Autor: Marijana Cvijović
Biti psihoterapeut a ne baviti se kontratransferom je pomalo kao biti fotograf, a ne biti svjestan da između nas i stvarnosti stoji objektiv. Samo opasnije.
Izbor kompozicije, fokus, dubina polja, svjetlost… Mnogo faktora utiče na to kakva će fotografija na kraju biti zabilježena. Mi ne bilježimo čistu stvarnost. Bilježimo jednu njenu verziju, koja je obojena našim podešavanjima. Našim objektivom.
Isto tako, terapeut se sa klijentom ne susreće direktno. Susret čovjeka sa čovjekom, najzad, nikad nije direktan. On je obojen sistemom ličnih konstrukata, s obje strane. Jednim psihološkim objektivom, ako tako hoćete.
A terapeut nije svemoguće biće koje u tom susretu može da pritisne dugme i magično izbriše sve ono što u njemu postoji. Kontratransfer je onaj momenat u kojem je objektiv aktiviran. Trenutak u kojem naši sistemi konstrukata postaju dio procesa.
Pa ako terapeut nije svjestan toga, može da pomisli da stvari vidi potpuno jasno onda kada ih zapravo, zamagljuje ličnim značenjima.
Umjesto toga, bilo bi korisnije pomisliti: „Ova je slika kroz moj fokus, moje filtere, moj objektiv. Ovo je moj kadar. A koji je klijentov?“
Profesionalni konstrukti kao terapeutov alat
Naravno, teorije koje u svom radu koristimo su tu kao neka vrsta alata koji nas može zaštititi od ovog kontratransfernog uplitanja. One nam pomažu da klijente razumijemo na jednom apstraktnijem i nadređenijem nivou i da o njima stvorimo jednu objektivniju sliku.
One strukturišu naše razmišljanje, daju nam pravac, olakšavaju kliničku procjenu i pomažu nam da planiramo intervencije.
Jasno je, onda, da terapeut mora imati jedno jako uporište u teoriji. Da je posmatranje klijenata kroz profesionalne konstrukte, umjesto onih ličnih, ključ do razumijevanja, pa posledično i do uspješnog vođenja terapijskog procesa.
Svaka teorija, zbog toga, ima neke svoje profesionalne konstrukte koji su potrebni za smislen rad. Zato govorimo o svjesnom, nesvjesnom, o projekcijama, uvidima, otporima, skriptovima, dozvolama, zabranama, preemptivnom konstruisanju, permeabilnosti ili impermeabilnosti konstrukata i tako dalje.
Zato, najzad, govorimo i o transferima i kontratransferima. Imenovanjem ovih pojava u terapiji olakšavamo njihovo prepoznavanje i razumijevanje. I smanjujemo šanse da, nesvjesni svojih i klijentovih procesa, povedemo terapiju u jednom pravcu koji, u najboljem slučaju, neće biti koristan. A koji takođe može biti i jako štetan.
Kontratransfer: kad terapeut posmatra klijenta kroz lične konstrukte
Ako ste čitali o transferu u terapiji, o kojem je bilo riječi ovdje, onda se vjerovatno sjećate one postavke da je, na neki način, sve transfer. U svom procesu konstruisanja, osoba neminovno poseže za onim konstruktima koje ima u svom repertoaru, a onda ih primjenjuje na novonastale situacije, ne bi li ih bolje razumjela i sebi objasnila.
A i terapeut je isto osoba. I radi identičnu stvar. Samo što terepeuti imaju veću odgovornost da takve procese prepoznaju, pa da ne dozvole da oni oboje terapiju.
Odnosno – da, biće trenutaka kada ćemo klijente posmatrati kroz svoje lične konstrukte, jer smo, najzad, i mi ljudi. Biće ih možda i više nego što želimo da priznamo. I terapeuti imaju svoju životnu istoriju. Imaju svoje konstrukte kroz koje posmatraju svijet. Imaju anticipacije.
Ono što je važno jeste da to prepoznamo i da se vratimo na svoje profesionalne alate, da ne bismo zapali u jednu transferno-kontratransfernu zamku koja može da našteti čitavom procesu.
Na primjer, ako psihoterapeut u svom sistemu ima konstrukt „odgovoran vs. neodgovoran“, kako bi on mogao da reaguje na klijenta koji kasni? Ako potpuno zanemari profesionalne konstrukte i odmakne se od razmišljanja o tome šta kašnjenje znači u klijentovom sistemu, a primakne se svom ličnom sistemu, može ga vidjeti kao neodgovornog. Može, recimo, njegovo kašnjenje doživjeti kao nepoštovanje. A onda taj doživljaj može obojiti čitavu seansu, pa terapeut može birati intervencije na osnovu njega. Umjesto da se sjeti da možda postoji i drugi kadar. I da je, zapravo, klijentov kadar onaj koji je važan.
Klijentov svijet je ono što je u terapiji najvažnije.
Šta ako klijent jednog dana dođe ljut na terapeuta? Šta ako dovede u pitanje njegovu kompetentnost? Ako terapeutovi lični konstrukti preuzmu vlast nad profesionalnim u takvim trenucima, kontrolisanje kontratransfera postaje teško. Možemo poželjeti da se opravdamo, da zaštitimo svoj profesionalni identitet i da dokažemo kako smo, ipak, dovoljno stručni i dovoljno pametni da budemo terapeuti. Zaboravljajući, pritom, da je istraživanje klijentovog doživljaja važnije od toga da mi, kao terapeuti, izbjegnemo invalidaciju, ili iznudimo validaciju.
A šta ako klijent udijeli kompliment terapeutu? Šta ako mu kaže da ga voli? Šta ako mu ispjeva hvalospjeve? Princip je isti. Samo je, pa, zavodljivije. Primamljivo je potvrđivati svoju vrijednost na ovaj način, opet iz želje za dokazivanjem ovoga ili onoga, ovome ili onome. A može biti primamljivo i ovako vezati klijenta za sebe, pa ga koristiti kao konstantan izvor validacije. I baš zato što je zavodljivo i primamljivo, često je i opasnije od prvog primjera.
Zato je važno prepoznavati ove kontratransferne reakcije. Važno je stalno se vraćati na klijentov svijet i njegove konstrukte. Jer je klijentov svijet ono što je u terapiji najvažnije.
Kontratransferne reakcije ili empatija?
Nije neobično da, kao terapeuti, svoje kontratransferne reakcije pomiješamo sa empatijom. Naročito ako smo na početku. Ili ako nam je jako važno da se predstavimo kao svemogući i sveznajući terapeut koji nikada ne upada u zamke kontratransfera. Kao profesionalci koji su, eto, to prevazišli.
Naravno, saosjećati sa pričama i doživljajima naših klijenata je jako važno. Ali saosjećati ne znači posmatrati ono što nam je ispričano kroz sopstvene filtere. Upravo je suprotno. Saosjećati znači imati sposobnost da stvari sagledamo iz klijentovih sistema konstrukata. Da ih vidimo onako kako ih klijenti vide, a ne onako kako mi vjerujemo da bi trebalo da ih vide.
U ovom slučaju, kontratransfer djeluje kao jedna vrsta sužavanja perspektive. Kao jedno preemptivno i impermeabilno korišćenje naših sopstvenih konstrukata u razumijevanju klijenata, ne baveći se, pritom, njihovim značenjima. Držimo se onog svog, pa vjerujemo da je, na primjer, nešto za klijenta bilo jako strašno, iako on govori da nije. A ako doživljaj nečega zapravo jeste sličan u oba sistema, i klijentovom i terapeutovom, pa eto nama prave jedne zamke da ih proglasimo istim. I da onda, ne moramo dalje da istražujemo klijentova značenja. Jer, eto, već sve znamo.
„Empatišemo“ na mjestima na kojima je to nama potrebno.Zapravo, projektujemo. Pa onda klijenta spašavamo, popravljamo… Nervira nas, jer ne vidi ono što mi vidimo.
Uplićemo se u kontratransfer i proglašavamo ga empatijom. Tako je lako, tako je „prirodno“ i tako je suptilno da nam je često teško da uvidimo razliku. I tako je opasno, ako se razlika ne napravi.
Kontratransfer kao signal
Sve ovo ne znači da je kontratransfer jedna ekstremno nepoželjna pojava čijoj potpunoj eliminaciji treba težiti. Najzad, takva „eliminacija“ je nemoguća, što bi trebalo da bude potpuno jasno ako smo se pomirili sa činjenicom da smo i mi terapeuti ljudi, a ne bogovi. A sa ovim je mnogim terapeutima teško da se suštinski pomire, iako ćemo na verbalnom nivou svi sa tim da se složimo.
I pošto smo, ipak, ljudi, pa je kontratransfer nemoguće izbjeći, ne treba ga ni demonizovati. Ako ni zbog čega drugog, a onda makar zbog toga što nam može poslužiti kao jedan važan signal o našim klijentima.
Nećemo na svakog klijenta reagovati na isti način. Neće nam svi izazivati iste kontratransferne reakcije. A to je zbog toga što se radi o susretu čovjeka sa čovjekom, i što u taj susret svako unosi nešto svoje. Neće naše kontratransferne reakcije doći, onako, iz vedra neba. Nego upravo zbog tog nečeg „svog“ što je klijent unio u terapiju.
Šta ovo znači? Ukratko, može da znači da je način na koji mi kontratransferno reagujemo na klijenta način na koji na njega reaguju i ljudi u njegovoj okolini. Ako nas klijent uvlači u bespomoćnost, ako budi našu potrebu za spašavanjem, za dokazivanjem, za čim god… Važno je pitati se da li to isto radi i van terapijske sobe. Sa osobama u svom životu.
Važno je pitati se da li je kontratransferna reakcija potpuno naša, ili je takođe i signal za nešto klijentovo. Jer, u ovom drugom slučaju, kontratransfer onda postaje važna informacija koja se može iskoristiti u terapijskom procesu.
Moramo se pitati šta je klijentovo, a šta je naše.
Šta sa kontratransferom?
I šta onda da radimo sa svojim kontratransferima? Ne možemo da ih nemamo, a nećemo ni da oni diktiraju terapijski proces.
Ono što možemo jeste da ih, za početak, prepoznamo. A ovo, priznaćete, često i nije tako lako. Sposobnost samoposmatranja tokom terapijskih seansi, dok istovremeno treba da posmatramo klijenta, je jedna vještina koja je sve, samo ne jednostavna. Sposobnost samoposmatranja nakon seansi možda djeluje jednostavnije, ali je, opet, često prilično teško.
Treba se pitati koje emocije smo doživjeli u razgovoru sa klijentom. Koji naši konstrukti su bili aktivni? Šta u klijentovim ponašanjima i materijalima koje donosi na terapiju za nas ima lično značenje? Da li razmišljamo o klijentima van terapije bez pokušaja da terapijski materijal strukturišemo uz pomoć profesionalnih konstrukata? Da li nas nerviraju klijentovi „otpori“?
Moramo se pitati šta je klijentovo, a šta je naše.
Nadasve, moramo proći svoju ličnu terapiju, da bismo uopšte mogli da odgovorimo na ova pitanja.
I moramo koristiti superviziju, pa i interviziju, kao pomoć na putu prepoznavanja kontratransfera koji bi, u suprotnom, mogli ostati skriveni.
Moramo upoznati svoj objektiv. Postati svjesni svojih izbora kompozicija, svojih fokusa, dubina polja… Moramo naučiti da gledamo van svog kadra.