Autor: Marijana Cvijović
Besplatna psihoterapija… Koncept koji polako poprima sasvim novo značenje. Ne govorimo više o volonterskom radu stručnjaka iz ove oblasti, već o mašini čija je glavna i jedina funkcija da ljudima služi kao podrška za mentalno zdravlje.
Na ovogodišnjem Kongresu psihoterapeuta bilo je jako zanimljivih predavanja i radionica. Između ostalog, održan je okrugli sto koji se bavio temom vještačke inteligencije i psihoterapije. Učesnici su ponudili više pitanja nego odgovora, i upravo to je njihova izlaganja i učinilo zanimljivim i inspirativnim.
Uostalom, zar ne bi podsticanje na razmišljanje trebalo da bude cilj svakog javnog izlaganja?
Pa evo, mene su podstakli.
Neću se pretvarati da o vještačkoj inteligenciji znam više nego što znam. Neću se pretvarati ni da sam zapamtila sve što su izlagači govorili.
Ipak, ponudiću svoje viđenje na stvari, govoreći o implikacijama vještačke inteligencije, kako po terapiju, tako i po samog čovjeka, pa posledično i po društvo. Ponudiću jednu perspektivu, jedan način konstruisanja ove, relatvino nove, pojave. Jedan od mnogih.
I ostaviću vas sa pitanjima, umjesto sa odgovorima.
AI kao besplatna psihoterapija: zašto se uopšte o ovome govori?
„Zašto se uopšte o ovome govori?!“
To je bila misao sa kojom sam ušla u salu, dovoljno radoznala da čujem šta tu ima da se kaže, i dovoljno bijesna da zamišljam sebe kako udaram kontru svemu što tu ima da se kaže.
Kako je razgovor odmicao, bijes je posustajao, a radoznalost je rasla.
„Zašto se uopšte o ovome govori?“, pitala sam se. Ovog puta stvarno.
Kako čovjek uvijek razmišlja u onim okvirima koje poznaje, mene je ovo pitanje vratilo na Džordža Kelija i njegovu teoriju ličnih konstrukata. I zaista, odgovor se brzo nametnuo.
Čovjeku je potrebna predvidljivost. Kad ne može da predviđa, postaje anksiozan.
"Kad su hipoteze u pitanju, uvijek je bolja bilo kakva, nego nikakva".
Besplatna psihoterapija kroz AI alate promalja glavu i ulazi u naše perceptivno polje, namećući se kao pojava koju je potrebno konstruisati. I nije ni važno što je besplatna, ili jeftina. Strah da će nam „oduzeti poslove“ je ovdje manje-više periferna stvar. U kojoj će nas mjeri to zabrinuti zavisi od naših ličnih sistema konstrukata.
Pa, šta ovdje zapravo imamo? Anksioznost ako se o ovome ne govori nasuprot kontroli ako se o ovome govori. Šta biste vi radije izabrali?
Ukratko, o ovoj pojavi govorimo ne bismo li je osmislili i pronašli joj mjesto u našim ličnim sistemima. Potrebno nam je da predvidimo. Potrebno nam je da osjetimo da znamo šta dalje da očekujemo.
Šta je rezultat?
Sijaset različitih mišljenja, svako poteklo iz ličnog sistema u frenetičnim pokušajima da damo odgovore na nova pitanja. Jer, kad su hipoteze u pitanju, uvijek je bolja bilo kakva, nego nikakva.
AI kao besplatna psihoterapija: implikacije
Naravno, to što znamo zašto o nečemu govorimo ne znači da treba da prestanemo. Ne može se poreći činjenica da je o uplivu AI alata u psihoterapiju važno govoriti. Važno je za pojedinca, za proces psihoterapije, kao i za društvo u cjelini.
Pa, hadje da i mi probamo ovu pojavu da osmislimo, i da predvidimo njene implikacije. Prvenstveno za psihoterapiju.
Transfer i kontratransfer
Na pomenutom predavanju je, između ostalog, bilo riječi i o osjećanjima koja su se budila u čovjeku prilikom razgovora sa svojim AI pomagačem. Govorilo se o tome kako osoba, uprkos svjesnom znanju da je sa druge strane mašina koja treba da posluži kao besplatna psihoterapija, ili nešto nalik tome, u interakciji ipak nešto osjeća.
Pa naravno. Čovjek može svašta u svašta da učita. Tako i dolazi do transfera, odnosno, recimo, klijentovog projektovanja nekih davnih osjećanja na svog psihoterapeuta. I nema veze što se u ovom slučaju radi o AI psihoterapeutu.
Ne mogu da tvrdim, jer nisam probala, ali zaista sumnjam da jedna mašina može da prepozna sve tuđe transferne obrasce. A tek da radi kroz transfer.
O kontratransferu i da ne govorimo. Njega, naprosto, nema. I mada to na prvu loptu može djelovati kao nešto poželjno, jer izbacuje iz jednačine terapeutova osjećanja zbog kojih nekad može da se pogriješi, svaki psihoterapeut zapravo razumije važnost tih kontratransfernih osjećanja za sam proces psihoterapije.
Između ostalog, ona nam mogu poslužiti kao signal. Jer, koliko god da je terapeut siguran da je određeno osjećanje lično njegovo, uvijek će se pitati da nije možda malo i klijentovo. I često jeste.
Osim toga, tu je i ono pitanje: „Ako klijent čini da se ja ovako osjećam, da li to isto izaziva i u drugim ljudima?“
Da li se mašina može ovo pitati?
Odnosi zavisnosti vs odnosi uloga
U konstruktivizmu se odnosi koje ljudi grade mogu ugrubo razvrstati u dva tipa – odnosi zavisnosti i odnosi uloga.
Ukratko, odnosi zavisnosti se odlikuju nemogućnošću stavljanja u tuđe cipele. Ljudi se posmatraju kao resursi koji treba nešto da nam pruže. A mi smo tu samo da bismo uzeli.
S druge strane, odnosi uloga podrazumijevaju međusobno supsumiranje, odnosno uzajamni trud da se razumije kako onaj drugi konstruiše svoj svijet. Oni su neophodni za bliskost.
Naravno, stvari nikad nisu tako jednostavne, što znači da ne možemo uvijek biti u odnosima uloga i da su odnosi zavisnosti pojava koje se ne možemo „otarasiti“.
Ipak, često je jedan od glavnih ciljeva psihoterapije upravo razvijanje kapaciteta za ostvarivanje odnosa uloga.
Kad preko puta imamo mašinu, teško da možemo govoriti o ostvarivanju bilo kakvog odnosa uloga. Uostalom, čitava ideja iza AI alata je da nam služe kao resursi. Oni su tu da daju, a mi smo tu da uzimamo. I bez obzira koliko je dobro (ili loše) to što daju, problem leži upravo u tome što nas uče samo da uzimamo.
"Sve tehnike svijeta teško da će pomoći ako se ne uspostavi dobar odnos."
Odnos kao lijek
Nije važno iz kog pravca psihoterapije dolaziš. Nije važno koje knjige čitaš. Dobri, uslovno rečeno, psihoterapeuti će u svom radu, koliko god se razlikovali, uvijek da zaliče jedan na drugog, makar u jednoj stvari. Ta „stvar“ je upravo psihoterapijski odnos.
Sve tehnike svijeta teško da će pomoći ako se ne uspostavi dobar odnos. Na kraju, odnos je ono što liječi.
O kakvom uspostavljanju odnosa sa AI alatom možemo govoriti, osim o gorepomenutom odnosu zavisnosti, obojenim sopstvenim projekcijama?
Besplatna psihoterapija lišena grešaka
Zamislimo da je napravljen AI alat za psihoterapiju koji će u svakom trenutku da odradi baš ono što treba da odradi. Tehnički savršen. Besplatna psihoterapija, pa još lišena grešaka… Šta bismo bolje mogli da poželimo?
Ostavimo po strani to što tvrdim da je ovo nemoguće, prvenstveno zbog toga što je svaki čovjek priča za sebe. Postavimo drugačije pitanje.
Koliko je bilo koji odnos, pa i psihoterapijski, lišen grešaka zaista „kvalitetan“? Koliko je koristan?
Ne znam za vas, ali meni je lakše povezati se sa drugim ljudskim bićem koje, kao i ja, pravi greške, nego sa onim koje djeluje savršeno. Pa čak iako znam da se iza projektovane savršene slike kriju različiti odbrambeni i ograničavajući mehanizmi, kako posmatranog, tako i posmatračevog.
Može zvučati paradoksalno, ali neke greške grade odnose i povećavaju bliskost. Pa eto AI-ju još jedne prepreke do građenja dobrog psihoterapijskog odnosa.
Čovjek kao mašina
Na pomenutom predavanju se govorilo i o tome da je čovjek taj koji prime-uje AI alate. Odnosno, krajnje pojednostavljeno, podešava ih da funkcionišu onako kako on želi da funkcionišu. A onda se povukla paralela između roditeljskog prime-ovanja djeteta. Postavilo se pitanje nismo li svi mi na neki način „podešeni“ od strane važnih drugih u našem životu , kao i od strane društva?
Ne mogu da se donekle ne složim sa ovakvim viđenjem, jer smo zaista uslovljeni i određeni kako javnim, tako i privatnim konstruktima naših roditelja koji su formirani mnogo prije našeg rođenja.
"Metafore nam služe kao pokušaji da razumijemo nešto novo koristeći stare okvire".
Ipak, ovo me podsjetilo na jednog konstruktivistu, Millera Mair-a, i njegovu priču o metaforama.
Čovjek je, od metafore anđela bliskog Bogu prvo „sveden“ na metaforu životinje bliske majmunima, da bi sad sve češće bivao redukovan na metaforu mašine.
Ne kažem da je metafora sama po sebi loša, a ne kaže ni Mair. Po njegovom viđenju, metafore nam služe kao pokušaji da razumijemo nešto novo koristeći stare okvire. Nepoznate pojave smještamo pod poznate strukture. To je upravo ono što se ovdje dešava.
I sve je u redu dok god smo svjesni da se radi o metafori, a ne o nekoj „istini“.
Kad mašina prime-uje čovjeka
Jedan od izlagača je imao zanimljiv i optimističan stav prema tome šta čovjek može da nauči od AI alata koji mogu da posluže kao besplatna psihoterapija. Izjavio je kako se nada da će čovjek u interakciji sa mašinom koja je prime-ovana da pruža podršku naučiti da postane „bolji čovjek“. Pomalo sanjarski, slažem se. Ali, nije li nam svima malo sanjarenja potrebno?
Ipak, uprkos svim pokušajima da ovu misao integrišem u svoj sistem konstrukata i pronađem makar zrnce sebe koje će sa njom da se složi, nisam uspjela. Ne uklapa se.
Naprotiv, moj stav je mnogo više pesimističan.
Dakle, prvo mi prime-ujemo mašine, a onda one treba da prime-uju nas.
Evo nekih implikacija koje ja tu prepoznajem.
Empatija ili naučeni obrazac
U skladu sa temom Kongresa, nije se mogao izbjeći osvrt na empatiju, i uticaj psihoterapijskih AI alata na čovjekovu sposobnost za istu.
Pa, da li ćemo, u skladu sa onom nadom da će mašina čovjeka naučiti da postane „bolji“, zaista razviti veći kapacitet za empatisanje u interakciji sa njom?
Najzad, ona zna da kaže prave stvari.Ona zna da iskoristi prave riječi. Ona je prime-ovana da pruži podršku.
Bez obzira na to, moj odgovor je „Ne“. Mašina nam ne može pomoći da razvijemo veći kapacitet za empatisanje.
Ono što bi možda mogla da uradi jeste da nas nauči „tehnikama“ empatisanja.
Možda ćemo naučiti da ponavljamo: „Razumijem da ti je teško“, ali nećemo naučiti da zaista razumijemo. Ili, ne daj Bože, osjetimo.
Čovjek je uvijek više od tehnika kojima se služi. Čovjek je uvijek više od riječi koje izgovara.
Resursi umjesto osoba
Ako se, uz osvrt na odnose uloga i odnose zavisnosti, zapitamo šta će to mašina da napravi od čovjeka, mogli bismo zaključiti da vreba još veća opasnost.
AI alati koji služe kao besplatna psihoterapija su napravljeni upravo da nam „služe“. Napravljeni su da budu resursi. Njihov zadatak je da nam daju ono što tražimo.
Šta ako nas to nauči da isto postupamo sa ljudima? Šta ako se naša očekivanja od mašine prenesu na naša očekivanja od ljudi? Pa nam tako druge osobe postanu resursi od kojih stalno tražimo, zaboravljajući da i njima nešto treba.
Kao da ovoga u odnosima već nema dovoljno. Samo nam je falio još kompjuterski program da nam potvrdi uvjerenje da zaslužujemo sve, čak i ako ne pružamo ništa.
Nova stara ideja ljubavi
Kako će ovo da se odrazi na ideju ljubavi? Ne baš sjajno, ako mene pitate.
Dugo se ukazuje na štetnost romantičnih filmova po ideju ljubavi, jer obično prikazuju i veličaju upravo ono što se može nazvati odnosima zavisnosti. I to u najmanju ruku.
I taman kad mi se učinilo da se štetni uticaj takvih ideja malo umanjuje, izgleda da treba da se zabrinem zbog novog štetnog uticaja na isti koncept.
Podešen da daje ono što tražimo, AI kao besplatna psihoterapija, ili jednostavno kao sagovornik, nudi novu staru ideju ljubavi. Malo je drugačije koncipirana, ali se svodi na isto – druga osoba je tu samo da meni pruži šta mi treba.
Umjesto čovjeka - čovjek
AI kao besplatna psihoterapija… U pokušaju da osmislim ovaj koncept, pa tako i sama pobjegnem od neizvjesnosti i anksioznosti, te zadržim kontrolu, obećala sam da ću vas ostaviti sa više pitanja nego odgovora.
Pa, ako vam nije bilo dovoljno, evo još par.
Da li transfer u odnosu na mašinu ukazuje na to da nam je ipak potrebno da istu preemptiramo kao čovjeka ne bismo li osjetili podršku?
Gdje nas vodi redukcionistička metafora čovjeka kao mašine?
I, na kraju, ako smo mi ti koji podešavamo mašinu da ispuni naše zahtjeve, šta tu onda stoji umjesto čovjeka? Pa, čovjek.
Čovjek sa neuspješnim pokušajem da psihoterapijski odnos, a možda i svaki drugi odnos, svede na set obrazaca.
Možda je glavno pitanje, onda, ovo. Zašto se uopšte stvorila potreba za takvim pokušajem?