psihoterapija

Koliko se stigma oko psihoterapije smanjila?

Autor: Marija Vujović

Koliko se smanjila stigmatizacija psihoterapije u našem društvu?

Ako se ja pitam – poprilično!

Toliko ljudi raznolikih profila i interesovanja odlaze na psihoterapiju ili se izjašnjavaju o istoj sa lepim prizvukom. Obično sada često čujemo: “Treba svako da ide na terapiju, to je skroz prirodno. Ja idem već mesecima/godinama” ili “Moj drug/arica ide dugo i ja se baš razmišljam da krenem”.

Svi znamo da je nekada pre bio slučaj da čujemo: “Nisam mentalno oboleo da idem!”, “Ja svoje probleme rešavam sam”, “Ja ako odem, taj će da zatvori ordinaciju posle mene ha ha” itd. 

To je možda neki period od pre 10 godina, mada čak i 5 jer se sve neverovatno brzo menja. Sve što pišem se više odnosi na urbane sredine, iako se neki minimalni napredak dešava i u ruralnim područjima. 

Šta se zapravo ovde desilo?

Osnivač psihologije ličnih konstrukata, Džordž Keli, bi rekao da postoji društveni konstrukt koji se tiče mentalnog zdravlja i psihoterapije, a kako se svaki konstrukt (shvatimo pojam za potrebe teksta kao našu životnu vrednost) sastoji iz dva pola koja su u međusobnoj suprotnosti, na jednoj strani je SAMO LUDACI IDU TERAPIJU dok je na suprotnoj strani SVI TREBA DA RADE NA SEBI NA TERAPIJI.

Bili smo jako dugo na ovom rezigniranom i odbacujućem polu, i obično kako to biva kada pokušavamo da nađemo zlatnu sredinu, po Keliju ortogonalni konstrukt, moramo ispitati šta je druga krajnost. 

To se čak lepo vidi kod svih društvenih pojava, tako je krenula svaka revolucija zapravo, kao da mi kao društvo moramo da odemo u suprotni ekstrem kako bismo na kraju povukli ručnu i videli gde ćemo naći balans. 

Da svedemo to i na jedan svakodnevni primer koji nije revolucija – ako imamo problem sa emotivnim prejedanjem, verovatno ćemo povremeno ispitivati suprotni pol tog konstrukta i imati faze kada ne jedemo ništa ili makar ništa nezdravo, pa ćemo opet ući u fazu kada noću pojedemo pola tegle preslatkog krema, i posledično, nadamo se, ćemo naći nešto između što će nas izvući iz začaranog kruga skakanja iz krajnosti u krajnost.

O ovom i ličnom i društvenom obrascu je pisao i Hegel kada je kreirao svoju dijalektiku – imamo tezu NISAM LUD, na osnovu koje je nastala antiteza SVI ĆEMO NA TERAPIJU, iz čega nam ostaje da vidimo koja će sinteza svega ovoga biti. Verujem da će se napraviti dobra diferencijacija kome je potreban coaching, kome psihoterapija, kome psihijatar, kome neki alternativni pristup, kome bolničko lečenje i na kraju, kome ništa od navedenog. 

Nemaju svi želju da rade na sebi niti da zarone u najdublju tačku svog okeana potisnutih sećanja, a neki pak imaju želju da reše neki svoj unutrašnji konflikt, ali ne i da rekonstruišu toliko svojih sržnih vrednosti, jer u suprotnom, mogu da izgube ono što tvori njihov identitet.

Naravno, nijedno društvo nije izolovano samo po sebi niti se menja sticajem nekih neobjašnjivih okolnosti. Da bismo razumeli ove promene, moramo da uzmemo i politička dešavanja u obzir, kao i kulturološki diskurs

Kada pričamo o napredovanju u oblasti mentalnog zdravlja, zapravo najviše mislimo na zemlje zapada čiji se trendovi slivaju na sve ostale. Međutim, veliki faktor je i geopolitička situacija u određenom regionu ili državi jer zemlje koje trpe velike gubitke i koje su često u ratnim konfliktima, nemaju luksuz da se time bave. Ako bismo se setili Maslovljeve hijerarhije potreba, to bismo lako preslikali ovde – ne možemo osobi koja se bori za goli život i nema krov nad glavom ili pak ima, ali broji u paru da li će kupiti hleb ili šunku, da kažemo: “Možda bi trebalo malo da razmisliš kakvi su ti roditelji bili, kakve si obrasce naučila iz tog, kakvog si muža birala zbog toga, da malo poradiš na svojoj psihološkoj samoaktuelizaciji i razvoju svojih potencijala!”. Ok, mislim da je jasno da bismo dobili minimum šamarčinu. 

Možemo ovo shvatiti i na minijaturnijem primeru – ako se setimo perioda kada nismo imali mnogo novca, naše potrebe su bile egzistencijalne prirode, a onda kada smo to zbrinuli i shvatili da imamo i neki višak, počeli smo da razmišljamo o nekom putovanju ili nekom stručnom kursu koji bismo sebi priuštili ili o polasku na psihoterapiju. 

O ovoj kulturološkoj razlici idu u prilog i studije o brizi o mentalnom zdravlju i jasno se vidi kako je u zemljama pogođenim ratnim dejstvima, psihoterapija negde jako daleko na listi potreba – ne nalaze se na listi top 26 zemalja sa najvećom stopom mentalnog zdravlja i sa najvećim brojem faktora koji utiču na isto.

Iz ovoga zaključujemo da smo sada dobili priliku da probamo da zadovoljimo i neke hijerarhijski više potrebe pa je tako krenuo i razvoj brige o našem duševnom zdravlju i podizanje svesti o celoj temi. 

Šta se sve desilo što je uticalo da se sada toliko pažnje posvećuje našem psihičkom blagostanju?

  • Formirane su razne nevladine i volonterske organizacije koje se bave upravo ovim. 
  • Otvorena su savetovališta gde bilo ko može dobiti psihološku pomoć, za mnogo manje novca nego što bi platio privatno, a edukanti psihoterapije imaju priliku da stiču iskustvo kroz (u početku) volonterski rad. 
  • Mediji su počeli da se bave ovim temama, i to svi mogući mediji, kao i svi na društvenim mrežama, u podkastima, na YouTube kanalima – do te mere je podignuta svest sada, da je ova tema postala goruća tema svuda, ljudi su gladni za znanjem koje će im olakšati muke. 
  • Puno ljudi se prekvalifkovalo upravo u polje ličnog razvoja, a profesije iz kojih su otišli su najrazličitije. 
  • Otvorilo se nekoliko fakulteta humanističkih nauka, posebno psihologije. 
  • Otvorilo se i akreditovalo puno psihoterapijskih škola koje su ujedno postale i vidljivije – što putem marketinga, tako i putem medija gde često gostuju upravo edukatori iz pomenutih škola. 
  • U skladu sa pričom o prekvalifikaciji i fakultetima, postoji propedevtika (razlika ispita) koju na tim fakultetima, a i u okviru Saveza psihoterapeuta, sad mogu proći i položiti oni kojima primarno obrazovanje nije humanističko. Desila se i ekspanzija terapeuta koji jesu završili humanistički smer (pedagogija, socijalni rad, filozofija, andragogija itd.) što je promena u odnosu na nekadašnje mišljenje da samo psiholozi i psihijatri mogu nastaviti svoju edukaciju u pravcu psihoterapije. 
  • I ne smemo zaboraviti sve druge alternativne pravce koji se bave mentalnim zdravljem koji takođe imaju svoje klijente.

Verujem da je razvoj tehnologija i interneta, pre svega, zaslužan za mnoge ovakve promene. Ranije smo bili ograničeni na štampane novine, radio i televiziju kada je u pitanju prenos informacija i onda nije bilo mnogo prostora da se priča o mentalnom zdravlju kada je bitnije bilo da čujemo vesti iz međunarodne politike ili kada kreće grejna sezona. Sada je već to druga pesma – preplavljeni smo informacijama, ali imamo mogućnost da dobijemo brzo sve informacije i imamo veći izbor da gledamo i slušamo teme koje nam prijaju. 

Mada je razvoj tehnologija, zajedno i sa jačanjem kapitalizma, doveo do toga da smo daleko usamljeniji nego što smo nekad bili. A bez potpore i podrške društvene zajednice, naš identitet se muči sa svojim samoodržanjem. Potrebni su nam drugi ljudi, a sve je manje prilika za društvenu razmenu koja nije u virtuelnom prostoru. Dalje implikacije toga su da se kod većeg broja ljudi mnogo brže i lakše jave simptomi depresivnosti, anksioznosti, paničnih napada itd. Kapitalizam podržava individualnost, jer tako zarađuje, logično, a to dalje podstičenarcisoidnost koja dalje podgreva egocentrizam što znači da nam je teško da se stavimo u tuđu kožu, dakle smanjuje naš kapacitet za empatiju i stvara sijaset drugih problema. To je jedan začarani krug u koji smo upali, ali hej, zato sada imamo ipak puno načina da nađemo pomoć koja nam je potrebna.

Još jedan zanimljiv pokazatelj koliko se više priča o psihičkom zdravlju jeste i primer recimo mojih klijenata tinejdžera na psihoterapiji. Oni znaju sve, ali ne u vidu Pijažeovog adolescentnog egocentrizma kada “misle da su popili i pojeli svu pamet”, nego stvarno znaju svašta: koje vrste depresije postoje, kada su anksiozni, šta je shizofrenija, paranoidna psihoza, koji antidepresivi postoje itd itd. Neverovatno! Ja sam srednju školu završila pre 11 godina i mi zaista nismo znali ni 2% ovoga. Zapravo, niko nije ni pričao o tome. To je baš velika promena. 

Takođe, skoro sam videla na Instagramu jednog influensera koji ima preko 300.000 pratilaca, stalno stavlja neke humoristične videe, ima 26 godine i objavio je snimak gde govori javno i iskreno da ide na psihoterapiju, i poziva sve da isto urade i da nema ništa sramotno u tome. Njega prati dosta srednjoškolaca koji mogu da rezoniraju sa tom temom ukoliko im se predstavi upravo na njihov način, što je on i uradio. Nije on jedini, najpoznatiji influenser kojeg ubedljivo prati najviše mladih je isto u svojim klipovima pričao da ide na psihoterapiju. Kada imaš 16 godina, šta radi tvoj idol, za tebe je svetinja! 

Ali da ne bude sve tako svetlo, ima i neka mračna strana toga kad baš svako može sve da priča bez filtera i da to dopre do stotine hiljada ljudi. Na TikTok-u je pre koju godinu krenula ekspanzija profila koji iznose razne svoje poremećaje, a jedan od dosta popularnih je Višestruki poremećaj ličnosti. Taj poremećaj je toliko redak da su nama svi profesori na fakultetu, i to oni sa dugom kliničkom praksom, rekli da nikada u svojoj karijeri nisu videli u praksi ovaj poremećaj. Čak jedan od retkih zabeleženih slučajeva je zabeležio jedan pokojni profesor iz starije generacije, koji je imao klijentkinju koja bi došla na jednu seansu kao Ema (izmišljeno ime za ilustraciju primera) koja je vesela i ekstravertna, dok bi na drugu seansu došla kao Rada koja je užasno povučena i koja (pazi sad) ima alergiju na sintetiku. U toku neke od seansi Ema, koja je na sebi imala haljinu i hulahopke, je logoreično pričala nešto i u jednom trenutku se samo prešaltala na Radu (što se nije pre dešavalo na samoj seansi), i Rada je iste sekunde dobila osip na nogama… Dakle, Dissociative Identity Disorder (nekada zvani Multiple Personality Disorder) je izuzetno ozbiljan poremećaj koji očito povlači i psihosomatiku i ozbiljnu fragmentaciju ličnosti. A neke osobe na TikToku “dižu svest” o tome tako što navedu 5 imena na svom profilu i to su njihove ličnosti, a onda na početku svakog snimka naglase iz koje ličnosti nam se danas obraćaju. Malo preterano, zar ne? 

A obzirom da se sve promene tako brzo dešavaju, sada najaktuelniji je zapravo ceo novi pokret “raskrinkavanja i poništavanja” takvih profila jer jedna stvar je dizati svest ili biti komičar koji se izražava kroz više uloga (aka genijalna Sandra Silađev), a nešto sasvim drugo je ozbiljno deliti svoju izmišljenu muku o tome kako imaš u sebi 15 ličnosti koje se sve, zamislite, snimaju za TikTok po vasceli dan. Ne moraš biti psiholog da uvidiš da bi se skup od “toliko ličnosti” odavno dekompenzovao iliti raspao.

U skladu sa tim, postavlja se pitanje, kako će da doživi to neko ko zaista ima taj poremećaj i ko će se patiti sa istim do kraja svog, ne tako blistavog, života? Ili da uzmemo za primer nešto mnogo češće i poznatije – ako svaki put kada smo lošeg raspoloženja mi etiketiramo sebe kao depresivnog, pa nečije žalovanje i tugu nazovemo depresivni poremećaj, i da ne nabrajam dalje, jasno je, kako će se osoba koja zaista ima Rekurentni depresivni poremećaj (kao zvaničnu dijagnozu) osećati? Ako se nekom požali, možda će dobiti odgovor: “A pa svi su danas u depri, nije ti ništa”. Verujem da ljudi treba da osveste kada osećaju depresivnost, kada anksioznost, ali to nije recimo Generalizujući anksiozni poremećaj, kao što ni svaka potreba za redom i kontrolom nije Opsesivno-kompulzivni poremećaj. 

Gde nas ovo sve dovodi? 

Da li smo blizu pomirenja dva ekstrema i otkrivanja naše Hegelijanske sinteze? Ili smo još uvek u eksploraciji antiteze?

Meni se čini da je ostalo još prostora da se antiteza istraži i definiše. Podizanje svesti o psihoterapiji je izuzetno plodno tlo i široko polje koje utiče lančano na sve aspekte našeg društva. Kao i u svakoj branši, zloupotrebe će biti uvek i svuda, ali mi možemo da pazimo gde se i kako informišemo, da proverimo da li su ti izvori kredibilni, da upotrebimo kritičko mišljenje prema svemu što čitamo, da uvek tražimo informacije iz više izvora i da onda dalje koristimo to znanje za dobrobit sebe, svoje okoline i svoje porodice. Možda je i najbitniji zadatak da to prenesemo na našu decu, i tu mislim i na veštine odabira informacija, jer ako oni nauče da kritički razmišljaju, neće nam doći jedan dan i reći: “Mama, ja imam podvojenu ličnost, ima nas 4orica i sada pričam iz Despota”, jer će umeti da razazna drvo u obilju nabujalih šarenih šuma. 

2 thoughts on “Koliko se stigma oko psihoterapije smanjila?”

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top