potapanje polova konstrukata, voda, kapljica

Potapanje polova konstrukata: šta je na drugom kraju?

potapanje polova konstrukata, voda, kapljica
Image by rony michaud from Pixabay

Autor: Marijana Cvijović

U priči o nesvjesnom iz perspektive teorije ličnih konstrukata, ostala nam je još jedna tema – potapanje polova konstrukata.

Govorili smo o nivoima kognitivne svjesnosti i o važnosti onih konstrukata koje klijent ne izgovori, jer nisu tako lako dostupni njegovoj svijesti. Ukratko, govorili smo o neverbalnom konstruisanju.

Osim preverbalnog i tacitnog konstruisanja, kao i suspenzije konstrukata, potapanje polova konstrukata je još jedan značajan pojam koji nam može pružiti širu sliku o neverbalnosti, te samim tim, o nesvjesnom.

Pa, hajde da zatvorimo ovaj ciklus.

Kako čovjek razmišlja

Teorija ličnih konstrukata zna biti jako kompleksna. Od fundamentalnog postulata, preko korolara, do dijagnostičkih konstrukata i drugačijeg pogleda na gotovo sve uvriježene psihološke diskurse, Džordž Keli doslovno stvara čitav jedan novi rječnik. Rječnik koji nas poziva da preispitamo sve što mislimo da znamo, te da čovjeka razumijemo i osmislimo na drugačiji način. I to može biti opterećujuće isto onoliko koliko je i divno.

Ipak, kako i u svakoj teoriji, i u ovoj postoje one koje je prilično jednostavno razumjeti. Uz napomenu da to zavisi i od osobe koja pokušava da razumije.

Svaki čovjek je priča za sebe, i ne možemo ga tako lako razumjeti nametajući mu raznorazne kvalifikative koje pretpostavljamo, a ne provjeravamo.

Jednostavnost koja naglašava kompleksnost

Za mene je to bila priča o dihotomnosti konstrukata. Da li da to pripišem Kelijevom jeziku, koji je sve samo ne jednostavan, ili činjenici da mom sistemu konstrukata prija struktura koji korolar o dihotomnosti pruža, ili nečemu trećem, ne znam. Ali, kad sam prvi put čitala taj dio teorije, stvari su počele da imaju smisla.

Od prvobitnog „da li čovjek zaista ovako razmišlja?“, brzo sam došla do „a kako bi drugačije?“.

Uz svu svoju kompleksnost, ovaj korolar uspijeva da pojednostavi stvari. Ne da ih redukuje, već da nam pruži jednostavniji način razmišljanja o čovjekovim psihološkim procesima. Ako ga usvojimo, usvojićemo i ideju da je svaki čovjek priča za sebe, i da ga ne možemo tako lako razumjeti nametajući mu raznorazne kvalifikative koje pretpostavljamo, a ne provjeravamo.

Dakle, jednostavniji način razmišljanja koji stavlja akcenat na kompleksnost jednog bića, na njegovu individualnost i upravo na nemogućnost upoznavanja čovjeka bez uranjanja u njegove konstrukte.

Možda zvuči paradoksalno, ovaj efekat usložnjavanja pojednostavljivanjem. Ali, to vam je samo još jedna od ljepota konstruktivizma.

Korolar o dihotomnosti konstrukata

Pa, hajde da bacimo pogled na ovaj korolar, u nadi da će i kod vas da proizvede isti efekat.

„Sistem konsturkata osobe je sastavljen od konačnog broja dihotomnih konstrukata“, kaže Keli.

Psihološki gledano, naš sistem je sastavljen samo od konstrukata. Čovjek stvara konstrukte tako što opaža događaje koji se ponavljaju. A sve to u cilju boljeg predviđanja budućnosti.

Hajde sada ovako. Ako se neki događaj ponovi više puta, naš sistem će morati da ga konstruiše. Uočiće sličnosti. Ali, da li je uočavanje sličnosti između dva elementa uopšte moguće ako se, istovremeno, ne uoči i neka razlika u odnosu na neki treći element? Ne.

Stoga, svaki konstrukt mora da ima najmanje tri elementa, i to dva na polu sličnosti, i jedan na polu razlike.

Razlika se, dakle, uočava u odnosu na neki konkretan element, a ne u odnosu na sve ostalo što postoji u svijetu. U ovom drugom slučaju bismo govorili o konceptu.

Upravo u tom beskraju mogućnosti koje se mogu naći na suprotnom polu i počiva čovjekova kompleksnost.

Dakle, vrata su vrata zato što nisu prozor, na primjer. Empatičan čovjek je empatičan zato što nije narcisoidan. Ili sebičan. Ili ravnodušan. Ili šta god već da se nalazi na suprotnom polu konstrukta određene osobe. Upravo u tom beskraju mogućnosti koje se mogu naći na suprotnom polu i počiva čovjekova kompleksnost. Upravo nas taj beskraj mogućnosti i podsjeća na sopstvenu i tuđu individualnost, na različitosti u viđenju svijeta.

Iz ovoga slijedi da ne možemo da razumijemo šta je čovjek uradio ukoliko ne razumijemo šta je mogao da uradi, a nije.

Isto tako, ne možemo znati šta za nekoga znači, na primjer, voljeti, ako ne znamo šta je konkretno za njega suprotno od „voljeti“.

Ako ovo primijenite ne samo na rad sa klijentima, već i na svoje svakodnevne interakcije, vidjećete da je pretpostavljanje suprotnosti, umjesto provjeravanje, često osnov za nerazumijevanje u odnosima.

potapanje polova konstrukata, ledeni breg, voda
Image by Enrique from Pixabay

Šta je, zapravo, potapanje polova konstrukata?

Ako već niste, pokušajte da kroz razgovor sa ljudima potražite suprotnosti pojmova koje koriste. Kako? Pa, pitajte.

Gotovo mogu da garantujem da ćete naići i na odgovore poput: „Ne znam“, „Ništa nije suprotno“ i slično. Naravno, koliko često će se to događati zavisi od toga u kojoj mjeri su ljudi sa kojima ste u interakciji verbalizovali svoje konstrukte.

Pa, ako ste se pitali da li takvi odgovori opovrgavaju ono što nam govori korolar o dihotomnosti, te tako stavljaju veliki znak pitanja pored čitave Kelijeve teorije, odgovor leži upravo u prethodnoj rečenici.

Ukratko, ne.

Ne radi se o tome da za nekog čovjeka zapravo ne postoji ništa suprotno od, recimo, ljudi koji me vole. Radi se o tome da suprotan pol nije elaborisan, nije verbalizovan. Najprostije rečeno, na snazi je potapanje polova konstrukata.

Kad smo govorili o suspenziji, govorili smo u suspendovanju čitavog konstrukta (dakle, oba njegova pola), a ovdje govorimo o potapanju samo jednog pola. Obično je to pol razlike, odnosno suprotnosti. Takođe, za razliku od suspendovanih konstrukata, ovdje se radi o konstruktima koji su i dalje u upotrebi, samo je jedan njihov pol neaktivan, nedostupan.

U primjeru „mene svi ljudi vole“, suportan pol tog konstrukta je potopljen. I ne možemo znati šta je na drugoj strani, sve dok se ta strana ne verbalizuje. Možda je skrivena poruka „ali ja ne volim neke ljude“, ili „nekoga drugog ne vole baš svi“, ili „moj otac ne voli mog brata“ ili nešto sasvim drugačije.

Klijent može potapati kako ne bi morao da testira neke konstrukte.

Potapanje polova konstrukata – implikacije

Terapeut može prepoznati potapanje polova konstrukata po klijentovom insistiranju da ne postoji ništa suprotno od emergentnog pola.

U nekim slučajevma, klijent može produkovati one elemente koji pripadaj potopljenom polu. Može čak i prepoznati da su u nekoj vezi sa vidljivim polom, a da ipak ne bude u stanju da tu vezu definiše.

Kada prepozna potapanje polova konstrukata, terapeut mora biti svjestan određenih implikacija.

Kao prvo, realno je za očekivati da klijent sebe pozicionira na potopljenom polu, odnosno da je klijent njegov element. Na primjer, možda se klijent plaši da će, ukoliko se potpoljeni pol dovede na veći nivo kognitivne svjesnosti, on morati da se rekonstruiše. A to je jako prijeteće.

Stoga, klijent može potapati kako ne bi morao da testira neke hipoteze, neke konstrukte, kako bi izbjegao prijetnju, kako ne bi prolazio kroz ciklus iskustva. Jer, kad potopimo određeni pol konstukta, mi potapamo i kriterijume za njihovu validaciju ili invalidaciju, što znači da ne možemo proći kroz ciklus iskustva.

Osim toga, važno je imati u vidu da gotovo svi elementi nekog sna mogu predstavljati elaboraciju potpoljenog pola, te nam snovi mogu biti korisni u pokušajima njegovog razumijevanja i verbalizovanja.

Šta dalje?

Verbalizovanje potopljenih polova je važno zato što se radi o konstruktima koji su i dalje u upotrebi. Klijent koji, na primjer, ne može da podnese bespomoćnost, će potapati taj pol, ali će se i dalje u životu susretati sa situacijama koje izazivaju bespomoćnost. Samo neće moći sa njima da se nosi na adekvatan način.

Terapeutov zadatak je da potpomogne otkrivanje potopljenih polova konstrukata. Ipak, treba pažljivo izabrati trenutak za to.

Zapravo, važno je prvo raditi na propozicionalnosti, koja će klijentu dozvoliti da određene elemente smješta u područje primjene više konstrukata, kao i da svoje konstrukte testira, da prođe kroz validaciju ili invalidaciju, bez prijetnje da će se cijeli sistem urušiti.

Tek se nakon povećavanja propozicionalnosti može raditi na verbalizaciji potopljenih polova. U suprotnom, pokušaji verbalizacije će klijenta uvesti u veliku prijetnju i anksioznost, i posledično proizvesti otpor.

Dakle, važno je vidjeti šta je na drugom kraju. Ali je isto tako važno prvo učiniti klijenta spremnim za to.

Ne možemo mijenjati sistem koji to ne može da podnese. Najzad, zar nam otpor upravo to ne govori?

Scroll to Top