Autor: Marijana Cvijović
Motivacija – još jedan od onih koncepata koje su laici preuzeli od profesionalaca, pa se za njega zakačili, ne bi li se rastumačili. Vjerovatno zato što im vrlo lako objašnjava odakle dolaze njihova ponašanja, šta ih pokreće i šta ih zaustavlja.
Vrlo lako i vrlo pogrešno, rekao bi Džordž Keli, osnivač psihologije ličnih konstrukata.
Bilo da si vođen unutrašnjim ili spoljašnjim silama, ideja je da moraš imati motiv za neko ponašanje. Za neko djelanje. I da je tvoje nedjelanje znak za nedostatak motivacije.
U svakom slučaju, neki pogon ti je potreban.
Da li je to, zaista tako?
Čovjek sa i bez motivacije
Nije naročito teško čitavu ovu priču o motivaciji „raskrinkati“. Ne kao lažnu, već kao bespotrebnu.
Dovoljna je, možda, samo jedna rečenica.
I nedjelanje je vrsta djelanja.
Mogli biste to nazvati nedostatkom motivacije. A ako odete korak dalje u svom naporu da opravdate postojanje ovog pojma, mogli biste reći da ste motivisani da ne djelate.
Međutim, ako ove dvije rečenice tako lako mogu da stoje jedna pored druge, i da obje imaju nekog smisla u današnjem diskursu, onda se postavlja važno pitanje.
Zašto je motivacija kao koncept uopšte potrebna? Čemu nam, ona, najzad, služi? I šta bi se desilo kad bismo je potpuno izbacili iz upotrebe?
Ali, hajde da se prvo pozabavimo drugačijim pitanjem. Kakav je to čovjek u svijetu u kojem motivacija postoji?
U ovakvim teorijama, čovjek je ništa do statični objekat sa naletima motivacije.
Čovjek kao statično biće sa naletima motivacije
Energija… Koncept koji je iz fizike uplivao u psihologiju, pa doveo do toga da čovjeka posmatramo kao statično biće koje je ponekad pokrenuto različitim silama. Nekom vrstom energije.
Tako smo postali inertni objekti koje nešto treba da pokrene na akciju. Nešto? Stimulusi, kao spoljašnji elementi, oni koji dolaze iz okoline, pa utiču na naša ponašanja i naša mentalna stanja. Ili, s druge strane, nagoni, kao unutrašnji elementi, koji dolaze iz jednog dijela nas, i koji nama diktiraju i upravljaju.
Iz ovoga slijedi da sve što radimo, a mi to radimo izazvani nečim drugim. Stimulusi i potrebe su zaslužni za naša djelanja. A mi smo tu da pasivno čekamo sledeći pravac u kojem ćemo biti odnešeni.
Najzad, u ovakvim teorijama, čovjek je ništa do statični objekat sa naletima motivacije.
U ovakvom svijetu, čovjek nije agensno biće. Čovjek je pasivni recipijent koji djela ne zato što tako hoće, već zato što mu okolnosti, spoljašnje ili unutrašnje, tako diktiraju. A on, jadan, nema izbora.
Čovjek koji se kreće i kada je „pasivan“
Psihologija ličnih konstrukata na čovjeka gleda nešto drugačije. Pokret postaje njegovo inherentno svojstvo. Pokret sam po sebi. Sam zbog sebe. Ne zbog nečega što nas vuče spolja ili gura iznutra.
Čovjek, stoga, nije objekat koji se povremeno kreće. Čovjek je sam po sebi vrsta pokreta.
Na ovaj način se odmičemo od ideje o čovjeku kao eksplicitno ili implicitno inertnom objektu. Na ovaj način nam motivacija postaje reduntantna. Bespotrebna.
Kelijev fundamentalni postulat glasi: „Psihološki gledano, procesi osobe su kanalisani načinima na koje ona anticipuje događaje“.
Kao i uvijekv, vraćamo se na dobru, staru priču o anticipaciji. O čovjeku koji uvijek nešto očekuje. O čovjeku naučniku čije je svako ponašanje neka vrsta eksperimenta.
Dakle, sve što čovjek radi, radi da bi bolje anticipovao. Da bi predvidio i kontrolisao. I nisu mu potrebne nikakve posebne motivacione sile. Nije mu potrebna motivacija.
Čak i kad ne radi ništa, čovjek, zapravo, radi nešto. On bira da ostane „pasivan“, jer mu to pruža bolju prediktivnu jasnoću. Jer tako njegov aparat za anticipaciju bolje radi. Ukratko, čovjek se kreće i kad je pasivan. A kreće se u pravcu bolje anticipacije.
Pa, zašto smo onda poželjeli da uvedemo ovaj koncept koji će da zamaskira pokret kao realno stanje stvari? Da ga pripiše ovoj ili onoj sili, te čovjeka smjesti u poziciju jednog statičnog bića koje se samo periodično pokreće, vođen naletima motivacije?
Možda da opravdamo svoju pasivnost, zaboravljajući da se i kroz tu pasivnost krećemo. Da biramo da se pasivno krećemo, ako tako hoćete.
A možda jer je često lakše posmatrati sebe kao biće kojem se nešto desilo, nego kao biće koje je nešto biralo. Ima nečega primamljivog u neprepoznavanju sopstvene agensnosti.
Motivacija: zašto nam nije potrebna?
Kako iz ovoga gore slijedi da nam motivacija zapravo nije potrebna?
Jednostavno je. Ako je čovjek proces u stalnom pokretu, i ako je anticipacija osnov njegovog psihološkog života, to znači da ćemo sve raditi u cilju boljeg razumijevanja i predviđanja svijeta. Pa čak i kad ne radimo ništa – i to je jedan od naših pokušaja da predvidimo.
Predviđanje je naš glavni posao. Njemu smo predati. Stalno konstruišemo. Ne treba nam ništa da nas „vuče“ spolja, ili da nas „gura“ iznutra. Ne treba nam ništa da nas pokrene. Mi se uvijek krećemo, i to u pravcu elaborativnog izbora.
Elaborativni izbor nasuprot motivaciji
Do sad bi trebalo da bude jasno da psihologija ličnih konstrukata čovjeka posmatra kao pokret, a ne kao statični objekat kojeg povremeno nešto motiviše na akciju.
Ipak, u čitavoj ovoj priči o kretanju i o motivaciji kao bespotrebnom konceptu nam ostaje još jedno važno pitanje.
Da, stalno se krećemo, a motivacija je jedna vrsta mita o pogonu koji nam, zapravo, nije potreban. Ali, u kom pravcu ćemo se kretati?
Ovim pitanjem ulazimo u priču o elaborativnom izboru.
Kelijev korolar o izboru kaže: „Osoba bira za sebe onu alternativu u dihotomnom konstruktu kroz koju anticipuje bolju mogućnost elaboracije sistema“.
Odnosno, svaki izbor koji napravimo je elaborativni izbor. Izbor koji čini da bolje predviđamo.
Bez obzira na pravac koji izabere, jedno je sigurno. Osoba se kreće.
Dakle, mi ne biramo ono što je primamljivije, ljepše i bolje, već ono što će da nam omogući da pravimo bolje anticipacije. U ovome leži i odgovor na pitanje zašto neka osoba uporno pravi izbore koji su naizgled „loši“ za nju. A pravi ih zato što su, na neki način, „bolji“ za njen sistem, jer joj omogućavaju da ga bolje elaboriše.
Ova elaboracija sistema se vrši u dva pravca. Ukratko, vrši se ili u pravcu ekstenzije sistema, ili u pravcu njegove bolje definicije.
Ako se ode u pravcu ekstenzije, povećava se područje primjene sistema konstrukata i čitav sistem postaje obuhvatniji. Osoba pokušava da osmisli veči broj životnih iskustava. Da im da neko značenje.
S druge strane, ako se ode u pravcu definicije, područje primjene se ograničava na ono što je već poznato. Osoba koristi svoje konstrukte na dobro poznate načine, kako bi osigurala preciznost i konzistentnost.
I bez obzira na pravac koji izabere, jedno je sigurno. Osoba se kreće. Ne zbog motivacije. Nego zbog činjenice da je živa.
To nije motivacija, to je moj izbor
Iz ove priče postaje jasno da je i pasivno nedjelanje izbor isto onoliko koliko i aktivno činjenje. Ne možemo, onda, pričati o motivaciji i nedostatku iste.
Nismo ni motivisani, ni nemotivisani, već smo izabrali ono što donosi prediktivnu jasnoću.
Nismo ni motivisani, ni nemotivisani, već pravimo elaborativne izbore. I oni za nas, na ovaj ili onaj način, uvijek imaju nekog smisla.
A ako osjećaš da si zaglavljen u nečinjenju, pa iz njega tražiš izlaz, evo šta bi trebalo da zapamtiš.
Nije tebi potrebna motivacija. Potrebna ti je rekonstrukcija.