Autor: Marijana Cvijović
Nezavisnost se danas nosi kao bedž. Medalja za hrabrost. Orden za sposobnost. Diploma kojom mašemo da bismo pokazali kako smo, navodno, uspjeli u životu. Ukras koji vrišti: „Jak sam“.
I šarena laža koja se prodaje onda kad čovjeku zatreba opravdanje za nedostatak bliskosti. Za nemogućnost ostvarivanja smislenih odnosa. A nerijetko i za poremećaje.
Nisam ovdje da pljujem po samostalnosti. Zapravo, ona je neophodan dio odrastanja.
Nezavisnost je, s druge strane, cilj koji se nametnuo kao vrhovna vrijednost. Cilj koji baš i nema uporište u realnosti.
Pa, ako ste mislili da ste nezavisni, hajde da vidimo zašto niste. I zašto nikada nećete biti.
Od djeteta ka čovjeku
Da li ste nekada vidjeli bebu koja sama sebi sprema kašu, mijenja pelene, plaća račune, trguje na berzi? Nisam ni ja. Makar ne van konteksta internet mimova.
Kad se beba tek rodi, ona ne može baš mnogo toga sama da uradi. Svoje potrebe komunicira na neverbalan način. Plače. A onda se pojavi odrasli da se za nju pobrine. Kroz ponavljanje ovih interakcija, beba tog odraslog konstruiše kao izvor sigurnosti i ishrane. Ona stvara preverbalne konstrukte i, preciznije, konstrukte zavisnosti. A sve ovo radi da bi, naravno, bolje i preciznije anticipovala budućnost. Uostalom, sjetićemo se da je, prema konstruktivističkoj teoriji, anticipacija osnov svačijeg psihološkog života. Pa i bebinog.
Kako odrasta i usvaja jezik, dijete formira nove konstrukte. Opet, sa ciljem bolje anticipacije budućnosti. Oni vremenom postaju kompleksnij. A čovjek sve sposobniji da se sam za sebe pobrine.
Dakle, beba je jedno potpuno zavisno biće, koje se oslanja na odraslog da se pobrine za njegovo preživljavanje, a odraslog čovjeka odlikuje nezavisnost, jer on to može sam. To je uvriježena ideja. Ali se Keli sa njom ne bi složio.
Vezujući svoje potrebe za različite resurse, čovjek stvara iluziju o svojoj nezavisnosti.
Nezavisnost kao sinonim za nove adrese
Da, čovjek odrastanjem postaje kompleksniji. I da, on stvara složenije konstrukte pomoću kojih navigira kroz inherentno promjenljivi svijet, čineći ga što predvidljivijim. On postaje sposoban da sam sebi spremi kašu, da plati račune, da trguje na berzi.
Međutim, nešto smo zaboravili. Usložnjavaju se konstrukti, ali se usložnjavaju i potrebe. Samo što njihovo ispunjenje odrastao čovjek ne traži samo kod roditelja. Barem ne uvijek.
Nešto može sam, a za nešto su, ipak, potrebni drugi. Drug, drugarica, partner, partnerka, kolege s posla, kasiri u prodavnicama, šalterski službenici… Odjednom, kvalitet njegovog postojanja zavisi od čitave plejade drugih. A on pisma o svojim zavisnostima, odnosno potrebama, i zahtjeve za njihovim ispunjenjem, šalje na mnoštvo adresa. Ili bi makar trebalo to da radi.
Naravno, postoje i oni koji se i u odraslom dobu zakače samo za jednu adresu, pa od, recimo, svog partnera traže ispunjenje svih mogućih potreba. Na drugoj strani ove medalje leži osoba koja „sve može sama“ – paragon nezavisnosti kojem se svi tako uzaludno divimo. Jer, ako se malo zagrebe ispod površine, vidjeće se da je identitet ove dvije osobe vjerovatno određen istom dimenzijom. Dok prva vjeruje da ne može bez određene osobe, druga se svim silama trudi da dokaže da može bez svakoga. I, konstruktivistički gledano, i jedna i druga su u poremećaju zavisnosti.
Iako ovdje nećemo širiti priču o tome, ta nam činjenica može poslužiti kao još jedan dokaz o iluzornoj prirodi nezavisnosti.
Nego, da se vratimo. Vezujući svoje potrebe za različite resurse, čovjek stvara iluziju o svojoj nezavisnosti.
Pogledajmo to ovako. Dok beba traži samo od staratelja, odrasla osoba traži od mnogih drugih. Može li se onda zaista reći da čovjek odrastanjem postaje nezavisniji?
Samostalniji? Možda. Nezavisniji? Nikako.
Dječji dio koji ne nestaje
Mi odrasli volimo da vjerujemo da smo tako „zreli“. Da smo sve skapirali, te da odnose sa drugima gradimo iz jedne pozicije svjesnosti i samosvjesnosti.
Kad bi stvari samo bile tako jednostavne. Bez želje da dajem dijagnoze, svi smo mi ponekad pomalo „ludi“. A to se oslikava i na naše odnose. Naročito romantične.
Zašto je to tako? Odgovor možda leži u konstruktima zavisnosti.
Ako se sjećate, to je jedna posebna vrsta preverbalnih konstrukata (dakle, nastali su prije nego što smo usvojili jezik) i najčešće se tiču ishrane i sigurnosti. I dok mislimo da za njih nema mjesta u odraslim odnosima, oni povremeno promole svoju nimalo umiljatu, niti estetski prijatnu, glavicu da nam dokažu suprotno. Podsmiju se našoj zrelosti, i sve naše sofisticirane mehanizme funkcionisanja u odnosu bace u kantu za smeće.
A to se desi kad bivamo invalidirani na nekim sržnijim konstruktima. U svjetlu njihove invalidacije, ne možemo ništa do da se zakačimo za ono jedino što nam u sistemu preostaje, a to su upravo konstrukti zavisnosti. Maska samosvjesne odrasle osobe spadne, a mi se pretvorimo u dijete sa manje ili više bogatim vokabularom koji, najzad, ne objašnjava suštinu. Jer je suština izvan riječi. Najčešće u osjećaju sigurnosti.
Koliko god od njih da bježimo, konstrukti zavisnosti su onaj dječji dio nas koji nikad ne nestaje. Sve što možemo jeste da osvijestimo kad i zašto se uključuju, te da tako, kad je potrebno, to i iskomuniciramo.
Mi jurimo cilj koji ne postoji.
Nezavisnost kao štetna iluzija
Nije veliko iznenađenje da se na nezavisnost kao konstrukciju u današnjem, individualističkom društvu gleda blagonaklono. Ideja je da svi treba da budemo dovoljno jaki da sve možemo sami.
A to je ništa do jedna štetna iluzija koja promoviše poremećaj zavisnosti (onaj konstruktivistički) kao ideal postojanja. Koja traženje pomoći boji u slabost. A bliskost pretvara u neprijatelja od kojeg bježimo, a za kojim, paradoksalno, žudimo.
Pa tako, kad se sledeći put budemo ponosili svojom nezavisnošću, ne bi bilo loše da se zapitamo šta je to u nama što bliskost čini tako strašnom.
Ne bi bilo loše ni da se sjetimo ovoga. Možda umijemo da trgujemo na berzi, ali nam je ipak potreban broker. A neko mora i da odradi analizu finansijskog tržišta.
A kad se uključe konstrukti zavisnosti, neka nam posluže kao još jedan podsjetnik na našu krhku, jalovu nezavisnost za kojom konstantno jurimo, a koju nikada ne možemo sustići.
Jer, mi ne jurimo cilj koji je nedostižan. Mi jurimo cilj koji ne postoji. Na kraju maratona stoji vrpca na kojoj piše: „Jesam te prešao!“