Autor: Marijana Cvijović
Transfer i kontratransfer su koncepti koji su nam poznati iz psihoanalitičkih teorija, gdje zauzimaju centralno mjesto u razumijevanju terapijskog odnosa.
Ako ste u bilo kojoj edukaciji za psihoterapeuta, neminovno je da ćete čuti za ove pojmove, i da ćete ih, u ovoj ili onoj mjeri obrađivati. I nema sumnje da za to postoje važni razlozi.
Razumijevanje klijentovih transfera i sopstvenih kontratransfera je neophodno za uspješno i smisleno vođenje terapijskog procesa. Ako ove koncepte potpuno izbacimo iz svog rada i nikad i ne razmislimo u koju nas ulogu smješta klijent, kao ni u koju ulogu mi smještamo klijenta, velike su šanse da će terapija da se pretvori u jedno polje susreta u kojem niko zapravo ne zna šta se tačno dešava. A to može da dovede do manjih ili većih problema.
Zbog toga je, da ponovim, jako važno da se ovi pojmovi razumiju i da se drže na umu tokom terapijskih susreta.
Pa, hajde da se danas pozabavimo transferom i ponudimo konstruktivističku perspektivu na ovaj koncept.
Transfer u psihologiji ličnih konstrukata
U psihologiji ličnih konstrukata, ovaj koncept se posmatra gotovo identično kao i u psihoanalizi.
Ipak, postoje neke razlike koje ćete uočiti.
Hajde da se, na trenutak, podsjetimo nekih od osnovnih postavki u konstruktivizmu. Prema ovoj teoriji, čovjek je naučnik koji stalno testira svoje hipoteze, a sve u svrhu predviđanja. Na tom putu, on svoja iskustva organizuje u dvopolne konstrukte, koji na neki način služe kao mentalne mape kroz koje posmatra svijet.
Svaki čovjek ima ograničen broj konstrukata u svom repertoaru. Oni se, naravno, mogu mijenjati, ali je njihov broj uvijek konačan. I svi ćemo, u susretu sa svijetom, koristiti ono što imamo na raspolaganju kako bismo taj svijet osmislili. A to isto važi i za susrete sa terapeutom.
Dakle, kako bi predvidio budućnost, čovjek mora da se posluži nekim od konstrukata iz svog repertoara i da ga upotrijebi nad trenutnim iskustvom. I upravo se taj proces aktivnog prenošenja konstrukata na trenutno iskustvo naziva transferom.
Problem nastaje kad klijent terapeuta zaglavi u jednoj ulozi.
Šta će, onda, klijent da uradi u susretu sa terapeutom? Jasno je. Uzeće neki konstrukt koji već ima i posmatraće terapeuta kroz njega. S druge strane, jedan od terapeutovih zadataka je da konstruiše transfer, pokušavajući da sazna šta je to što klijent vidi kada pogleda terapeuta. A ovo, između ostalog, može biti prijeteće za terapeuta. Recimo, može otkriti da ga klijent posmatra onako kako je on donedavno posmatrao sebe. A ako je uložio trud da to promijeni, klijentova konstrukcija može prijetiti da ga vrati na staro.
Klijent će uvijek konstruisati terapeuta kroz aspekte onoga što ima u svom repertoaru. Na taj način će smještati terapeuta u određene uloge. A terapeut će odigravati niz pažljivo odabranih uloga kako bi pomogao klijentu da razvije adekvatne odnose uloga sa onim likovima koje odigrava.
Problem nastaje kad klijent terapeuta zaglavi u jednoj ulozi, a terapeut nema način da se iz nje izvuče. O tome malo kasnije.
Transfer i konstelatorno konstruisanje
Kako bismo bolje razumjeli poteškoće u nošenju sa transferima, moramo ukazati na njihovu konstelatornu prirodu. Odnosno, na njihovu tendenciju da budu zasnovani na konstelatornim konstruktima.
Recimo, ako klijent posmatra terapeuta kao, na primjer, svoju majku, onda će mu on pripisati i sve ostale konstrukte koje je pripisao njoj, zatvarajući ga tako u jednu ulogu. U jedan visoko elaborisani stereotip, mogli bismo reći.
Pa, na primjer, ako majku posmatra kao manipulativnu osobu koja zna šta hoće, jako je samouvjerena i ništa joj ne stoji na putu do ostvarenja svojih ciljeva, onda će, smještanjem ove iste konstelacije konstrukata na terapeuta, i njega tako posmatrati. Ako terapeut postane majka, automatski postaje i mnogo toga ostalog.
A to može, u terapijskom procesu, postati jako problematično, naročito ako terapeut nije ni svjestan šta se dešava.
Uzmimo kao još jedan primjer situaciju u kojoj je terapeut svom klijentu „dobar prijatelj“. Kad to prihvati, terapeut zatvara sebe u jednu nefleksibilnu ulogu u kojoj se, na primjer, od njega očekuje da konstantno podržava klijentovo konstruisanje. Ovo dovodi do toga da za klijenta postaje nemoguće da nauči nešto novo o svom načinu konstruisanja svijeta. S druge strane, terapeut, kao „dobar prijatelj“, vremenom može da izgubi strpljenje i da se povuče, tražeći način da pobjegne iz uloge koju je prvobitno prihvatio. Na kraju, klijent ovo može da konstruiše kao, recimo, još jedno odbacivanje.
Transfer zavisnosti
Kada Keli govori o transferu, on malo precizira stvari, pa govori o transferu zavisnosti.
Ako ste čitali ovaj tekst, onda vjerovatno već razumijete koncept konstrukata zavisnosti. Ukratko, govorimo o jednoj vrsti preverbalnih konstrukata koji su nastali prije nego što smo usvojili jezik i koji se najčešće tiču ishrane i sigurnosti. I možda nemamo odgovarajuće riječi za njih, ali konstrukt postoji i u upotrebi je.
Postoji, dakle, realna šansa da će klijent u svom procesu transferisanja terapeuta početi da konstruiše kroz ovakve konstrukte. Na taj način će prebaciti neke zavisnosti na njega. I očekivaće od terapeuta da mu ispuni te dječje potrebe.
Naravno, terapeut ne treba da očekuje da će svi klijenti pokušavati da „zavise“ od njega na identičan način. Kako svi stvaramo svoje jedinstvene sisteme konstrukata, i zavisnosti, odnosno potrebe, se mogu razlikovati od klijenta do klijenta.
Poenta je da uz ovakav transfer dolaze i očekivanja od terapeuta da uradi ovo ili ono kako bi njegove dječje potrebe bile uslišene i zadovoljene.
Vrste transfera
Važno je da se kratko osvrnemo i na vrste transfera u terapiji.
Hajde da prvo bacimo pogled na ono što se naziva sekundardnim transferom. U ovom slučaju, terapeut, ili neki dio njegovog ponašanja, se posmatra kao element u kontekstu više konstrukata kojima klijent raspolaže. Naravno, klijent i dalje koristi konstrukte koje već posjeduje, ali posmatra klijenta kroz više njih, umjesto da ga zatvara u jednu ulogu.
Na taj način, terapeut može biti malo kao majka, malo kao otac, malo kao komšija sa trećeg sprata, malo kao neki daleki rođak… Pretpostavljam da je jasno.
Ovo je transfer koji terapeut može najbolje da iskoristi, odigravajući različite uloge kako bi dozvolio klijentu da razvije kapacitet za odnose uloga sa različitim ljudima.
S druge strane, ako klijent terapeuta konstruiše preemptivno, govorimo o primarnom transferu. U tom slučaju, terapeut dobija jednu fiksiranu ulogu u klijentovom sistemu. Pa ako je, na primjer, njegova brižna majka, ne može biti ništa drugo do njegova brižna majka. Ovo terapeuta zatvara u jednu kategoriju i onemogućava mu da igra različite uloge. Ukoliko ostane neprepoznat, primarni transfer može biti baza za razvijanje različitih problema u terapijskom procesu.
A ako na ovakav transfer zavisnosti dodamo još i kontratransfer zavisnosti, pa terapeut počne klijenta da posmatra isto tako preemptivno, eto nama osnove za stvaranje jednog odnosa koji ne samo da neće biti od pomoći, već će biti jako štetan po klijenta.
Kako Keli kaže: „Veća je vjerovatnoća da će terapeut poželjeti da se vjenča sa klijentom ili ga usvoji, nego da će klijent moći da poboljša svoj sistem konstrukata“.
Naravno, postoje situacije u kojima je preuzimanje klijentovih zavisnosti uputno i potrebno u terapiji. Primarni transfer se može iskoristiti kao baza za ostvarivanje određenih promjena kod klijenata. Ali to se mora odraditi svjesno i sa jasnim ciljevima. I nadasve, mora biti privremeno.
Transfer nije izuzetak, već pravilo.
Sve je transfer
Kad transfer posmatramo kroz konstruktivističku perspektivu, možemo lako doći do zaključka da je, pa, sve transfer. Sve odnose koje gradimo, gradimo ih tako što na osobu preko puta smještamo već postojeće konstrukcije kojima raspolažemo. Naravno, naše percepcije o drugome se vremenom mogu mijenjati, ali poenta je da ćemo ih i dalje stvarati na osnovu onoga što imamo u sebi. Na osnovu konstrukata iz našeg repertoara.
Nije moguće ući u odnos kao prazna ploča, niti je moguće posmatrati drugu osobu kao praznu ploču.
Ovo znači da transfer nije izuzetak, već pravilo. Nije patologija, već logičan pokušaj sistema konstrukata da održi predvidljivost i koherentnost.
Zato je važno da terapeut uvijek razmišlja o tome u koju ulogu ga klijent smješta, jer će ga u neku sigurno smjestiti, i da promišlja o transfernim ciklusima koji se u terapiji odvijaju. Nastojeći da pažljivo koristi primarni transfer kad je to uputno i da iz njega pažljivo izlazi kada uvidi da nije djelotvoran za klijenta.