Autor: Marijana Cvijović
Briga o sebi… Pojam koji sve češće čujemo i koji sve više gubi na važnosti. Tako to ide kad se određeni koncept ne ispušta iz usta. Riječi se izližu, značenje se pojede, a sam pojam se dovede do sopstvenog apsurda.
Ovo je postala isprazna floskula kojom se koriste kako laici, tako i stručnjaci, a sve u cilju opravdavanja svakojakih postupaka. Mantra za bolji život. I savršen izgovor za nepreuzimanje lične odgovornosti. Naravno, jedan od mnogih.
„Ja ću ovako, jer mi je ovako lakše, i neću da ugrožavam svoje mentalno zdravlje prolazeći kroz teže“.
Stvarno? A gdje to piše da se zdrav čovjek povodi za lakšim?
Kako je briga o sebi postala izgovor
Ne pokušavam da kažem da je briga o sebi suluda ideja koju treba izbiti iz glava ljudi. Zagovarati to bi značilo otići u drugu krajnost i ubiti ideju zbog njene loše realizacije. A zar nije, najzad, naša sklonost ka biranju jedne od dvije krajnosti upravo ono što nas je ovdje i dovelo, i što je doprinijelo tome da se gorepomenuti pojam izvitoperi, sve dok se iza njega ne sakrije sve što se sakriti može?
Da objasnim.
U konstruktivizmu postoje tri vrste promjena. Ona o kojoj ću danas da govorim, a koja bi, po mom mišljenju, mogla da objasni fenomen iskrivljavanja značenja pojma „briga o sebi“, se zove ping-pong promjena, ili slot-ret.
Počnimo od pojedinca.
"Svako odstupanje od sržne uloge kod čovjeka izaziva osjećaj krivice".
Sržna uloga i krivica
Svaki čovjek u svom životu igra određene uloge. One nastaju iz njegovog ličnog sistema konstrukata, ali su povezane i sa njegovim društvenim interakcijama. Sržna uloga je, najprostije rečeno, ono što osjećamo da je naš identitet. Svako odstupanje od sržne uloge kod čovjeka izaziva osjećaj krivice.
Na primjer, ako je moja sržna uloga da spašavam sve ljude oko sebe, osjetiću krivicu kad god neko od mene zatraži pomoć koju ne mogu da pružim.
S druge strane, ako mi moja sržna uloga nalaže da moram biti uspješna uprkos svemu, osjetiću krivicu ako, na primjer, ne izdam najboljeg prijatelja zarad unapređenja na poslu.
Naravno, ovo su veoma uprošteni primjeri, i da bi se zaista znalo gdje kod nekog pojedinca leži krivica, moraju se ispitati individualna značenja konstrukata koja sačinjavaju njegovu sržnu ulogu.
Konstrukti
Da bismo lakše objasnili pojam ping-pong promjene u konstruktivizmu, moramo objasniti i jedan od najbazičnijih pojmova u ovoj teoriji.
Pa, šta je, zapravo, taj konstrukt?
Svaki čovjek, kao čovjek naučnik, formuliše određene hipoteze o sebi i o svijetu, a onda te hipoteze testira. Sve to radi sa ciljem da svijet učini predvidljivijim. U procesu testiranja tih hipoteza, koji može da vodi do njihovog potvrđivanja ili opovrgavanja, mi formiramo one strukture koje konstruktivisti nazivaju konstruktima. Ti konstrukti nam dalje služe kao vodiči za akciju.
Konstrukte formiramo tako što uočavamo određene sličnosti i razlike u svijetu. To dalje znači da je svaki konstrukt dihotoman, odnosno, sastoji se od dva pola, koje nazivamo polovima sličnosti i polovima razlike. Naravno, da bi pol sličnosti uopšte postojao, određena pojava se mora više puta ponoviti u našem iskustvu. Ukoliko se ne ponovi, nećemo je ni konstruisati.
Osim toga, važno je napomenuti da ljudi formiraju različite konstrukte, koji obuhvataju različite elemente, i da, stoga, ne treba na osnovu verbalnih markera pretpostavljati neko zajedništvo sa drugom osobom.
Na primjer, ja u svom sistemu mogu imati konstrukt „empatija-narcisoidnost“, dok za nekoga drugog suprotno od empatije može biti mnoštvo različitih stvari. Sebičnost, bezosjećajnost, psihopatija… Šta god poželite. Pa čak i briga o sebi.
Naravno, možemo imati i isti konstrukt, ali on može zauzimati različita mjesta u hijerarhiji našeg sistema konstrukata, a možemo i elemente u njega smještati na različite načine. Na primjer, moja briga o sebi ne mora uopšte ličiti na vašu. Upravo to je ono što naša iskustva, naše doživljaje svijeta, kao i naša ponašanja, čini različitim.
Dakle, pojam “briga o sebi” sam po sebi nije konstrukt. On to postaje tek kad se kod pojedinca nađe njegova suprotnost.
Ping-pong promjena
Sve što čovjek opaža, on smješta na određene polove onih konstrukata kojima raspolaže. Pa tako i sebe pozicionira na jedan od dva pola, koji se naziva poželjnim. Priča o tome da nije svaki poželjan pol nužno i ono što bi čovjek želio za sebe je priča o nominalnom i realnom, o elaborativnim izborima, i, najzad, o tome kako postajemo ono što postajemo. Ipak, to je priča za neki drugi put.
Kako nismo statična bića, mi se po polovima konstrukata možemo kretati. Zapravo, to i radimo kada pokušamo da napravimo neku promjenu u životu.
Ono što se najčešće desi jeste da čovjek, u svojim naporima da napravi promjenu, ode na suprotan pol onog konstrukta koji želi da promijeni. Ta pojava je ono što nazivamo ping-pong promjenom, i uglavnom predstavlja prvi pokušaj da nešto bude drugačije.
"Ping-pong promjena predstavlja čovjekov prvi pokušaj da nešto bude drugačije".
To vam je ono kad neko najednom počne da se ponaša potpuno suprotno od onoga na šta smo od njega navikli, pa se zapitamo da li smo tu osobu zaista i poznavali. Naročito ako se ovakva promjena desila u sržnim konstruktima, pa tako i sržnoj ulozi.
Slučaj se tu ne završava. Recimo da neko ko je čitav život brinuo o drugima iznenada počne da brine samo o sebi. To će konstruktivistima reći dvije stvari. Prvo, taj čovjek je načelno nezadovoljan svojom sržnom ulogom, što ga dalje vodi u bijes, koji rezultira slot-retom, odnosno ping-pong promjenom. Drugo, ovo će izazove osjećaj krivice. Jer, ako se sjetimo, krivica se javlja pri svakom odstupanju od sržne uloge. A za ovakvu osobu briga o sebi može predstavljati to odstupanje.
U nemogućnosti da izdrži krivicu, osoba će se brzo vratiti na onaj isti, stari pol, u onu istu, staru ulogu. Opet će sve biti „kako treba“.
Jasno je da je ovakav pokušaj promjene najčešće kratkog daha. Obično uzaludan i bezuspješan.
Briga o sebi – šta je suprotno, ili gdje je slot-ret
Do sad je jasno da “briga o sebi” ima različita značenja za različite ljude.
Ono što je za mene suprotno od ovog pojma, ne mora biti i za vas. Moj slot-ret može biti potpuno drugačiji od vašeg.
Međutim, možda bi bilo zgodnije zapitati se da li je briga o sebi, onakva kakva je danas najrasprostranjenija, mogla nastati kao slot-ret nečega drugog.
Da li naše društvo stvara svoje slot-retove?
Ovo nas dovodi do glavnog pitanja i zanimljivog pogleda na to kako je i zašto pojam „briga o sebi“ mogao postati izgovor za nepreuzimanje odgovornosti.
Ne možemo opovrgnuti činjenicu da je život u nekom ranijem, kolektivističkom društvu bio drugačiji nego danas. U svijetu u kojem se forsira priča da je sve do pojedinca, taj pojedinac mora da nađe načine da se zaštiti, između ostalog, od krivice. I da pobjegne od tereta tolike odgovornosti.
Na svu sreću, briga o sebi uskače kao savršen zaštitnik. Dok su je ranije generacije češće poistovjećivale sa sebičnošću, današnje je smatraju neophodnim faktorom za očuvanje mentalnog zdravlja. I to je u redu. A isto tako je i dobar primjer za to kako isti verbalni marker vremenom poprima nova značenja. U ovom slučaju, možda čak i potpuno suprotna.
Problem nastaje kada se iza floskule “briga o sebi” počnu skrivati razne želje i odbrane. Kad počnemo, na primjer, da izbjegavamo sve što nam stvara i najmanju neprijatnost pod mantrom brige o sebi. Kad pokušavamo da pobjegnemo od svake muke i bola jer to „nije dobro za naše mentalno zdravlje“. I kad odživimo život lišeni bilo kakve lične odgovornosti. Pa samim tim i lišeni slobode.
Kad je sve do tebe, a ništa nije do mene.
Jesmo li, poučeni greškama prethodnih generacija, odlučili da odemo u suprotnu krajnost?
Da li društo stvara svoje slot-retove – pojedince sa sržnim ulogama suprotnim od onih prethodnih?
Da li je činjenica da krivica danas leži na drugoj strani (recimo, ako zapostaviš svoju dnevnu self-care rutinu ne bi li uradio nešto za drugoga) znak da su ove nove uloge dovoljno učvršćene da ne možemo očekivati povratak „na staro“?
I šta nas, onda, sledeće čeka?