Autor: Marijana Cvijović
Negdje smo usput, izgleda, zaboravili šta je dijalog. Pa smo počeli da vodimo monologe, dok istovremeno čvrsto vjerujemo da razgovaramo sa osobom preko puta.
A šta zapravo radimo? Odbijamo svoje ideje od tuđu ličnost, potpuno nezainteresovani za to šta ta „tuđa ličnost“ ima da ponudi. Osim ako nije saglasna sa nama, naravno. U tom slučaju, vodićemo monolog na potpuno jednom novom nivou. Govorićemo, opijeni činjenicom da smo našli nekoga ko je opijen našim idejama. I opet ćemo biti, manje-više, nezainteresovani za tuđu perspektivu. U njoj smo prepoznali tračke naše, i to je sasvim dovoljno. Da nas potvrdi.
U slučaju da se druga osoba ne slaže sa našim mišljenjem, razgovor će brzo da utihne. Ili, još gore, da se pretvori u nadmetanje.
„Hajde da vidimo ko će koga prvi da ubijedi da je u pravu“. Kao da dvije stvari ne mogu istovremeno biti istinite. I kao da osoba preko puta ne zavređuje pravo na svoje mišljenje.
I dok čvrsto vjerujemo u to da vodimo dijalog, nešto u nama vrišti:
„Sve mogu da ti priznam, ali to da se ne slažeš sa mojim mišljenjem – nikako“.
I dok čvrsto vjerujemo da razgovaramo, mi samo govorimo.
Da li je moguće voditi dijalog u svijetu paralelnih realnosti?
Da li zaista mora tako da bude?
Ne mora. I ne treba.
Vjerovali ili ne, dijalog je moguće voditi čak i u svijetu paralelnih realnosti. A u takvom svijetu zapravo i živimo. U takvom smo svijetu uvijek živjeli, i u takvom ćemo svijetu uvijek živjeti.
I u takvom svijetu moramo da naučimo da vodimo dijalog. A moguće je. Samo zahtijeva malo odmicanja od sebe.
Prije nego što uplivamo u lekciju koju nam psihologija ličnih konstrukata može ponuditi o dijalogu, hajde da ipak rasvijetlimo ovaj pojam „paralelnih realnosti“. Jer, ne, on u ovom slučaju nema veze sa kvantnom fizikom.
I nije nimalo zagonetan.
Samo je – pa, činjenica.
Postoji onoliko „realnosti“ koliko postoji ljudi na planeti.
Paralelne realnosti kao činjenica
Prema psihologiji ličnih konstrukata, svijet postoji i on je takav kakav jeste. U konstantnom je pokretu i zapravo postoji tako što se dešava. U tom smislu, realnost je jedna, i ne možemo govoriti o nekim paralelnim svijetovima koji postoje uporedo sa ovim, ali u nekoj drugoj vremenskoj dimenziji.
To nije tema za nas.
Kako onda mogu paralelne realnosti da nazovem činjenicom, a da se držim okvira ove teorije koja kaže da je svijet jedan?
Veoma je jednostavno. Psihologija ličnih konstrukata nam dalje govori da, koliko god da pokušavali, nikad ne možemo ovaj naš svijet da „saznamo“ u potpunosti. Ne postoji univerzalna istina koju ćemo o njemu pronaći.
Ipak, to nas ne sprečava da pokušavamo da ga sebi objasnimo. Zapravo, to je ono što konstantno radimo. Pravimo hipoteze o svijetu, ne bismo li ga učinili što predvidljivijim. U suprotnom bismo živjeli u neprekidnom stanju anksioznosti – onom osjećaju koji nepoznato sa sobom donosi.
Međutim, evo u kom grmu leži zec. Moje hipoteze i vaše hipoteze se razlikuju. Moj svijet nije vaš svijet. U tom smislu, postoji onoliko „realnosti“ koliko postoji ljudi na planeti. A sve one, u datom trenutku, postoje paralelno.
Zato, kada ovdje govorim o paralelnim realnostima, govorim o različitim svjetovima koje svaka osoba za sebe stvara. O jedinstvenim sistemima konstrukata koje svaka osoba za sebe ustrojava. I koji mogu biti slični, ali nikad neće biti identični.
Šta je potrebno za dijalog?
Pa, šta nam je, u takvom svijetu, realnom i povezanom, u kojem svi živimo neke svoje realnosti, potrebno za dijalog?
Šta treba da uradimo da bismo prihvatili tuđe svjetove, a da istovremeno ne moramo da se odreknemo svojih? Kako da dozvolimo da svi oni postoje?
Kako da ih sve uvažimo?
To možemo razumjeti kroz dva važna koncepta koja nudi psihologija ličnih konstrukata
Korolar o društvenosti
O korolaru o društvenosti je već bilo riječi u jednom od tekstova.
Ipak, hajde da kratko ponovimo kako on glasi.
„U mjeri u kojoj jedna osoba konstruiše procese konstruisanja druge osobe, ona može da igra ulogu u društvenom procesu koji uključuje tu drugu osobu“.
Znam, zvuči jako rogobatno. Ali, zapravo je veoma jednostavno. Keli nas ovdje poziva na to da se, u dijalogu, a i u bilo kakvom drugom odnosu, potrudimo da razumijemo kako druga osoba razmišlja. Jer, jedino tako možemo zajednički zaista učestvovati u nekom procesu.
U ovom kontekstu, jedino tako možemo voditi dijalog, umjesto monologa.
To bi bilo najjednostavnije objašnjenje.
Dijalog kroz odnos uloga
Ovaj korolar nas polako uvodi u priču o odnosu uloga.
Ukratko, da bismo mogli da budemo u bilo kakvom odnosu sa drugom osobom, moramo da se trudimo da razumijemo njene procese konstruisanja. A ako ona to isto učini za nas, to znači da zajedno igramo svoje uloge u društvenom procesu, onako kako ih predviđa korolar o društvenosti. To znači da smo u odnosu uloga.
Ne moramo da budemo saglasni sa svim onim što druga osoba kaže. Ne mora to ni da nam se sviđa. Ali, ono što bi trebalo jeste da dozvolimo toj drugoj osobi pravo na njeno konstruisanje. Da pokušamo da ga razumijemo, i da, konačno, shvatimo da ono što je različito od našeg pogleda na svijet nije nužno pogrešno.
Još bolje, da uopšte i ne koristimo kategoriju „ispravno-pogrešno“ u ovakvom kontekstu. Ili, možda da, ako je i koristimo, da se samo podsjetimo da je ono što smatramo „pogrešnim“ pogrešno u našem sistemu. Ali, očigledno, ne i u sistemu druge osobe. U našoj realnosti, ali ne i u njenoj.
Izostanak dijaloga vodi do polarizacije, etiketiranja, prezira i mržnje.
Najvažnije od svega, za dijalog je potrebno priznati da i ta tuđa realnost može da postoji paralelno sa našom. Jedino ćemo tako prestati da namećemo svoju, i pustiti da sve one, takve kakve su, žive.
Još jednom ću ponoviti – nije potrebno da se slažemo sa svim onim što druga osoba kaže. Potrebno je samo da uvažimo njeno pravo na lično konstruisanje.
A to za sobom povlači i uvažavanje mnogih drugih ljudskih prava koja, nažalost, često prijete da budu uskraćena samo zato što se ne uklapaju u naš pogled na svijet.
Jer, izostanak dijaloga, u ovakvom smislu te riječi, vodi do polarizacije, do etiketiranja, do usamljenosti, do prezira i mržnje. Do poništavanja druge osobe, samo zato što nije ono što mi mislimo da treba da bude.
Kako da čujemo ono što ne razumijemo
Evo možda i najvažnije poruke o dijalogu koju treba ponijeti.
Tuđi stavovi nam mogu biti strani. Nelogični. Uvredljivi. Ma, kakvi god.
Tuđe rečenice nam mogu biti nerazumljive. To ne znači da su besmislene. Možda ne možemo da vidimo logiku, ali ona postoji. Tamo, u tom drugom psihološkom sistemu.
Zato je važno slušati. Važno je, a naročito za psihoterapeute, uvijek se pitati kako bismo mi vidjeli stvarnost kad bismo je posmatrali kroz tuđe konstrukte.
Možda, i pored sveg tog napora, nećemo doći ni do kakve saglasnosti sa osobom sa kojom smo u dijalogu. Ali, to nije ni poenta.
Poenta je da probamo da vidimo van naših sistema konstrukata, pa makar i neznatno. Da upoznamo tuđe i dozvolimo im da postoje.
I nije li to, na kraju, divno – ta sposobnost da, u dijalogu sa drugima, proširimo svoje sisteme konstrukata?
Hajde da malo manje govorimo, a malo više razgovaramo.
Hajde da čujemo i ono što ne razumijemo.