Pojam „nesvjesnog“, koji je Frojd uobličio u ono kako ga danas većinski razumijemo, zauzima važno mjesto u mnogim psihološkim i psihoterapijskim diskursima. Ipak, konstruktivizam se na neki način udaljava od ovog pojma.
To, naravno, ne znači da ga odbacuje. Zapravo, moglo bi se reći da ide korak dalje u njegovom objašnjavanju i razumijevanju.
Pojmovi kao što su preverbalno i tacitno konstruisanje, suspendovani konstrukti i potopljeni polovi konstrukata zauzimaju značanjo mjesto u konstruktivizmu, i govore upravo o onim procesima koji se u drugim teorijama podvode pod termin „nesvjesno“.
Danas ćemo objasniti jedan dio ove priče, i to preverbalno i tacitno konstruisanje, a u narednom članku ćemo se pozabaviti suspenzijom i potapanjem.
Nivoi kognitivne svjesnosti i verbalizacija
Džordž Keli je razvio alternativni okvir kroz koji možemo koristiti kako bismo objasnili ona iskustva i ona ponašanja koja nisu svjesno prepoznata. On uvodi pojam nivoa kognitivne svjesnosti, te sve one konstrukte čiji se polovi lako mogu verbalizovati, koje osoba može riječima da iskomunicira umjesto da ih odigrava, koji ulaze u područje primjene nečijeg sistema konstrukata, i koji nisu toliko inkompatibilni sa sistemom da bi ih osoba morala suspendovati, smješta u kategoriju konstrukata koji operišu na visokom nivou kognitivne svjesnosti.
Ovo, ipak, ne znači da se sposobnost verbalizacije izjednačava sa visokim nivoom kognitivne svjesnosti. Ovakvo izjednačavanje zapravo može da dovede do terapeutovog pogrešnog razumijevanja klijenta u terapijskoj sobi. Zaveden klijentovom prividno odličnom sposobnošću verbalizacije, terapeut može pogrešno zaključiti da je klijent prilično osvijestio svoje psihološke procese. Vođen tim zaključkom, može odvesti terapiju u pogrešnom smjeru, te se pitati zašto se ne ostvaruje napredak, pomalo slijep za to da iza verbalizacije klijent potencijalno skriva neke procese koji nisu tako lako dostupni njegovoj svijesti.
Ukratko, može se ispostaviti da sistem konstrukata naizgled visoko verbalizovanih klijenata u stvari operiše na jako niskom nivou opažajne budnosti. I to ne bi trebalo da nas zbunjuje, jer, najzad, konstruisanje samo po sebi nije ni kognitivni, ni lingvistički proces.
Kako konstruktivizam nije kognitivna teorija, terapeut neće zanemariti one procese u klijentu koji su na niskom nivou kognitivne svjesnosti. Ako klijent neke konstrukte i ne izgovori, oni ipak mogu zauzimati jako važno mjesto u njegovom sistemu. Ako ih ne izgovori, on će ih odigravati.
Konstruktivizam i niski nivoi kognitivne svjesnosti
Zbog svega toga, važno je u terapiji se baviti onim što Keli naziva niskim nivoima kognitivne svjesnosti.
Ono čime ćemo se danas baviti jesu koncepti preverbalnog i tacitnog konstruisanja. Kroz uvid u te koncepte ćemo steći nešto bolji uvid u to kako konstruktivizam objašnjava „nesvjesno“.
Kažem „nešto bolji“, zato što nam ostaju suspenzija i potapanje kao važni djelovi neverbalnog konstruisanja kojima ćemo se baviti sledeći put.
Osim preverbalnih i tacitnih konstrukata, suspenzije i potapanja, treba napomenuti da i oni konstrukti koji se nalaze na samom obodu područja primjene, te su labavo konstruisani, takođe operišu na niskom nivou opažajne budnosti. Na tom obodu zapravo leži anksioznost, o kojoj je već ranije bilo riječi.
Nego, hajde da se vratimo na temu.
"Riječi, kao verbalni markeri, su ipak samo element jednog konstrukta – bilo kojeg".
Preverbalno konstruisanje
Evo jednostavnog dokaza da konstruisanje nije lingvistički proces. Bebe. Bebe osmišljavaju svijet oko sebe iako još uvijek nisu usvojile jezik. Dakle, one koriste preverbalne konstrukte i uz njihovu pomoć uspostavljaju prve odnose, koji predstavljaju bazu onoga što nazivamo psihičkom strukturom.
Pa tako, procese konstruisanja koji datiraju iz tog perioda vrlo ranog razvoja, dok još nismo svojili jezik, Keli naziva preverbalnim konstruisanjem.
Mogli biste pomisliti da se ovako nastali preverbalni konstrukti nakon usvajanja jezika zamjenjuju verbalnim, te da se osoba više ne koristi onim mehanizmima kojima se koristila prije usvajanja jezika. To, naravno, nije slučaj. Riječi, kao verbalni markeri, su ipak samo element jednog konstrukta – bilo kojeg.
To znači da se osoba u odraslom dobu i te kako može oslanjati na preverbalne konstrukte u svom funkcionisanju. Stoga Keli nudi ovu definiciju:
„Preverbaln konstrukt je onaj koji nastavlja da se koristi iako za njega ne postoji jasan verbalni marker“.
Iako klijent ne može da produkuje riječi kojima bi jasno verbalizovao konstrukt, on će ga koristiti produkujući neke njegove elemente. Osim toga, on će ga odigravati, kako u životu, tako i u terapiji. Elementi preverbalnih konstrukata mogu biti zaista razni, od boja, mirisa, slika, preko načina na koji klijenti sjede, gestova koje prave i slično.
Uz produkovanje ovakvih elemenata, preverbalni konstrukti se mogu prepoznati po pokušajima verbalizacije koji samo vode do zbunjenosti, po pojavljivanju snova čijeg se sadržaja klijent ne sjeća, ali čiju atmosferu mogu da prenesu, kao i po prisjećanju događaja za koje klijent i nije sasvim siguran da imaju uporište u stvarnosti, odnosno – da su se baš dogodili. Osim toga, klijent može biti preplavljen osjetima i emocijama koje ne može da objasni, a tjelesni simptomi i senzacije su takođe vrlo često elementi preverbalnih konstrukata.
Implikacije preverbalnog konstruisanja
Evo nekih važnih implikacija preverbalnog konstruisanja.
Prvo, s obzirom na to da su nastali u periodu ranog razvoja, te tako predstavljaju neke od najstarijih konstrukata koje imamo, nije nerazumno pretpostaviti da su dio sržne strukture.
Zatim, u skladu sa znakom nejednakosti koji smo povukli između visokog nivoa kognitivne svjesnosti i sposobnosti verbalizacije, važno je biti svjestan činjenice da klijent može djelovati jako artikulisano, a da ipak operiše iz preverbalnih konstrukata. Ovo se može prepoznati po tome kada i klijent i terapeut ostaju zbunjeni i nisu u mogućnosti da naprave i stegnu neku hipotezu.
Možda i najvažnije od svega, terapeut mora biti svjestan toga da, pošto se radi o konstruktima koji se bave onim aspektima iskustva koje je mogla konstruisati jedna beba, klijent neće moći svoje preverbalne konstrukte da opisuje iz pozicije odrasle osobe. Najkorisnije bi bilo u radu sa preverbalnim klijenta posmatrati kao bebu koja govori glasom odraslog čovjeka.
Kao posebna podgrupa preverbalnih konstrukata, konstrukti zavisnosti su oni koji su, najprostije rečeno, vezani za sigurnost i ishranu. O njima će detaljnije biti riječi neki drugi put. Međutim, napomenuću da, ukoliko terapeut prepozna da je on klijentu postao element nekog preverbalnog konstrukta, treba da pretpostavi da se radi o konstruktima zavisnosti.
Tacitno konstruisanje
Činjenica da konstruisanje nije lingvistički proces implicira da, i kada naučimo da govorimo, i dalje možemo da nastavimo neke stvari da konstruišemo neverbalno. Taj proces se naziva tacitnim konstruisanjem.
Za ovo može biti više razloga.
Prvo, kompleksnost i brzina svakodnvenih iskustava nam ne ostavljaju dovoljno vremena da baš sve verbalizujemo. Zapravo, život bi bio jako naporan ukoliko bi bio praćen konstantnom refleksijom i verbalizcijom. Ne bi nam ostajalo mnogo prostora ni za šta drugo.
Osim toga, jezik ima svoja ograničenja. Pa tako, tacitno konstruisanje nam omogućava da osmislimo i obuhvatimo one dimenzije stvarnosti koje se ne mogu tako lako opisati riječima.
Ono što je vjerovatno jasno jeste da je terapijski rad sa tacitnim konstruisanjem nešto lakši nego rad sa preverbalnim konstruisanjem. A ovo zbog toga što se tacitni konstrukti mogu lakše pretočiti u riječi, i što često nisu povezani sa konstruktima zavisnosti.
"Ne mora se svaki dio sistema verbalizovati".
Konstruktivizam i važnost verbalizacije
Konstruktivistički terapeut mora biti osjetljiv na znake tacitnog i preverbalnog konstruisanja. Njihovom verbalizacijom se omogućava lakša komunikacija, kao i bolje i efikasnije mijenjanje sistema konstrukata.
Ipak, ovo nikako ne znači da se svaki dio sistema mora verbalizovati. To ne bi bilo ni izvodljivo, ni korisno.
Neke stvari, prosto, treba ostaviti neverbalnim.