psihički poremećaji, mentalno zdravlje

Psihički poremećaji ili društveni okviri: kad živimo svoje dijagnoze

psihički poremećaji, mentalno zdravlje
Image by WOKANDAPIX from Pixabay

Autor: Marijana Cvijović

O mentalnom zdravlju, pa samim tim i o psihičkim poremećajima, se danas govori mnogo više nego ranije.

S jedne strane, ovo je dobar korak naprijed. Može se posmatrati kao pokazatelj toga da se smanjuje stigma oko psihoterapije i mentalnog zdravlja uopšte. Ljudi su postali spremniji da govore o svojim problemima, kao i da traže pomoć.

Ipak, čini se da smo prerano počeli da se radujemo. Povećanje svijesti o važnosti psihičkog zdravlja je dovelo do stvaranja drugačijeg problema.

Dovoljno je da otvorite Instagram, da pretražite #mentalnozdravlje, #psihičkiporemećaji, ili neki sličan hešteg. Svašta će tu da iskoči. Nažalost, neće mnogo toga da bude korisno. Na još veću žalost, mnogo toga može biti štetno.

Od klijenata, preko stručnjaka, svi imaju nešto da kažu na ovu temu. Obilje dijagnoza, hrpa brzih rješenja, i gomila površnih savjeta.

Pa, hajde da vidimo kuda nas ovo vodi.

Psihički poremećaji: kako smo postali naše dijagnoze

Standardni dijagnostički priručnici nisu sami po sebi loši. Oni imaju svoje područje primjene. Psiholozima, psihijatrima i psihoterapeutima mogu biti korisni, sve dok ih ne posmatraju kao zacementirana pravila kojima se treba voditi u radu sa čovjekom. Pa čak se i u ovim krugovima dovodi u pitanje korisnost i štetnost njihovog postojanja.

Ipak, veći problem je nastao kada je priča o dijagnozama i poremećajima uplivala u širu javnost i počela da se koristi u svrhe navodne psihoedukacije „običnog“ čovjeka.

Kao jedan takav običan čovjek, primjećujem ekspanziju sadržaja koji se bavi pitanjima mentalnog zdravlja, i preko kojeg se objašnjavaju psihički poremećaji, nominalno zarad smanjenja stigmatizacije, a stvarno uglavnom zarad sopstvene promocije. A objašnjavaju se ne samo površno, već i nekako strateški. Da se prepoznate ako pročitate. Uostalom, nije li to svrha marketinga?

I vjerovatno da nikom to nije bila namjera, ali desilo se. Čovjek je postao svoja dijagnoza.

Pitanje je zašto je čovjeku baš odgovaralo da to postane. Šta je to što dijagnoze čini tako primamljivim?

"Naš sistem konstrukata nastaje kroz odnose".

Psihički poremećaji kao način da pripadamo

Kao društvena bića, svi imamo potrebu za prihvatanjem i za povezanošću sa drugima. Sasvim razumljivo.

Mi stalno konstruišemo druge, a drugi stalno konstruišu nas. Na osnovu tog konstruisanja stvaramo slike kako o drugima, tako i o sebi. Ukratko, naš sistem konstrukata nastaje kroz odnose. Naravno, čovjek može biti u odnosu i sa fiktivnim bićima, prirodom, knjigama, i raznim drugim resursima. Ipak, ovdje ćemo se držati međuljudskih odnosa.

U čitavom tom procesu smo uslovljeni i javnim konstruktima koji postoje u našim društvenim zajednicama. Da bi čovjek pripadao, njegov privatni sistem konstrukata mora, u manjoj ili većoj mjeri, da sadrži javne konstrukte.

Uostalom, zar nisu svi često spremni da osude i patologizuju ono što drastično iskače iz društvenih okvira? Psihoterapeuti manje nego ostali, nadam se. Nažalost, i u ovoj profesiji ima onih koji se teško brane od ovakvih poriva. Najzad, svima nam je potrebna kontrola, a ona često leži u mogućnosti da objasnimo i kategorizujemo. Nego, o kontroli ćemo kasnije.

Smanjen kapacitet za bliskost je danas naročito evidentan. Konstruktivistički rečeno, ljudi sve teže ulaze u odnose uloga. Međutim, osjećaj zajedništva je svima i dalje potreban, a mnogi ga nalaze upravo u dijagnozama.

Kako? Pa, ako ja imam ADHD, i ti imaš ADHD, eto nama neke poveznice. U istom smo sosu.

Na ovaj način, psihički poremećaji postaju načini da se povežemo sa drugima, da osjetimo da nismo sami, da neko tamo prolazi kroz isto što i mi. Oni predstavljaju samo još jedan društveni okvir u koji gledamo da se uklopimo. Jer, koliko god se pričalo o „autentičnosti“, čini se da je čovjeku ipak draže da bude sličan.

Ovo sa sobom povlači zanimljivo pitanje. Da li je sve češća potreba klijenata da dobiju dijagnozu zapravo ništa drugo do vapaj za bliskošću?

psihički poremećaji, mentalno zdravlje
Image by Tumisu from Pixabay

Dijagnoza kao posebnost

Pronalaženje svoje zajednice kroz dijagnoze je samo jedna strana medalje.

Druga leži upravo u onom osjećaju posebnosti za kojim danas većina klijenata (i psihoterapeuta, možda naročito) žudi.

Prodaje nam se priča o autentičnosti. Gura se narativ o pronalaženju onog stvarnog sebe koji, je l’ te, čuči negdje u dubinama okeana naše duše, i čeka da mu zabacimo udicu. Opet, dovoljno je da otvorite Instagram i biće vam jasno o čemu govorim. A možda usput i nabasate na neki novi mamac da nakačite na udicu.

Nije iznenađujuće da se ova priča danas tako dobro prodaje. Ljudi su zaglavljeni u ulogama koje im ne odgovaraju, nespremni da podnesu krivicu i preuzmu odgovornost za izlazak iz nje, i spremni da povjeruju u sve što im pruža nadu u bolju budućnost, a da od njih ne zahtijeva da mrdnu prstom.

S druge strane, pošto smo godinama unazad težili da se utopimo u istom, jer se na različito nije blakonaklono gledalo, nije ni čudo da se sad borimo za to da budemo posebni. Još jedan društveni slot-ret, moglo bi se reći.

Pa tako, psihički poremećaji se često izdvajaju kao put do posebnosti. Bilo da smo neurodivergentni, hipersenzitivni, granični, bipolarni, ili obilježeni bilo kojom dijagnozom, jedno je sigurno. Posebni smo. Zanimljivo je kako smo svi posebni na identičan način. Malo nam to podriva koncept. Ali, još uvijek nam odbrane dobro rade, pa ćemo na to da zažmurimo.

Izgleda, onda, da je dijagnoza za mnoge samo još jedan mamac na udici koja je osuđena na to da nikad ništa ne upeca, ali koja uvijek „samo što nije“. Novi pokušaj autentičnosti koji vodi u identičnost.

Bolje psihički poremećaji nego manjak kontrole

Ako budete čitali Džordža Kelija, osnivača psihologije ličnih konstrukata, vrlo brzo će vam jedna stvar postati jasna. Čovjeku treba predvidljivost. Čovjeku treba kontrola.

Bez kontrole, svijet bi bio zastrašujuće mjesto. Nikad ne bismo znali šta će sledeće da se dogodi. U nemogućnosti da predvidimo, bili bismo u konstantnom stanju anksioznosti. Zato nam je potreban psihički aparat koji će što je bolje moguće da predviđa budućnost, pa samim tim drži kontrolu.

"Dijagnoza postaje način da se umanji anksioznost i zadrži kontrola".

Šta se desi onda kada u nama samima postoje stvari koje ne možemo da objasnimo i koje ne možemo da predvidimo? Zar nije bolje da imamo napad panike, nego da ne znamo zašto se tresemo i zašto srce hoće da nam iskoči iz grudi kada smo, na primjer, u nekoj gužvi? Zar nije umirujuće reći da imamo OKP, mnogo više nego priznati da nemamo pojma zašto moramo 15 puta da provjerimo da li smo ugasili peglu prije izlaska iz kuće?

Naravno, ovakav način uspostavljanja kontrole ima svoju dobru stranu. On vrši protektivnu funkciju. Dozvoljava nam da se ne nosimo sa onim sa čim bi trebalo da se nosimo u trenutku u kom nismo za to spremni.

Dijagnoza, ovako viđena, postaje način da se umanji anksioznost i da se zadrži kontrola.

Dijagnoza kao tuđa odgovornost

Postoji još jedan razlog zašto smo skloni tome da postajemo svoje dijagnoze. Lakše je.

Lakše je da nas napadnu psihički poremećaji, i da odgovornost za njihovim rješavanjem leži u tuđim rukama, nego da mi budemo „krivi“ za njih.

I tako smo stigli do one vječite priče o razlici između krivice i odgovornosti.

Ne možemo biti krivi za naše traume, poteškoće u funkcionisanju, dijagnoze, psihičke probleme bilo koje vrste. Mnogi faktori utiču na njihovo nastajanje, i većina njih je van naše kontrole.

Ali, moramo biti odgovorni za rješavanje problema. Oni su naši. I niko neće doći da stvari umjesto nas popravi.

Nije dovoljno sakriti se iza dijagnoze i tako pobeći od odgovornosti.

Džordž Keli i njegovo rješenje

U konstruktivizmu se psihički poremećaji ne posmatraju na onaj kategorizovani način na koji smo, kao društvo, navikli.

Ljudi se ne razmještaju po fiokama.

Moglo bi se reći da, prema Keliju, vaš psihički poremećaj nije, sam po sebi, poremećaj. Tvrdnja da imate dijagnozu, lišena pokušaja da nešto revidirate, i besomučno, hostilno i tvrdoglavo korišćenje istih konstrukata, uprkos njihovoj invalidaciji – e to je poremećaj. To je ono kad prestanete da testirate svoje invalidirane hipoteze, ali i dalje nastavite da ih koristite. Ono kad se one više ne dovode u pitanje.

Konstruktivisti čovjeka posmatraju kroz izbore koje je pravio i koje pravi. Mi se pitamo kako je neko postao takav kakav je postao, kuda ga njegovi izbori vode, da li mu koriste, da li ga otvaraju ka novim ciklusima iskustva.

Naravno, postoje dijagnostički konstrukti kojima se psihoterapeut konstruktivista koristi, ne bi li bolje objasnio čovjeka i predvidio moguće odgovore na intervencije. Opet se sve vrti oko predviđanja i kontrole.

Ali, ovdje se ne radi o statičkim kategorijama, niti o skupovima simptoma koje treba ispoljiti kako biste dobili ovu ili onu dijagnozu. Radi se o dimenzijama. Dijagnoze su konstruisane kao tranzitivne, kao procesi, nasuprot kategoričkom modelu raznih DSM-ova i sličnih priručnika.

Na ovaj način se čovjek ne etiketira. Naprotiv, otvara se prostor za promjenu. A promjena je cilj svake psihoterapije.

Dijagnostičke kategorije i mjesec u sedmoj kući

Kad se stvari poslože ovako, i uzme se u obzir činjenica da smo, iako slični, svi različiti, onda korisnost dijagnostičkih kategorija postaje zaista upitna.

Ako imamo 10, 20, 50, 100, 1000 fioka za razvrstavnje ljudi, i ako svakoj od njih dodijelimo određene karakteristike koje određuju pripadnost… Pitam se, po čemu se onda to razlikuje od horoskopa? Po broju kategorija, možda?

Znam, stvari nisu ni blizu tako proste. Znam, ne smijemo posmatrati tako redukcionistički. Upravo na to pokušavam i da ukažem.

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top