Kad nam konstrukti i njihovi elementi izmiču svijesti, lako ih možemo nazvati nesvjesnim i tu staviti tačku, ne trudeći se da dalje razumijemo šta se sa njima desilo.
A možemo i da, umjesto što ovaj termin koristimo kao fioku u koju smještamo sve ono što klijent ne može lako da verbalizuje, odemo korak dalje, te se zapitamo šta je klijent zapravo uradio sa tim konstruktima i sadržajima. I možda još i važnije – zbog čega?
U prethodnom blog postu smo započeli priču o nesvjesnom iz konstruktivističke perspektive. Objasnili smo pojmove „nivoa kognitivne svjesnosti“, „preverbalnog konstruisanja“ i „tacitnog konstruisanja“.
Međutim, ostali su nam pojmovi suspendovanja i potapanja, kao neizmjerno važni za ovu temu. Danas ćemo se baviti jednim od njih.
Naravno, treba napomenuti da ovdje ne povlačimo znak jednakosti između „nesvjesnog“ i svih ovih pojmova koje smo kroz konstruktivizam uveli. Ideja nije da se stvari izjednače. Ideja je da se pruži drugačiji pogled na ono što se konvencionalno naziva nesvjesnim, bez tvrdnje da možemo jedan tako komplikovan mehanizam u potpunosti da objasnimo.
Ipak, to ne znači da ne možemo da pokušamo.
Pa, hajde da pokušamo kroz razumijevanje pojma suspenzije u psihologiji ličnih konstrukata.
Gdje to idu naši konstrukti i elementi kad nam više „ne trebaju“, i zašto ih uopšte „gubimo“?
Konstrukti, elementi i suspenzija
U našim pokušajima da razumijemo i organizujemo svijet, i nadasve, da anticipujemo budućnost, mi formiramo naš lični sitem konstrukata.
Taj sistem je sastavljen od manjeg ili većeg, ali svakako određenog, broja konstrukata koji zauzimaju različita mjesta u hijerarhiji. Svi ti konstrukti zajedno se mogu nazvati elementima jednog šireg, ličnog sistema konstrukata.
Idemo stepenicu niže.
Baš kao što je naš sistem konstrukata sastavljen od konstrukata kao njegovih elemenata, tako je i svaki pojedinačni konstrukt u sebi sadrži određene elemente. To mogu biti riječi, predmeti, ljudi, kao i drugi konstrukti, u zavisnosti od njihovog mjesta u hijerarhiji. Kao što sam u nekom od ranijih tekstova objasnila, postoje podređeni i nadređeni konstrukti, pa su prvi elementi drugih.
Osim toga, elementi mogu biti razni osjeti, boje, tonovi. Zapravo, bilo šta. A naročito kada je riječ o preverbalnim konstruktima.
Promjena je datost. Sve ostalo je izbor.
Promjena kao datost
Kako čovjek nije izolovano i statično biće koje samo tako postoji u univerzumu, bez da ga kreira i da njime biva kreiran, prirodno je očekivati da će se njegov sistem konstrukata mijenjati. Čovjek je proces u stalnom pokretu. Pa sve i da provede 50 godina sjedeći na istom kamenu, jedući istu hranu i pjevušeći istu pjesmu pred zalazak sunca, promijeniće se.
Čini mi se, zapravo, da bi se ovakav čovjek mogao promijeniti čak i više od onih kojima je životna misija da svakodnevno isprobavaju nove stvari. Prema psihologiji ličnih konstrukata, ovo uopšte nije nelogičan zaključak. Ali, to je priča o sticanju iskustva i sticanju neiskustva kojom se nećemo sada dublje baviti.
Ukratko, evo šta pokušavam da kažem. Postoji samo jedan kriterijum koji se mora ispuniti da bi se čovjek mijenjao. Protok vremena. Sve ostalo će samo da odredi brzinu kojom će se mijenjati i pravce u kojima će otići.
Promjena je datost. Sve ostalo je izbor.
Promjena konstrukata i elemenata
Ako vam se učinilo da sam skrenula s teme, dozvolite mi da vas razuvjerim.
Iz ove priče o promjeni prirodno slijedi da se svi naši konstrukti mogu mijenjati. I ne samo pomoću psihoterapije, već jednostavnim protokom vremena. To, između ostalog, znači da će elementi upadati u neki konstrukt, ali i ispadati iz njega.
Konstrukt može postati permeabilniji, odnosno spremniji da u svoje područje primjene primi nove elemente. Isto tako, može postati impermeabilniji, pa ograničiti prijem novih elemenata.
Osim toga, možemo napraviti potpuno novi konstrukt i dati mu prednost u odnosu na neki stari. U tom slučaju, oni elementi koji se ne uklapaju u taj novi konstrukt, će iz njega biti izbačeni.
Za priču o suspenziji je naročito važan ovaj dio o izbacivanju i „gubljenju“ elemenata.
Kako Keli kaže: „Suspendovani element je onaj koji je, kao rezultat revizije sistema konstrukata, izostavljen iz konteksta nekog konstrukta“.
Prostije, promijenili smo se, pa nam određeni element više nije u području primjene nekog konstrukta. Nije relevantan i primjenljiv u njegovom kontekstu.
Ovdje je važno još jednom se prisjetiti priče o podređenim i nadređenim konstruktima, kako ne bismo izgubili iz vida činjenicu da su neki konstrukti istovremeno i elementi nekih drugih. Stoga, i oni se mogu suspendovati.
Suspendovan konstrukt bi bio onaj koji nema element u našem perceptivnom polju. Odnosno, ne primjenjujemo ga ni na jedan element. Ne koristimo ga da bismo objasnili i organizovali svoju stvarnost. Ne koristimo ga u formiranju svojih anticipacija.
Međutim, iako je neaktivan, suspendovani konstrukt ostaje dio našeg sistema konstrukata. Kao takav, on i dalje ima svoje područje primjene. Zapravo, supsendovan je zato što ne može da uđe u područje primjene onog konstrukta koji mu je nadređen u sistemu.
Suspendovanje i zaboravljanje
Svaki psihoterapeut je imao klijente koji se ne sjećaju nekih djelova svog života, koji zaborave neke događaje, bilo da su se desili juče ili prije 20 godina. S druge strane, određena iskustva jasno pamte, opet, bez obzira na to kad su nastala.
Zašto?
Uvriježeno je mišljenje da će osoba zaboraviti ili potisnuti neprijatna iskustva. Nijedan konstruktivista se, međutim, neće složiti sa tim.
Prema ovoj teoriji, sjećanje i zaboravljanje nije vezano za dobra ili loša iskustva, za prijatno ili neprijatno. Mi se sjećamo onoga što je strukturisano u našem sistemu, a zaboravljamo ono što nije. Drugačije rečeno, zaboravićemo ono što nije kompatibilno sa našim sistemom konstrukata.
Kada, na primjer, jedan konstrukt zamijenimo drugim, on sa sobom može nositi neke sasvim drugačije elemente, što će probuditi neka sjećanja. Kada se poveća permeabilnost nadređenih struktura, odnosno, kada se poveća sposobnost nadređenih djelova našeg sistema da prime nove elemente, to može da dovede do reintegracije nekih suspendovanih djelova. A to zato što ti djelovi, odnosno konstrukti, više nisu nekompatibilni sa ostatkom našeg sistema.
Valja se zapitati u kojoj smo mjeri mi, kao terapeuti, proizveli otpor.
Ukratko, mijenjanje konstrukata dovodi do prisjećanja, ali i do novog suspendovanja. Jer, ne samo da u neki konstrukt možemo da smjestimo nove elemente, već možemo i da iz njega izbacimo neke druge.
Upravo ovo je i razlog zašto se mnogi klijenti u toku psihoterapijskog procesa prisjećaju nekih događaja. Isto tako, ovo može biti i razlog zašto će vaš klijent uporno zaboravljati seanse, te neće dolaziti do uvida, uprkos vašim brilijantnim interpretacijama.
Da, tu govorimo o otporu. Ipak, psihoterapeut ne smije odmahnuti rukom i otpor kao pojavu pripisati klijentu, odričući se pritom svake odgovornosti. Umjesto da ga konstruišemo kao nešto što je samo klijentovo, valja se zapitatu u kojoj smo ga mjeri mi, kao terapeuti, proizveli. I kako dalje sa njim? U kojim pravcima da krenemo, a koje, makar privremeno, da zaobiđemo?
Pa, zašto suspendujemo?
Da bismo uopšte imali neko iskustvo, i da bismo ga zapamtili, ono mora da ima svoje mjesto u sistemu konstrukata. Ono što, iz ovog ili onog razloga, ne možemo da smjestimo u sistem, će biti suspendovano.
Ako se na trenutak odmaknemo od konstruktivističkog diskursa, te se poslužimo nekim drugim, možemo to reći ovako: „Osoba će zaboraviti ili potisnuti sve ono što se ne uklapa u njenu sliku o svijetu i sebi“.
Možda ja, iz svoje današnje uloge, ne mogu da podnesem bespomoćnost. Jednostavno, ne uklapa se u ono kako ja vidim sebe. U tom slučaju, neću se sjećati onih događaja koji su mi nekad izazivali osjećaj bespomoćnosti. Oni neće postojati u mom sistemu, sve dok ne naučim da ovo osjećanje podnesem, pa počnu da isplivavaju sadržaji iz prošlosti koji su sa njim povezani.
Možda je prethodna seansa koju ste imali sa nekim klijentom za njega bila jako prijeteća. Možda su implikacije vaših interpretacija ozbiljnije nego što ste očekivali. Naravno, možda ste svjesno i namjerno htjeli da provjerite koliko su te implikacije prijeteće. U svakom slučaju, prirodno je očekivati da klijent suspenduje tu seansu, te da dođe na sledeću bez sjećanja o onome što se na prethodnoj dogodilo.
Dakle, mi ne suspendujemo sadržaje zbog samih sadržaja. Ne suspendujemo ih zbog njihove prirode. Suspendujemo ih zbog njihovih implikacija po naš sistem – implikacija koje su nam nepodnošljive. Nije problem u onome što se dogodilo, već u tome šta to za nas znači.
Naravno, suspendovanje samo po sebi nije problem. Zapravo, ne bi bilo ni ekonomično, a ni moguće, sjećati se baš svega, niti konstruisati sve na visokom nivou opažajne budnosti.
Problem nastaje kada se suspenduju one stvari koje će ponovo da se događaju. Naš cilj je da izgradimo sistem konstrukata kroz koji ćemo uspješno anticipovati. A suspendovanje može taj sistem učiniti neefikasnim.
Naša prošlost nam može izgledati drugačije u različitim periodima života.
Suspendovanje, konstrukti i pogled na prošlost
Jasno je da nam konstrukti služe za anticipovanje budućnosti.
Međutim, jesmo li se ikad zapitali da li oni mogu uticati na našu prošlost?
„Morate se odreći nade u bolju prošlost“. Čuvena rečenica Irvina Jaloma koja poziva ljude na izlazak iz uloge žrtve i na preuzimanje odgovornosti za sadašnjost i budućnost. Međutim, ne smije se zanemariti ni poziv na preuzimanje odgovornosti za način na koji će se interpretirati prošlost.
Tačno je da prošlost ne možemo mijenjati. Ali je isto tako tačno da nam naša prošlost može izgledati veoma drugačije u različitim periodima života. A sve zbog načina na koji smo organizovali naš sistem – sistem kroz koji gledamo ne samo na budućnost, već i na prošlost. Zbog onoga što smo suspendovali, i onoga što nismo.
Prošlost neće postati bolja. Ali, možda ćemo, između ostalog kroz dovođenje nekih konstrukata na veće nivoe opažajne budnosti i kroz suspendovanje drugih, uspijeti da je konstruišemo na način koji će za nas, u sadašnjosti, imati podnošljivije implikacije.
Najzad, to je sve što sa prošlošću možemo da uradimo. Makar dok neko ne napravi vremeplov.