Autor: Marijana Cvijović
Ako imate oči i uši, šanse su da ste već naišli na pojam „neurodivergentnost“. Pominje se i u stručnjačkim i u laičkim krugovima. Toliko da je nemoguće izbjeći ga. Toliko da je nemoguće nemati reakciju na ono što se govori.
Međutim, ono kako ovaj termin danas živi u društvu nije ono kako se očekivalo da će živjeti kada je prvobitno nastao. Izgleda da su laički krugovi ovdje odnijeli pobjedu i neurodivergentnosti dali život kakav oni misle da zaslužuje.
Nastao iz potrebe da se prihvati raznolikost ljudskih iskustava i porekne postojanje abnormalnih mozgova, ovaj termin je doživio ekspansziju među laičkim krugovima i tako poprimio potpuno novo značenje. Moglo bi se reći da je ovaj pojam skočio sam sebi u stomak.
A to nam može reći mnogo toga o društvu.
Pa, hajde da pogledamo kako i zašto je pojam neurodiverziteta nastao i čemu danas služi.
Neurodivergentnost: kako i zašto?
Moram priznati da do skoro nisam znala kako i zašto je ovaj pojam uopšte nastao. Pa kad bih naišla na bilo kakav post o neurodiverzitetu na Instagramu, ili negdje drugdje, ostajalo mi je samo da se pitam: „Zašto?“.
Zašto ovaj termin uopšte postoji i čemu služi? Obično je prilično očigledno kad medicinska dijagnoza nađe svoje mjesto van medicine, pa društvo počne da je nemilice koristi, potvrđujući sebi ovo ili ono.
Međutim, nisam mogla da se otmem utisku da se ovdje desilo nekako obrnuto. Da je ovaj izraz nastao u laičkim krugovima prije nego u medicinskim. Naslućivala sam da nije tako, ali sve ono što sam na društvenim mrežama čitala me je vodilo tom zaključku. I ostavljalo me zbunjenom.
Jer, zašto bi neurodivergentnost uopšte postojala kao dijagnoza? A s druge strane, zar bi bilo moguće da se jedan termin koji je nastao u laičkim krugovima toliko rasprostrani i prihvati, a da iza njega ne stoji neki autoritet, kao što je medicinski, psihološki, ili neki drugi, na koji možemo da se pozovemo kad hoćemo nekoga da ubijedimo da znamo o čemu govorimo?
Čitajući knjigu „Homo psihijatrikus: Dijagnoza kao identitet“, Milutina Kostića, konačno sam dobila odgovor. Na neki način, desilo se pomalo od oboje. Da, postoji neki autoritet iza ovog pojma. Ali, isto tako, neurodivergentnost je preuzeta od tog autoriteta, a zatim obojena nekim drugim bojama koje su se toliko ukorijenile danas da je nemoguće odvojiti ih od samog pojma.
Drugim riječima, autoritet je poslužio da potvrdi postojanje neurodivergentnosti. A onda smo laički rekli: „Ne brinite, odavde mi preuzimamo“.
Za nas pojam ljudskih razlika i dalje sa sobom povlači neke druge implikacije, pozitivne ili negativne.
Neurodivergentnost kao odgovor na patologizaciju razlika
Hajde da se onda na kratko osvrnemo na porijeklo neurodivergentnosti kao pojma. Kad sam prvi put saznala za ovo porijeklo, dobila sam odgovor na pitanje zašto je uvođenje ovog pojma uopšte bilo potrebno.
I osjetila sam olakšanje, jer sam shvatila da ovaj termin nije nastao sa idejom da podijeli društvo na neurotipične i neurodivergentne, i bilo mi je drago da znam da ne postoji neki tamo autoritet koji se vodio tom mišlju kad je počeo da se zalaže za neurodiverzitet.
Ukratko, Džudi Singer, australijska sociološkinja koja ima dijagnozu autizma, je krajem devedesetih godina prošlog vijeka skovala termin „neurodiverzitet“. Njena ideja je bila da se fokus prebaci sa medicinskog modela o abnormalnosti mozgova na jedan sociološki model koji prepoznaje varijacije u mozgu kao normalne ljudske razlike.
Trebalo je da se, na ovaj način, ako ne ukine, a onda makar smanji, patologizacija razlika u ljudskom iskustvu.
Na taj način, svi su, zapravo, bili neurodivergentni. I zaista, kad raščlanite sam termin i pogledate individualna značenja riječi od kojih je sastavljen (neuro + diversity), vidjećete da on govori upravo o činjenici da smo, na neki način, svi različiti. Zamislite, imamo različite mozgove. Zaista šokantno.
Pojam „diverzitet“ ne bi trebalo da nosi bilo kakve drugačije konotacije. Trebalo bi da ostane jedan neutralan izraz koji ne govori ništa drugo do toga da razlike postoje.
Međutim, kako smo kao bića sve samo ne neutralni, za nas pojam ljudskih razlika i dalje sa sobom povlači neke druge implikacije, pozitivne ili negativne.
Neurodivergentnost kao dalja patologizacija
Dakle, pojam neurodivergentnosti je nastao sa jednom plemenitom idejom. Sa idejom da se smanji patologizacija razlika. Sa idejom inkluzije, umjesto podjela.
To što je do podjele ipak došlo je posledica različitih procesa u čovjeku i u društvu. Kad je riječ neurodivergentnost postala dio rečnika svakog čovjeka, stvari su otišle u drugačijem pravcu. To možda nije bio željeni pravac, ali je, ako iz današnje perspektive pogledamo unazad, mogao biti očekivan.
Kao prvo, čovjek uvijek razmišlja u dihotomijama, kao što nas uči konstruktivizam, pa nije ni čudo što smo morali da pronađemo i učvrstimo neki termin koji će biti suprotan od neurodivergentnosti.
Osim toga, čini mi se da izraz koji smo izabrali kao suprotan govori o tome kako društvo u cjelini razumije pojam diverziteta uopšte. I kako diverzitet u našem svijetu na neki način i dalje pretpostavlja „abnormalnost“ ove ili one vrste.
I to je jedno tužno saznanje.
Cilj inkulzije naspram podjela je, tako, propao. Desilo se upravo suprotno.
A šta je sa ciljem smanjenja patologizacije? Čini mi se da ni on nije doživio željenu sudbinu. Naprotiv, neurodivergentnost je postala samo još jedna etiketa, koja možda na neki način mijenja oblik patologizacije, ali je definitivno ne slabi.
Opet fiskiramo razliku. Opet je vidimo kao nešto „netipično“. I opet zatvaramo pojedinca u kategoriju. A pojedincu su kategorije uvijek, makar u nekoj mjeri, poželjne. Ako ništa drugo, daju mu privid kontrole.
I tako je pojam neurodivergentnosti skočio sam sebi u stomak, proizvodeći upravo ono protiv čega je želio da se bori.
Čemu ovakva podjela služi?
Možda se pitate čemu zapravo ovakva podjela na neurodivergentne naspram neurotipičnih zapravo služi. Mogli smo izabrati bilo koji drugi termin da stoji kao suprotnost neurodiverzitetu. Mogli smo izabrati neki koji neće praviti toliku podjelu i koji neće ljudima pružati još jedan par kategorija u koje će se, skrolujući Instagram, svrstavati.
Pada mi na pamet upravo „patologija“ kao jedna od mogućih suprotnosti. Teško je zamisliti kakav bi život neurodiverzitet tad živio. Naročito danas kad je neurotipičnost toliko čvrsto ukorijenjena kao suprotnost da nam je gotovo nemoguće i da pomislimo da se na toj strani uopšte moglo naći nešto drugo. Ovo je postala kategorija u kojoj i o kojoj svi razmišljamo, bilo da je podržavamo ili kritikujemo.
Mogli smo, dakle, izabrati nešto drugo. Mogli smo, ali nismo. A nismo vjerovatno zbog svih onih implikacija koje riječ „diverzitet“ i riječ „razlika“ i danas nose u ovom društvu, a koje sam pomenula gore.
Neurodivergentnost je postala još jedna dijagnoza koja je više od dijagnoze.
Bilo kako bilo, nismo zato što nam ovakva podjela nečemu služi. A služi nam čemu nam služe i sve slične kategorije. Ili, dijagnoze, ako vam je lakše da ih tako nazovemo.
O njihovoj funkciji u današnjem društvu je već bilo riječi ovdje.
Ukratko, daju nam kontrolu, istovremeno nam pružaju i osjećaj posebnosti i osjećaj pripadnosti i često služe da nam skinu odgovornost sa ramena.
Još više od toga, ili još kraće, neurodivergentnost je postala još jedna dijagnoza koja je više od dijagnoze. Pojava oko koje se gradi identitet. Ne nešto što „imamo“, već nešto što jesmo.
A kad nam nešto pruži kontrolu, posebnost i pripadanje, a pritom se tako zabavno predstavi na društvenim mrežama, zašto ne bismo to htjeli da budemo?
Neurotipično: nevidljivi ideal od kojeg se bježi
U čitavoj ovoj priči o neurodivergentnosti je zanimljivo još nešto. Skovali smo njenu suprotnost. Skovali smo je i dali smo joj funkciju.
I nekako smo magično prestali da se pitamo koliko neurotipičnih ljudi prepoznamo kad, recimo, gledamo različite objave na društvenim mrežama koje objašnjavaju razlike između neurotipičnih i neurodivergentnih. Između njih i nas.
Neurotipičnost je, tako, postala jedan nedostižni i nevidljivi ideal, predstavljajući neurotipične ljude kao one koij sve rade i postižu bez problema, jer nemaju neki „diverzitet“ u mozgu koji im to onemogućava. Namjerno sam ovako formulisala rečenicu, ne bi li postalo jasnije koliko je besmisleno „nemati diverzitet“, iako, kad se malo zagrebe, takođe postaje jasno da se upravo tako razmišlja kad se ovakva podjela pravi.
A kad se osvrnemo oko sebe, vidjećemo da takvi „neurotipični nadljudi“ ne postoje. Ili ih makar mi nismo upoznali.
Kako kaže Milutin Kostić u svojoj knjizi: „Oni su tipični, a ipak ih nigdje nema“.
I još nešto. Neurotipičnost je postala nevidljivi ideal. Ali to nije ideal ka kojem hrlimo. To je ideal od kojeg bježimo. Ideal koji niko ne želi da dostigne. Jer, kako onda da budemo posebni?
I ostaće ideal koji niko ne želi da dostigne sve dok „neurodivergentni“ najzad ne odluče da je posebnije biti „neurotipičan“.
Kvaka je u tome što, koju god stranu kolektivno odlučimo da zauzmemo, ona druga automatski postaje posebnija.