Autor: Marijana Cvijović
„Otkud vi na terapiji?“
Pitanje koje terapeut često postavlja klijentima na prvoj seansi. Istovremeno i pitanje koje, u ovom ili onom obliku, klijenti dobijaju od sredine onda kada se odluče za ovaj korak. A vjerovatno i pitanje koje ljudi postave sami sebi kad požele da započnu psihoterapijski proces.
Ako ni zbog čega drugog, a onda makar zbog toga da bi znali šta da odgovore terapeutu.
Odgovori se, naravno, razlikuju. Neko će doći sa željom da, na primjer, napadi panike konačno prestanu. Neko drugi možda neće svoj „problem“ tako jasno definisati, ali će poželjeti da se riješi ovakvih ili onakvih neprijatnih osjećanja. A neko će jednostavno doći sa idejom da „radi na sebi“.
I većina će, nekako, osjećati da im je terapija potrebna.
Na terapiji: promjena kao rijedak cilj
Kroz odgovore koje kao psihoterapeuti dobijemo je prilično lako doći do zaključka da su naši klijenti došli da nešto kod sebe promijene.
Ipak, ovo je vrlo rijetko ispravan zaključak. Iza prvobitne pritužbe se svašta krije. A onda, i način na koji klijent konstruiše svoj problem i moguće pravce za rješavanje tog problema značajno utiče na ona istinska očekivanja.
Nije teško biti zaveden onim što se prvobitno učini kao klijentov cilj. Onim što klijenti govore da žele. Naročito ako smo mladi i optimistični terapeuti. I ako idealistički vjerujemo u to da su ljudi uvijek spremni na promjenu.
Takvo vjerovanje može biti potvrđeno time što smo prošli kroz sopstvene psihoterapijske procese, pa i sami napravili značajne promjene. Nekim smo čudom, izgleda, zaboravili kakvi smo bili na početku tog procesa i sa kojim smo očekivanjima zapravo dolazili. I koliko smo ih se hostilno držali, tražeći od naših terapeuta ovo ili ono.
Po šta klijenti zapravo dolaze na terapiju?
Naravno, ovo ne znači da ni jedan klijent neće doći po promjenu. I da neće biti spreman za nju.
Takođe ne znači da neće vremenom napraviti neke promjene, čak iako su došli sa potpuno drugačijom idejom.
Ipak, ovo znači da klijenti često dolaze po neke druge stvari. I terapeut ih mora biti svjestan, kako bi bolje razumio svoje klijente i kako bi, najzad, dobro osmislio terapijski proces.
Pa, hajde da bacimo pogled na neke od čestih stvari po koje klijenti zapravo dolaze na terapiju. Neke od čestih očekivanja koja imaju na početku procesa.
Kad se promijenimo mi, mijenjaju se i ljudi oko nas.
Terapijom do promjene drugih
Mada su rijetki klijenti koji će ovo otvoreno reći, mnogi dolaze na terapiju sa očekivanjem da će na taj način proizvesti neku promjenu kod drugih osoba u njihovom okruženju.
Možda će se truditi da pokupe tehnike i trikove koje koristi terapeut kako bi ih upotrijebili negdje drugdje. Možda će očekivati da će nijhov odlazak na terapiju sam po sebi biti dovoljan da proizvede promjenu kod nekoga drugog.
Bilo kako bilo, postoje ljudi koji od terapeuta očekuju da promijeni okolnosti u kojima su se našli. A te okolnosti, naravno, podrazumijevaju i druge ljude.
Ipak, stvari nikad ne idu baš tako. Terapeut ne može mijenjati ljude u klijentovoj okolini. Ono što može jeste da pomogne klijentu da reformuliše svoje konstrukcije tih ljudi.
A ovo dovodi do svojevrsnog paradoksa. Ukratko, kad se promijenimo mi, mijenjaju se i ljudi oko nas. Ne nužno zato što su počeli nešto stvarno drugačije da rade. Već zato što ih mi sad drugačije vidimo.
Terapija kao validacija postojećih konstrukata
Neki klijenti će na terapiju doći po validaciju svojih postojećih ličnih konstrukata. Po potvrdu onoga što već misle.
A mogu misliti svašta. Od toga da im nema pomoći, do toga da nema potrebe da bilo šta mijenjaju. Od toga da su svi ostali krivi za njihovo stanje do toga da su krivi jedino oni.
Terapeta mogu vidjeti kao stabilizatora sopstvenog sistema. Mogu od njega tražiti privremeno utočište od bure koja se trenutno odvija u njegovom životu. Mogu na terapiji tražiti umirenje, osobu od autoriteta kojoj samo treba da se prepuste da bi se riješili anksioznosti… Ma, mogu svašta.
U svakom slučaju, ne dolaze po promjenu, već po potvrdu da su u pravu.
Naravno, sve će to često biti izraženo mnogo suptilnije nego što je ovdje prikazano.
Zato terapeut mora da bude pažljiv sa tim šta na terapiji validira.
Terapijom do dijagnoze
Ovaj scenario je naročito čest danas, kad je dijagnoza postala sredstvo za sve i svašta. Može da služi kao početna tačka razumijevanja, a može da postane rješenje sama po sebi. Nažalost, drugi slučaj je mnogo češći.
Ljudi često dolaze na terapiju da im terapeut ponudi dijagnozu, ili da im potvrdi onu koju su već za sebe izabrali, nekad skrolujući društvene mreže, a nekad čitajući stručnu literaturu. A kad dijagnozu dobiju, preispitivanje se zaustavlja.
Etiketa donosi olakšanje. Prebacuje odgovornost na drugoga. I zarobljava klijenta u stanju pasivnosti, šaljući mu poruku da ne može da se promijeni zato što ima ovaj ili onaj poremećaj.
Pa, zašto onda da uopšte i pokušava?
Terapija kao potvrda vrline i sredstvo dokazivanja
Klijenti ponekad terapiju posmatraju kao put do toga da „urade ispravnu stvar“. A onda misle da su ovakvim plemenitim činom automatski zaslužili da budu oslobođeni svih poteškoća u životu. Tek tako, a da ne moraju prstom da mrdnu. Jer, već su mrdnuli tako što su zakazali terapijsku sesiju.
Osim toga, ako odlaskom na terapiju rade „ispravnu stvar“, onda je logično za očekivati da će drugi da prepoznaju njihovu ispravnost. I da će, tako, konačno da im se dokažu kao dovoljno dobri, dovoljno vrijedni, ili šta god zapravo žele da postignu.
Terapija zahtijeva klijentovo aktivno učešće.
Na terapiji: magijom do promjene
Do sad je vjerovatno jasno da se ovi različiti motivi za dolaskom na terapiju često prepliću. Na primjer, klijent koji dolazi na terapiju da bi potvrdio svoje vrline i dokazao ih nekom trećem, može, na primjer, dolaziti po to da potvrdi svoje postojeće konstrukte, ili da indirektno promijeni ljude oko sebe.
A može i očekivati od terapeuta da zamahne čarobnim štapićem i tako proizvede neke promjene.
Ovo očekivanje je, nažalost, i dalje jako često na terapiji.
„Ako se samo pojavim, sve će samo da se riješi“, vjeruju klijenti.
A neće. Jer terapija zahtijeva klijentovo aktivno učešće. Klijentovo aktivno učešće je, zapravo, glavno. Klijentovi uvidi i njegovi eksperimenti.
Šta vrijedi to što terapeut razumije klijentove mehanizme ako ih klijent ne vidi? Šta vrijedi to što terapeut zna da neke konstrukte treba testirati i, na ovaj ili onaj način, mijenjati, ako klijent sjedi i čeka da se promjena desi sama od sebe?
Šta sad sa ovim?
Razlozi zbog kojih su naši klijenti na terapiji sa nama mogu biti raznovrsni. Važno je prepoznati ih. Važno je vidjeti iza verbalnog „došao sam da se mijenjam“ i otkriti po šta je klijent zapravo došao.
Međutim, to ne znači da ove „skrivene motive“ treba osuditi. Sjetimo se samo šta smo mi na terapiji tražili od naših terapeuta, a naročito na samim počecima.
Treba ih razumjeti kao dio klijentovog sistema značenja. Treba se pitati zašto je klijentima važno da potvrde određene hipoteze sa kojima su došli. Šta je dovelo do toga da takve hipoteze stvore?
Kako su postali to što su postali?
I šta im je, zaista, za promjenu potrebno?