Dok se krivica osjeća, odgovornost se, čini se, uporno prebacuje na drugoga. Ona nas plaši i opterećuje, te nas nemogućnost da istu prihvatimo uvodi u pasivizam. A pasivni pojedinci čine pasivni kolektiv – zajednicu koja je spremna za promjene, sve dok to ne povlači promjenu na individualnom planu.
Zašto bih ja nešto mijenjala, ako ja to nisam ni izazvala? Ljudi ne valjaju. Sistem ne valja. Društvo se kreće ka sunovratu, ali ja nisam i ne mogu biti onaj koji će to da promijeni.
Zašto bih se ja mijenjala, ako ja za svoje stanje nisam kriva? Taj je zadatak rezervisan za druge. Možda mi nije dobro u svojoj koži, ali to bi trebalo neko drugi da riješi. Možda onaj koga za svoje boljke okrivljujem, možda neko sasvim novi. Kandidata ima na pretek. Samo sam ja rijetko jedan od njih.
Ja hoću da ostanem ovakav kakav jesam. Ali isto tako hoću da se svi vi oko mene promijenite. Tako je lakše. Tako je udobnije.
Krajnje je vrijeme da se ova dva pojma konačno prestanu miješati, da se bolje razumiju, i da se nauči kome šta pripada.
Šta je to sržna uloga?
Da bi se pojam krivice uopšte razumio, onako kako postoji u konstruktivističkoj paradigmi, potrebno je prvo objasniti pojam sržne uloge.
O tome sam već pisala u jednom od prethodnih tekstova, gdje je nepreuzimanje odgovornosti bila centralna tema. Ipak, nisam zalazila u dubinu sržne uloge, načina na koji se ona formira, i osjećaja krivice koji je neizbježan u našem postojanju. Čini mi se da bi, naročito u svjetlu nedavnih tragedija u društvu i besomučnog polemisanja oko toga ko je kriv, bilo korisno malo podrobnije objasniti ove pojmove.
Ako ništa drugo, možda će nam pomoći da shvatimo od koga šta možemo da očekujemo, te na koja vrata možemo samo uzaludno da kucamo.
"Ja pokušavam da razumijem kako druga osoba razmišlja, i na osnovu toga biram svoja ponašanja".
Uloge kao obrasci ponašanja u socijalnom kontekstu
Prema teoriji ličnih konstrukata, uloga je psihološki proces zasnovan na našem konstruisanju nekih aspekata sistema konstrukata druge osobe – one sa kojom smo u bilo kakvoj socijalnoj interakciji. Dakle, ja pokušavam da razumijem kako druga osoba razmišlja, i na osnovu toga biram svoja ponašanja. Važno je naglasiti da moje razumijevanje određene situacije i načina na koji druga osoba razmišlja ne mora da bude u skladu sa onim što se stvarno događa, jer ja u svom pokušaju razumijevanja polazim od sopstvenog sistema konstrukata. Uostalom, od čega drugo mogu da pođem?
Ovakva postavka podrazumijeva da igramo mnoštvo različitih uloga, u zavisnosti od konteksta i sudjeonika u tom kontekstu.
Sržna uloga
Naš sistem konstrukata je hijerarhijski ustrojen. To implicira da postoje podređeni i nadređeni konstrukti. Ako sistem posmatramo kao piramidu, ova razlika između podređenih i nadređenih konstrukata nam postaje jasnija. Konstrukt koji se nalazi na nižem nivou u piramidi je podređen onome koji se nalazi na višem nivou. To, dakle, znači da je ovaj podređeni konstrukt element onog nadređenog. Veoma prosto.
U toj piramidi, neki će konstrukti biti periferni, a neki sržni. Naravno, sržni su oni koji se nalaze na samom vrhu piramide, i nema ih mnogo, dok perifernih, očigledno, ima više. Subjektivni osjećaj o važnosti nekog konstrukta će ga smjestiti ili na periferiju ili u samu srž.
Naša sržna uloga je sačinjena od ovih konstrukata koji su na vrhu u hijerarhiji, koji za nas imaju najveći značaj, i koji su najčešće formirani u ranom djetinjstvu. Duboko ukorijenjeni u nama, sržni konstrukti čine onaj glavni dio našeg identiteta – glavne ideje i hipoteze koje imamo, a koje su odgovorne za naš opstanak. Sržna uloga nam omogućava da se osjećamo kao jedna integralna cjelina, odvojena od nekih drugh ljudi. Takođe, ona čini da se osjećamo kao ista osoba uprkos promjenama koje pravimo na, recimo, nekom perifernom nivou.
"Lako je izgubiti se u tom vrtlogu očekivanja, te ostati pasivnim i slijepim za ono što je dio naše odgovornosti".
Pa, da li to što se ona formira tako rano, što tvori naš identitet i održava našu cjelovitost znači da se sržna uloga ne može promijeniti u odraslom dobu? Naravno da ne. Ukoliko bi bilo tako, onda ni psihoterapija često ne bi imala mnogo smisla. Ovo samo znači da će se ti sržni konstrukti koji sačinjavaju našu sržnu ulogu mnogo teže mijenjati od perifernih.
Ipak, nada u promjenu postoji, i upravo je ta nada ono što čini da očekujemo nešto drugačije od istih ljudi u našoj okolini, od društveno odgovornih pojedinaca i grupa, od političara na vlasti i u opoziciji.
Naravno, usput zaboravljamo da smo i mi društveno odgovorni pojedinci. Dok mi očekujemo nešto (u ovom slučaju promjenu) od drugih, ti drugi očekuju isto od nas. Lako je izgubiti se u tom vrtlogu očekivanja, te ostati pasivnim i slijepim za ono što je dio naše odgovornosti.
I tako, dok ja očekujem od tebe, a ti očekuješ od mene, niko prstom ne mrda.
Krivica – ko je osjeća?
Pa, ko onda tu krivicu osjeća?
Među ljudima je uvriježeno mišljenje da postoje osobe koje ne osjećaju krivicu. Nazivamo ih osobama sa narciosidnim poremećajem ličnosti. Nazivamo ih psihopatama. I griješimo.
Krivicu osjećaju svi. Da, čak i psihopate.
Međutim, kad ćemo se i zbog čega osjećati krivima zavisi upravo od naših sržnih uloga. Prema konstruktivizmu, krivica je svako odstupanje od sržne uloge. Dakle, kad god uradim nešto za šta smatram da nije u skladu sa mojim identitetom, sa onim što osjećam da jesam, osjetiću krivicu.
To za različite ljude znači različite stvari. Za nekog psihopatu, na primjer, krivica se može javiti nakon neuspjelog pokušaja da izmanipuliše drugom osobom u svrhu dobijanja onoga što želi, ma šta to bilo. Možda kavijar za večeru, a možda i udobna fotelja u skupštini jedne države, ili na samom njenom čelu.
Jedan konstruktivista se neće pitati da li neko osjeća krivicu. On će se pitati u kojim slučajevima i zbog čega je taj neko osjeća.
A mi se, kao društvo, kolektivno busamo da određenim ljudima nametnemo krivicu tamo gdje mi mislimo da bi trebalo da je osjećaju. Nažalost, neće ići.
Naravno, krivična odgovornost se sudski može utvrditi. Ali, to je potpuno različit pojam od onoga o čemu mi ovdje govorimo.
"Odgovornost je kolač koji pripada svima. Nije baš ukusan. Ali je hranljiv".
Odgovornost – kome pripada?
Naravno da treba da se pitamo čija je krivica, u onom pravnom smislu.
Naravno i da se pitamo kome pripada odgovornost. Problem leži u onom konstantnom prebacivanju iste na drugoga.
Možda je tačno da nam je neko drugi nanio zlo. Možda mi nad tim nismo imali nikakvu kontrolu. Možda je bilo nepredvidivo, bolno i traumatično. Često i jeste baš tako.
Možda sam ovakav kakav jesam zbog nekih drugih ljudi. Zapravo, sasvim sigurno jesam.
Možda mi je sad ovako kako mi je zbog nekih drugih ljudi. Možda nam je svima ovako kako nam je zbog nekih drugih ljudi.
Ali, možda može da nam bude drugačije, i kao pojedincima i kao društvu. Ipak, to se neće desiti ako ne prepoznamo i ne preuzmemo svoj dio odgovornosti.
Gajim nadu da, dok čitate ovaj tekst, ne klimate glavom dok govorite: „Tako je. Kad bi ljudi samo ovo shvatili, kad bi ljudi samo bili spremni da preuzmu odgovornost… Sve bi bilo lakše“. Gajim nadu da ćemo se svi pitati da li smo shvatili, i da li smo svi spremni da je preuzmemo.
Odgovornost je kolač koji pripada svima. Nije baš ukusan. Ali je hranljiv.
Zaključiću Kelijevim riječima:
„Niko ne mora da se nađe u ćorsokaku svojih alternativa; niko ne mora da bude žrtva sopstvene biografije“.
Ovo je direktan poziv na agensnost. Na odgovornost.