Autor: Marijana Cvijović
Produktivnost… Riječ koja se danas koristi u svim životnim kontekstima, bez izuzetka. I bez preispitivanja.
Skočila je iz biznis planova u svakodnevne razgovore sa prijateljima. U priče o mentalnom zdravlju. Pa čak i u terapijsku sobu.
Čovjek je, tako, postao neka vrsta „preduzeća“ čije funkcionisanje treba da se optimizuje. Istovremeno i objekat optimizacije i sredstvo do njenog postizanja. I resurs i krajnji proizvod.
Na ovaj način, njegovo postojanje prestaje da biva pitanje iskustva, a postaje pitanje učinka.
Produktivnost – mjerna jedinica vrijednosti
Ideja produktivnosti ima svoje mjesto u našim životima. Može biti korisna i praktična. Sposobnost da obavimo svoje radne zadatke, da ispunimo obaveze i postignemo ciljeve nam često daje osjećaj kompetentnosti. I, naravno, kontrole.
Ipak, problem nastaje onda kada se značenje produktivnosti „proširi“ i procuri u sve ostale životne kontekste. A to je upravo ono čemu danas svjedočimo. Kolektivnom trudu da se bude produktivan u svim sferama života, 24/7.
Ako sam sa prijateljima, hajde da radimo nešto zbog čega ću da se osjetim da je naš susret bio produktivan i smislen. Ako imam slobodnog vremena, iskoristiću ga tako što ću, na primjer, da treniram, ne bih li optimizovao svoje tijelo. A mogu i da čitam, jer je i to produktivno i korisno. Ako se malo bolje organizujem, mogu i da se posvetim svom hobiju, koji više nije samo zadovoljstvo, već još jedan projekat kroz koji mjerim svoju vrijednost.
Kad nemam šta da radim, radiću na sebi. Ne treba gubiti vrijeme. Treba učiti, treba napredovati, treba se razvijati. Treba biti bolji.
Ako nismo uspjeli, odakle nam pravo da odmaramo?
A kad ispunim kvotu dnevnog „rada na sebi“, onda ću da odmorim. Ne da bih se odmorio. Nego da bih se odmorio kako bih sjutra mogao da budem još efikasniji i još produktivniji. U tom smislu, čak i ono što nazivamo „brigom o sebi“ vrlo jasno postaje instrument povećanja sopstvene produktivnosti. Odmor postaje i zasluga koju smo produktivnošću osvojili i sredstvo do njenog povećanja.
A ako slučajno odmor nismo zaslužili, prema standardima koje smo postavili, onda ćemo da se valjamo u krivici, da proklinjemo tijelo što nas je izdalo kad se umorilo. Da proklinjemo sami sebe što smo tako slabi da ne možemo JOŠ. Da se kinjimo jer „nismo uspjeli“. A ako nismo uspjeli, odakle nam pravo da odmaramo?
Produktivnost se, tako, probila u sve pore naših života. Postala je mjerna jedinica naše vrijednosti.
Produktivnost: kad društveni konstrukt postane prirodna datost
Ako bi trebalo da izdvojim jednu važnu stvar kojoj nas psihologija ličnih konstrukata uči, izdvojila bih ovo.
Sve može da se preispita.
Svi imamo tendenciju da neke pojmove shvatamo kao objektivne činjenice. A kad je nešto „objektivna činjenica“, onda se poriv za preispitivanjem potpuno briše iz čitave ove jednačine.
Čini mi se da je to ono što se dešava sa produktivnošću. Doživljavamo je kao neku prirodnu datost i zaboravljamo da je zapravo nastala u jednom društvenom kontekstu. Te da je, naravno, rezultat vrijednosti koje u tom društvu dominiraju.
Biti efikasan, brz, stalno aktivan i produktivan nisu „prirodne“ i urođene čovjekove težnje. To su težnje koje su nastale iz svijeta i u svijetu u kojem živimo. To je društveni narativ koji se toliko učvrstio da smo prestali da ga posmatramo kao samo jednu od interpretacija.
Uzeli smo ovaj društveni konstrukt i toliko ga učvrstili u svoje lične sisteme, tamo mu zacementirali mjesto, možda napravili i tron, da nam nije preostalo ništa nego da povjerujemo da je on jedan inherentni dio svakog čovjeka koji hoda ovom planetom.
Produktivnost kao nevidljiva norma
A šta se desi kada u to povjerujemo? Produktivnost nam postaje jedna nevidljiva norma koju nema potrebe da nam bilo ko ponavlja. Ponavljaćemo je sami sebi, procjenjujući svoju vrijednost u odnosu na to koliko smo bili efikasni i produktivni u datom momentu.
Umjesto da procjenjujemo ideju produktivnosti kao takvu, počinjemo da procjenjujemo sebe u odnosu na, sada već, normu.
Naravno, ako procjena nije baš poželjna, problem ćemo tražiti u sebi. Nismo se dobro organizovali. Nismo se dovoljno potrudili. Nismo dovoljno disciplinovani. Nismo dovoljni.
Konstraktino „novo, bolje, brže, veće, više, lepše, jače“ postaje mantra koju eksplicitno osuđujemo, a po kojoj zapravo živimo. Jer svi implicitno vjerujemo u ono: „Ja ako stanem, propašću“.
Neproduktivnost kao simptom
Ako je produktivnost norma, onda nedostatak iste automatski postaje simptom.
Kao da smo onu Frojdovu „mentalno zdravlje je sposobnost za ljubav i rad“ prepolovili, pa nam je ostao samo rad. A onda smo i toj polovini preinačili značenje, da se uklapa u naše narative.
I ako je mentalno zdravlje poistovjećeno sa radom (svim njegovim vrstama, od rada na poslu do rada na sebi), onda izostanak produktivnosti automatski dobija psihološko značenje.
Umor je problem. Stati je simptom. Ne ispuniti normu je znak da nešto sa nama nije u redu. Vjerovatno smo depresivni. A onda dođemo kod stručnjaka za mentalno zdravlje da nas poprave i učine da postanemo još produktivniji, efikasniji, bolji, brži, jači… Nego, o tome malo kasnije.
I dok smo spremni da izostanak produktivnosti proglasimo simptomom koji treba riješiti, rijetko se pitamo šta leži iza produktivnosti. Koju funkciju ona igra u našem sistemu? Od čega nas, možda, štiti? Na koji način nam škodi? I koje su to tako strašne implikacije na drugom kraju?
Ili sam produktivan, ili ...
Pa, koje su to strašne implikacije na drugom kraju?
Ako znate bilo šta o konstruktivizmu, onda znate da je ovo nešto što ne treba pretpostavljati, već uvijek treba provjeriti. Drugim riječima, implikacije će biti različite za različite ljude, u zavisnosti od toga šta je za te ljude suprotno od produktivnosti. I još važnije, u zavisnosti od toga koji konstrukti su smješteni iznad ovog u hijerarhiji našeg sistema, te nas tjeraju da budemo produktivni da ne bismo bili… šta?
Naravno, jasno je da ovo treba ispitati sa svakom osobom pojedinačno. Međutim, u ovom kontekstu postoje neke stvari koje se ponavljaju. Neka značenja koja, ne uvijek, ali često, dijelimo.
„Ako nisam produktivan, onda gubim kontrolu“.
„Ako nisam produktivan, onda nisam siguran“.
„Ako nisam produktivan, ljudi će me odbaciti“.
„Ako nisam produktivan, onda ne vrijedim“.
Ono što je zajedničko svemu ovome jeste sledeće.
„Ako prestanem da budem produktivan, moraću da se bavim stvarima koje su iza. A to je teško“.
Produktivnost na terapiji
Naravno, produktivnost kao jedna „društvena norma“ ne zaobilazi ni terapijsku sobu.
Na terapiju se dolazi sa raznim očekivanjima. A produktivnost se često pojavljuje kao klijentov, ako ne eksplicitni, a onda makar implicitni, cilj. I to je potpuno razumljivo. Klijent u datom trenutku to vidi kao rješenje za svoj problem.
Važnije pitanje koje se ovdje nameće jeste da li terapija treba da postane prostor u kojem se klijent uči kako da se prilagodi postojećim normama, ili prostor u kojem se te norme mogu preispitati?
Konstruktivistički terapeuti će biti pažljivi u davanju univerzalnog odgovora na ovo pitanje, svjesni toga da svaki klijent ima svoja sopstvena značenja i da ono što produktivnost predstavlja kod jednog klijenta, ne mora da predstavlja i kod drugog. Zato će konstruktivistički terapeuti istraživati ta značenja, umjesto da nameću svoja. Pitaće se, između ostalog – da li je produktivnost nešto što klijent želi ili što misli da mora?
I formiraće terapijske ciljeve zajedno sa klijentom, svjesni da oni nemaju recept za klijentov život.
Da li smo bili produktivni ili ova seansa ništa ne vrijedi?
Naravno, ni terapeuti nisu imuni na čitavu ovu ideju. Terapeuti takođe mogu osjećati potrebu da budu efikasni, da postižu rezultate, da pomjere klijenta. Da budu produktivni.
Zato mogu početi da procjenjuju seanse u odnosu na to da li se na njima nešto važno postiglo, da li je bilo nekog napretka, da li se rezultat vidi. Da li smo bili produktivni ili ova seansa ništa ne vrijedi?
Na ovaj način se stvara pritisak da uvijek „nešto mora da se desi“ i da promjena mora da bude brzo vidljiva i mjerljiva. Pritisak koji će, naravno, i klijenti da osjete, pa da se, na primjer, okrive jer na seansi nisu bili dovoljno produktivni.
A ako terapiji pristupamo sa ovom „bolje, brže, jače“ filozofijom, onda terapija prestaje da bude proces istraživanja, već postaje projekat unapređivanja. Posaje još jedan zadatak koji treba uspješno i efikasno obaviti.
Cilj se pomjera od razumijevanja iskustva do njegovog optimizovanja. A terapijska soba se pretvara u još jedan prostor produktivnosti, u kom se razumijevanje stavlja u drugi plan. Gubi se prostor za usporavanje, zastajanje, sumnju i preispitivanje – ona mjesta na kojima često počinje promjena.
Na kraju, terapija ovako postaje samo još jedan produžetak onog istog sistema koji kritikujemo i od kojeg, navodno, pokušavamo da se oporavimo.