost da ostvarimo.
Pokazati svoje konstrukte znači biti ranjiv pred drugim. Jer, u svakom trenutku mogu da nam ih invalidiraju. Mogu da im se dopadnu, ili ne dopadnu. Mogu da ostanu, a mogu i da odu.
Šta ako odu, a mi ostanemo sami sa sobom, krivi zato što nismo bili u skladu sa onim što želimo da budemo? Krivi, jer smo izašli iz uloge? Krivi, jer smo probali?
Strah od bliskosti je tu, da nas spase. Da učini da nikad ne pređemo te korake. Da nas odbrani od anksioznosti, prijetnje, krivice, bespomoćnosti… Da nas zaštiti, i, usput, same ostavi.
Vapimo za bliskošću, dok istovremeno od nje strmoglavo bježimo.
Strah od bliskosti: paradoks sigurnosti i ugroženosti
Do sada bi već trebalo da nam bude jasno da nas strah od bliskosti čuva od strašnih implikacija odnosa sa drugim ljudima. Nije ni čudo, onda, da ga se ne možemo tako lako osloboditi.
A nije čudno ni to što toliko vapimo za bliskošću, dok istovremeno od nje strmoglavo bježimo.
Želimo bliskost, da nam donese sigurnost. Ali, bliskost nas ugrožava. Ona nas poziva da dovedemo u pitanje naš psihološki aparat, da se iz njega izmjestimo, i da ga, isto tako, pred drugim izložimo, pa da sa njim radi šta poželi.
Kako od tog rizika pobjeći? Tako što ćemo sigurnost tražiti u distanci. Tako što ćemo ostajati sigurni i usamljeni, da ne bismo bili sa drugima i ugroženi. Tako što ćemo strah od bliskosti nositi kao neprobojni štit.
Tako što ćemo se ponosno kriti iza rečenice: „To nisam ja, to je moj strah od bliskosti“, pokazujući ovu nesposobnost da podnesemo tranzicije kao trofej koji smo odrastanjem osvojili. I tu se zaustavili.
Jer, zašto ići dalje kad nam je tu sve sasvim jasno i predvidivo?
Bježanje od odnosa kao čuvanje sistema značenja
Strah od bliskosti nas čuva od odnosa.
Odnosi su komplikovani i ugrožavajući, jer nas pozivaju na rekonstrukciju sopstvenih značenja. Pozivaju nas na proširivanje naših sistema kroz uplive u nepoznato. Sa sobom povlače gubitak predvidljivosti. A to je zastrašujuće.
I dok se svi borimo da sopstvene sisteme značenja sačuvamo, i da naše strahove romantizujemo, valja biti hrabar pa povesti drugačiju borbu.
Onu koja ide van granica našeg trenutnog razumijevanja svijeta. Jer je upravo van tih granica prilika za rast.
Onu koja vodi do rekonstrukcije. Koja dozvoljava drugome da nas promijeni i da naše sisteme novim značenjima obogati.
Onu koja vodi do bivanja sa drugima. Do koračanja sa njima, a ne pored njih.