Autor: Marijana Cvijović
Mentalno zdravlje je tema koja je prodrla u savremeni diskurs isto onoliko nasilno koliko je ranije bivala iz njega odstranjivana. Tema koja nam je još jednom dokazala da društvo operiše u krajnostima, jer krajnosti daju veću kontrolu.
Dok smo ranije bježali od dijagnoza i od tema mentalnog zdravlja uopšte, danas hrlimo ka njima, u nadi da će nam konačno objasniti i sebe i druge. Naravno, hvatamo se za ona objašnjenja koja su nama prihvatljiva i kroz koja možemo da održimo sliku koju o sebi stvaramo, slijepi pritom na to da su ona štura, površna i često dehumanizujuća. I jako ponosni, jer znamo kako da sintagmu „anksiozni atačment“, ili bilo koju drugu, upotrijebimo u rečenici.
Dakle, gdje je nekad bio stid, danas stoji osjećaj ponosa.
Ono što se nekad skrivalo, danas se ističe, i gdje postoji i gdje ne postoji. Danas mora da postoji. U suprotnom, kako da znamo ko smo?
Samodijagnostikovanje je postalo trend. Terapijski jezik je postao signal za „osviješćenost“. Mentalno zdravlje je postalo performans. I sve to, naravno, jako dobro prolazi na društvenim mrežama.
Mentalno zdravlje na klackalici javnih konstrukata
Da me ne shvatite pogrešno, ne mislim da je ono „kako je bilo ranije“ bilo dobro. Daleko od toga. Ovo nije lament nad „starim dobrim vremenima“, koja zapravo niti su bila toliko dobra, niti su toliko stara. Uostalom, takav lament bi bio ništa drugo do hvaljenje iste one dimenzije koju pokušavamo da kritikujemo, samo iz drugog ugla. Ili prvog, kako god hoćete.
Naravno, kad jedna krajnost ne radi, najlakše nam je otići u drugu. A kad druga zakaže, šta da radimo osim da se vratimo na prvu?
Mentalno zdravlje kao koncept, kao jedan element, nije uspjelo da izbjegne ovaj ples krajnosti. U cilju smanjenja stigme, počeli smo da o njemu govorimo. Psihološki pojmovi su, tako, prodrli svuda. Ušli su u prijateljstva, u partnerske odnose, u poslovne kontekst, u prolazna ćaskanja na autobuskoj stanici… I naravno, osvojili su društvene mreže.
Mentalno zdravlje se, tako, našlo na klackalici javnih konstrukata u čijim područjima primjene leži. A jedan kraj klackalice je uvijek podignut do vrha, kao da se na onom drugom nalazi težak betonski blok koji pokušava da ga ukopa u zemlju. Pa i nalazi se. Nalazi se težina onoga što pokušavamo od sebe da sakrijemo i da o sebi ne vidimo, da ne bismo, slučajno, morali da podnesemo ambivalentnost.
Terapijski jezik je postao zgodan alat kroz koji možemo da ne vidimo drugu osobu, dok čvrsto vjerujemo da smo je provalili.
Ako se sjetite pojma ping-pong promjene o kojem je bilo riječi u ovom tekstu, neće vam trebati dugo da zaključite da je upravo to ono što se danas dešava sa mentalnim zdravljem. Ono je jedan element koji šeta sa jednog pola konstrukta na drugi, u zavisnosti od toga šta je trenutno u društvu prihvatljivije. Sa naglaskom na „trenutno“.
A trenutno je prihvatljivije besomučno govoriti o mentalnom zdravlju, te tako graditi sliku o sebi kao o osobi koja je osviješćena, nego skrivati se. Ono čega nismo svjesni jeste da nam je terapijski jezik postao samo još jedno sredstvo za to isto skrivanje. I zgodan alat kroz koji možemo da nastavimo da ne vidimo drugu osobu, dok čvrsto vjerujemo da smo je provalili.
Jer, ako je neko „narcis“, šta tu više ima da se vidi i objašnjava? A ako sam ja „istraumiran“, kako možeš da moje postupke ne opravdaš?
Mentalno zdravlje kao identitetska pozicija
U današnjoj kulturi, mentalno zdravlje je prestalo da bude samo pitanje dobrobiti. Za nekoga suptilno, a za nekoga i ne baš toliko suptilno, mentalno zdravlje je postalo pitanje moralne vrijednosti.
Postalo je pitanje identiteta.
Ako osoba želi da sebe konstruiše i da bude konstruisana kao neko ko je zreo, odgovoran, emotivno dostupan, ili šta god da vam pada na pamet a da zvuči poželjno, imaće važne zadatke pred sobom. Zadaci, pogodili ste, se ne odnose na to da zapravo postane zreo, odgovoran, emotivno dostupan… Ne. Odnose se na to da krene na terapiju, ne bi li mogao da kaže da ide. Zatim, da čita psihološke sadržaje i da savlada terapijski jezik, ne bi li mogao da zvuči onako kako želi da bude konstruisan.
Potrebno je da se „bavi mentalnim zdravljem“ ne zbog sopstvene dobrobiti, već kako bi mogao da se vide kao osoba koja radi na sebi.
Nasuprot ovome (jer uvijek nešto stoji nasuprot svemu), ljudi koji se ne bave mentalnim zdravljem i koji „ne rade na sebi“ se često konstruišu kao neosviješćeni, emocionalno nepismeni, nesposobni da preuzmu odgovornost, nezreli, toksični… Nastavite niz, vjerujem da imate ponešto u repertoaru.
Na ovaj način, psihološki diskurs počinje da organizuje društvenu percepciju. A terapijski jezik postaje jedan element koji se fiksno pozicionira na ovom polu „rada na sebi“.
Mentalno zdravlje je, ovako, postalo pitanje identitetske pozicije. A ko još želi da se vidi kao nezreo, neodgovoran i neosviješćen? Ova druga pozicija je znatno udobnija. Samo što nas, paradoksalno, baš ona često i odvlači od odgovornosti.
Ukratko, kroz priče o mentalnom zdravlju, osoba gradi jedan rigidni identitet oko psiholoških koncepata i u stalnoj je borbi da ga potvrdi.
Terapijski jezik kao simbol
Psihološki i psihoterapijski koncepti mogu da budu korisni. Niko to ne osporava. Njihovo postojanje samo po sebi nije problem.
Problem nastaje kada ove dijagnostičke i interpretativne kategorije počnemo da posmatramo kao alate za otkrivanje istine o čovjeku. Njegove suštine. Umjesto kao samo neke od načina konstruisanja osobe. Ovo direktno vodi do toga da konstrukte počnemo da posmatramo kao objektivne istine.
A ako ja znam objektivnu istinu (koja, uzgred rečeno, ne postoji), onda sam ja malo visočije na ljestvici od onoga koji tu istinu ne vidi. Na ovaj način, jezik koji je nastao da poveća razumijevanje, paradoksalno, dovodi do veće distance.
Umjesto alata za razumijevanje, psihološki pojmovi su postali alati za postizanje društvene superiornosti. Terapijski jezik funkcioniše kao novi statusni marker. On prestaje da bude važan sam po sebi i gubi svoju prvobitnu svrhu. Umjesto toga, počinje da služi kao simbol. Simbol sofisticiranosti, društvene poželjnosti, emocionalne i intelektualne superiornosti, posebnosti… Opet, budite slobodni da nastavite niz.
Terapijski jezik u službi hostilnosti
Psihologija ličnih konstrukata nas uči da konstrukti nikada ne predstavljaju stvarnost samu po sebi, već predstavljaju alate pomoću kojih ćemo mi da je organizujemo.
Međutim, ono čemu češće svjedočimo jeste to da ljudi svoje konstrukte poistovjećuju sa istinama. A onda od tih „istina“ ne žele da odustanu, čak i ako im se mnogo puta pokažu kao „neistinite“. Postaju hostilni. A o hostilnosti je bilo riječi ovdje i ovdje, pa se slobodno podsjetite.
Kako se u ovo uklapa današnji diskurs o mentalnom zdravlju i, još bolje, terapijski jezik?
Ukratko, umjesto da istraži neko iskustvo, osoba će odma da se posluži terapijskim jezikom i da to iskustvo automatski prevede u neku od kategorija u okviru mentalnog zdravlja.
Još kraće, terapijski jezik tada radi u službi hostilnosti. Pruža nam zgodnu, iako štetnu, priliku da sve sa čim se susretnemo smejstimo u poznate kategorije i da se tog objašnjenja čvrsto držimo, vjerujući pritom da smo potpuno u pravu. Problem je što se na ovaj način zapravo smanjuje kontakt sa neposrednim iskustvom. Tako, umjesto da stičemo iskustvo, mi zapravo stičemo neiskustvo.
A mentalno zdravlje i terapijski jezik onda koristimo kao alate koji će da nam nahrane sopstvene hostilnosti i tako sofisticirano i elegantno eliminišu potrebu za bilo kakvim preispitivanjem.
Priče o mentalnom zdravlju su danas možda i najbrži put do prividnog osjećaja pripadnosti.
Mentalno zdravlje kao performans
Dovoljno je da otvorite Instagram, ili bilo koju drugu društvenu mrežu, pa da odmah uočite kako mentalno zdravlje poprima jednu performativnu funkciju. Naravno, koliko će nam vremena trebati da to uočimo zavisi i od toga kako smo podesili algoritme, ali nema sumnje da ćemo ih podesiti u skladu sa našim ličnim sistemima konstrukata.
Uglavnom, performativna funkcija mentalnog zdravlja će vam se, prije ili kasnije, ukazati. Na Instagramu, na porodičnom ručku, na romantičnoj večeri, u redu u pošti…
Gledaćete i slušaćete ljude koji govore o granicama, uvidima, sopstvenim emocionalnim procesima, terapijskim lekcijama, ličnim „putevima iscjeljenja“. Gledaćete i slušaćete ljude koji više ne osjećaju, već osjećaju na jedan sofisticiran način, i koji imaju vokabular da to i dokažu.
Na kraju, gledaćete i slušaćete ljude koji vape da budu prihvaćeni. I koji su provalili da su priče o mentalnom zdravlju i terapijski jezik danas možda i najbrži put do prividnog osjećaja pripadnosti. Osjećaja koji se rasprši čim se čovjek odmakne od floskula i ostane sa sobom.