Autor: Marijana Cvijović
Do sad smo već navikli na to da psihologija ličnih konstrukata nudi drugačije perspektive na koncepte čija smo značenja počeli da podrazumijevamo. Otpor u psihoterapiji je, bez sumnje, još jedan od njih.
Bilo bi lako preuzeti značenja iz drugih psihoterapijskih pravaca i psiholoških teorija ličnosti i na tome se zaustaviti. Ali, ako bi se ideja o otporu u psihoterapiji jednostavno preuzela, bez preispitivanja, bez rekonstruisanja tog pojma, možda bi se čitava teorija ličnh konstrukata mogla dovesti u pitanje.
Na svu sreću, konstruktivisti su mislili i na to.
Kako uklopiti ideju o „otporu prema promjeni“ u jednu teoriju koja promjenu posmatra kao neizbježnost, datost, činjenicu?
Otpor u psihoterapiji: neophodnost odmicanja od tuđih perspektiva
Zašto je toliko važno odmaći se od već postojećeg pogleda na otpor u psihoterapiji?
Kao što sam već pomenula, takav pogled bi se kosio sa teorijom ličnih konstrukata. A vrijeme je da objasnimo i zašto.
Neke druge vrste psihoterapije kreću od jedne psihodinamske baze koja podrazumijeva da postoje neke unutrašnje sile koje nas pokreću. A isto tako kako nas pokreću, one nam i zaustavljaju progres.
Psihologija ličnih konstrukata, ako se sjetite, čovjeka vidi kao proces koji je stalno u pokretu. Proces konstruisanja, odnosno stvaranja značenja, je zapravo naša dinamika.
Pošto smo stalno u pokretu, to znači da se i stalno mijenjamo. Naravno, to ne moraju biti naročito nagle i revolucionarne promjene, i većinu vremena i nisu. Ali, ipak su promjene.
Pa, kako onda uklopiti ideju o „otporu prema promjeni“ u jednu teoriju koja promjenu posmatra kao neizbježnost, datost, činjenicu?
Očigledno je rekonceptualizacija bila potrebna.
Jedna kritika ovakvog, sad već uvriježenog, shvatanja otpora, leži u tome što ona može da donese više štete nego koristi.
Evo kako to kaže jedan konstruktivista, Robert A. Nimeyer, u jednom članku:
„…etiketiranje klijenta kao klijenta „u otporu“ može biti više štetno nego razjašnjavajuće, jer nudi pseudo-objašnjenje za njegovu nemogućnost napredovanja u terapiji i implicira jedan suparnički odnos između klijenta i terapeuta“.
Odgovornost je potpuno na klijentu. On je taj koji ne može da napravi neku promjenu, a mi, kao terapeuti, smo se, jadni, našli pred problemom zaobilaženja ovog otpora i za to ćemo se služiti raznim tehnikama.
Naravno, izbacićemo iz vida činjenicu da klijent ne može da napravi promjenu koju zapravo terapeut konstruiše kao potrebnu. Jer, tako je lakše.
Otpor u psihoterapiji iz perspektive teorije ličnih konstrukata
Okej, do sada je jasno je da je čovjek stalno u pokretu i da je promjena, zapravo, datost. Iz ovoga je jasno da, iz perspektive psihologije ličnih konstrukata, nema baš mnogo smisla govoriti o otporu u psihoterapiji na onaj način na koji smo navikli.
Šta je onda, zapravo, otpor prema promjeni, ako nije unutrašnja sila koja nas sprečava da se pokrenemo?
Šta je suprotno od promjene?
Da bismo odgovorili na ovo pitanje, moramo od koncepta promjene napraviti konstrukt. Upravo to je ono čime se bavila Fej Fransela, konstruktivistkinja koja je napisala jako interesantan rad o otporu iz perspektive psihologije ličnih konstrukata.
U skladu sa prethodnom pričom o tome da se promjena stalno dešava u svakom klijentu, Fransela se odmiče od ideje da je suprotnost promjeni status quo.
„…ne postoji tako nešto kao status quo u teoriji ličnih konstrukata“. (Fransella, F. (1993) The construct of resistance in psychotherapy)
Iz ovoga slijedi jedan važan zadatak. Treba pronaći pol suprotan promjeni.
Fransela se u toj potrazi oslanja na rad Pola Vaclavika i njegovih kolega, koji govore o tome da je suprotnost promjeni zapravo „istrajavanje“ (eng. „persistence“). Ovaj se termin može i drugačije prevesti, pa budite slobodni da ponudite svoju alternativu. Prevod koji ja koristim je onaj koji je meni najintuitivniji za razumijevanje ove ideje.
A ideja je da se klijent ne opire promjeni, već istrajava u svojim naporima da nešto ostane isto.
Otpor se ne posmatra kao neko klijentovo svojstvo koje ga čini pasivnim, već kao njegov aktivan napor da nešto učini.
Odmicanje od podrazumijevanja
Otpor u psihoterapiji se često shvata kao nešto što ne zahtijeva dodatno objašnjenje, kao da je nepromjenljivost jedno „normalno“ stanje, a promjena je ono što treba analizirati i objašnjavati.
Ili, kako to kažu Vaclavik, Vikland i Fiš u svojoj knjizi:
„[Postoji] tendencija da se istrajavanje i nepromjenljivost posmatra kao „prirodno“ i „spontano“ stanje, koje se podrazumijeva i ne zahtijeva objašnjenje, a promjena kao problem koji treba objasniti, ili da se zauzme suprotan stav…“.
Uvođenje termina „istrajavanje“ značajno pomaže u tome da se otpor u psihoterapiji razumije iz drugačijeg ugla. Da se ne posmatra kao neko klijentovo svojstvo koje ga čini pasivnim, već kao njegov aktivan napor da nešto učini. Sad, to što neće da učini ono što terapeut od njega traži je druga priča. O njoj za koji trenutak.
Zašto istrajavamo?
Možete se pitati zašto zapravo istrajavamo. I ovo zaista jeste važno pitanje. A odgovor nije tako jednostavan kao što se može činiti.
Bilo bi najjednostavnije reći: „Klijent nije spreman da nešto promijeni, pa zato ostaje isti“. Ali, šta to „nije spreman“ zapravo znači?
Može biti da je klijent zapravo na neki način uvidio da je promjena na sržnom nivou potrebna. A takav uvid sa sobom nosi veliku prijetnju. S druge strane, očuvanje sistema onakvim kakav je vraća kontrolu.
Možda klijent još uvijek nema alternativu za svoju sržnu strukturu. Pa, ako bi odbacio postojeću, a da nema alternativu za koju se može uhvatiti, to bi ga uvelo u stanje ogromne anksioznosti. Jer, ne pričamo o promjeni perifernog konstrukta koja bi mogla da se podnese u svjetlu permeabilne nadređene strukture. Pričamo o promjeni sržne strukture, onoga što čini klijentov identitet.
Možda se klijent plaši da će, u svjetlu takve promjene, izgubiti sebe. A možda baš i hoće, ako nema alternativnu konstrukciju kojom bi mogao da obuhvati svoj self. Uvijek se treba vratiti onome da je bilo kakva konstrukcija bolje od nedostatka konstrukcije.
A možda će promjenom da izgubi ulogu, što će da izazove krivicu.
Istrajavati možemo iz različitih razloga, a njih treba ispitati sa svakim klijentom pojedinačno. Ono što je zajedničko jeste to da osoba istrajavanjem čuva svoj sistem od neke tranzicije. Sve ostalo treba provjeriti.
Otpor u psihoterapiji govori o terapeutu koliko i o klijentu
Otpor u psihoterapiji je terapeutova konstrukcija. Ona ne objašnjava ništa kod klijenta, već predstavlja samo signal da terapeut smatra da klijent ne može da napravi neku promjenu.
Ako se terapeut čvrsto drži te konstrukcije, i posmatra otpor kao nešto što ne zahtijeva dalja razjašnjavanja, već samo tehnike koje služe za njegovo zaobilaženje, to neće baš daleko da odvede psihoterapijski proces.
Terapeut postaje hostilan, čvrsto se drži svoje hipoteze i tumači svaki klijentov potez kao opiranje promjeni. I to promjeni koju mu je on, terapeut, namijenio.
I dok se batrga u svojim naporima da kod klijenta izvrši sržnu rekonstrukciju, za koju je zacrtao da je potrebna, može ostati slijep za neke promjene koje klijent možda pravi u okviru sistema, na podređenijim djelovima.
Naravno, lakše je držati se hipoteza koje smo već napravili, nego ih sve baciti u kantu za smeće i tražiti nove, korisnije, plodnije. Ali, zar se to ne bi moglo konstruisati kao terapeutov otpor? Zar terapeut ne istrajava u svojim naporima da njegove hipoteze ostanu iste? Pa se tako „opire promjeni“ i ne pokušava da stvori neke alternativne konstrukcije koje bi mogle biti od pomoći?
Terapeut radi svoj posao tako što razumijeva kako njegov klijent konstruiše svijet.
Uostalom, terapeutov posao je da supsumira sistem konstrukata svoj klijenta. Terapeut zapravo radi svoj posao tako što razumijeva kako njegov klijent konstruiše svijet. Pa, ako klijent pokazuje da ne vidi problem na onaj način na koji ga vidi terapeut, definitivno je potrebna neka vrsta rekonstrukcije. Ali terapeutova.
Poslednje što terapeut treba da uradi jeste da nalijepi etiketu otpora na klijenta i na taj način izbjegne potrebu za sopstvenim rekonstruisanjem.
Kako kaže Keli:
„Klijent koji frustrira terapeuta tako što ne uspijeva da se pozabavi onim čime terapeut želi da se on pozabavi, ili tako što odbija da vidi stvari onako kako ih terapeut jasno vidi…pokazuje da njegov sistem konstrukata ne obuhvata ono što terapeut misli da bi trebalo“. (Kelly, G. (1991) The Psychology of Personal Constructs, Vol.2, p.379)
Zato je Keli smatrao da nije potrebno posebno definisati otpor u psihoterapiji. Kao terapeuti, mi ćeemo prepoznavati očigledna ograničenja klijentovih sistema konstrukata. Prepoznavaćemo anksioznosti, prijetnje, mjesta krivice… Ali, nećemo otpor posmatrati kao neku vrstu posebnog procesa.
Otpor u psihoterapiji kao elaborativni izbor
Najzad, otpor u psihoterapiji možemo jednostavno posmatrati kao klijentov elaborativni izbor, koji je detaljnije objašnjen u ovom tekstu.
Ukratko, osoba će uvijek birati onu alternativu u dihotomnom konstruktu koja će joj omogućiti da bolje elaboriše svoj sistem.
A to nas opet vodi do istog, jednostavnog zaključka.
Čovjek ne izbjegava promjenu. Čovjek bira da stvari ostanu iste.