Autor: Marijana Cvijović
„Radeći 40 godina u svojoj profesiji, ovaj čovjek je stekao neizmjerno iskustvo“. Možda.
„Ova žena je proputovala čitav svijet, stičući nezaboravna iskustva u svakom novom mjestu“. Možda.
Ne znam zašto, ali ovo „možda“ me je oduvijek pratilo, kao lampica koja se palila u glavi kad god bi neko govorio na sličan način. A na ovaj način se govori često.
Svođenje iskustva na vrijeme provedeno na Zemlji, ili pak broj zemalja koji smo vidjeli, ili bilo koji drugi broj koji vam padne na pamet… Njegova kvantifikacija. Sve mi je to, jednostavno, djelovalo pomalo površno. I neistinito.
A često i nepravedno. Jer, zar ćemo tako lako oduzeti pravo na iskustvo svima onima kojima se brojke ne poklapaju? I pokloniti ga samo onima čija biografija broji godine provedene u ovoj ili onoj oblasti, čije godine broje mnoštvo novih situacija, čiji su pasoši ispunjeni pečatima? I to im ga pokloniti automatski, bez zadrške, bez preispitivanja?
Iskustvo. Vrijeme. Brojevi. Dugo sam se pitala zašto mi ta priča ne leži. A onda sam pronašla konstruktivizam, da mi objasni. Da mi pokaže da nije ni do vremena, ni do brojeva. Do nečega je sasvim drugog.
Možda iskustvo nije to što mislite
Riječ „iskustvo“ je, izgleda, zauzela neko sasvim pogrešno mjesto u našim glavama. Pa se tu nastanila. I učinila da nam se čini da je oduvijek tu bila. Da je ovo kako danas većinom shvatamo iskustvo neka prirodna istina, a ne samo jedna društvena tvorevina. Znate kako riječi znaju da učine da zaboravimo da smo ih mi napravili, pa definisali, te zacementirali.
Naravno, to kreiranje i definisanje je potrebno. Sagalasnost oko značenja riječi je neophodna. U suprotnom, ne bismo mogli da komuniciramo. Ne bismo mogli drugima da objasnimo svoje konstrukte, niti da razumijemo njihove. Osim toga, komunikabilnost je često osnov za stvaranje zajedništva, o kojem je bilo riječi ovdje.
Ipak, čak i uz većinsku saglasnost oko tih značenja, uvijek treba imati na umu da ono što je slično, nije isto. I da, ponekad, ista riječ za mene i za drugu osobu može značiti potpuno različite stvari. O tome sam govorila u ovom tekstu, pa se tu neću duže zadržavati.
Vratimo se na temu. Ono što sam se nadala da će ova priča o riječima da proizvede je sumnja u podrazumijevanje, te zainteresovanost za preispitivanje. Jer, vrijeme je da preispitamo iskustvo. Možda ono nije to što mislite.
Iskustvo leži u revidiranju i rekonstruisanju.
Iskustvo kao ažuriranje sistema konstrukata: konstruktivistička perspektiva
Konstruktivizam nudi jedan jako zanimljiv pogled na iskustvo, a sve počinje Kelijevim korolarom o iskustvu.
On kaže: „Sistem konstrukata osobe se mijenja kako ona sukcesivno konstruiše replikacije događaja“.
Hajde da ovo dalje elaborišemo. U suštini, osoba osmišljava svijet koristeći se sopstvenim sistemom konstrukata. Ono što se u njenom svijetu događa taj sistem konstrukata stalno podvrgava procesu validacije. Dakle, osoba ima neku konstrukciju, kao radnu hipotezu, a onda je, u svjetlu različitih događaja, testira. U tom procesu testiranja, osoba može svoje konstrukcije, odnosno hipoteze, da revidira. Zahvaljujući tom revidiranju, sistem konstrukata osobe progresivno evoluira. Osoba rekonstruiše, kako bi bolje anticipovala. I upravo u tom revidiranju i rekonstruisanju leži iskustvo.
Da pojednostavim. Prema konstruktivističkoj teoriji, iskustvo nije ono što nam se dogodi, već ono kako dopustimo da to što nam se dogodilo promijeni naš sistem. Sa naglaskom na toj promjeni.
Kako ovo izgleda?
Recimo da osoba provede godine radeći u istoj profesiji. Uzmimo za primjer predavače, iz bilo koje oblasti, samo zato što se na tom primjeru lako može ilustrovati ono što pokušavam da kažem.
Recimo da taj predavač iz godine u godinu koristi isti plan rada. Predaje iste lekcije, koristi iste primjere, ne mijenja metod, ne preispituje stil. Možda je na početku karijere taj metod radio. Uspijevao je da zainteresuje svoje učenike, da prenese znanje, te je bivao validiran.
Par generacija kasnije, međutim, njegovi učenici najednom nisu više impresionirani, pa njegova hipoteza o tome kako treba da drži predavanja sve češće biva invalidirana. U tom slučaju, predavač ima dva puta.
Može hostilno da se drži svoje hipoteze i da u svom načinu predavanja ništa ne mijenja, okrivljavajući pritom nove generacije za njihov neuspjeh da usvoje sadržaj koji nudi. A može i da uspješno zatvori svoj sopstveni ciklus iskustva, tako što će revidirati tu hipotezu.Tako što će rekonstruisati, pa posledično promijeniti svoj predavački stil, ne bi li uspio da dopre do tih novih generacija. Ovaj drugi put je put ka sticanju iskustva. Prvi, ipak, vodi u sticanje neiskustva. Bez obzira na broj godina provedenih u ovoj struci.
Iskustvo vs. neiskustvo – šta je teže?
Ne želim da kažem da vrijeme ne igra nikakvu ulogu, niti da čovjeku nisu potrebne određene godine da bi, recimo, postao iskusniji u nečemu. Želim da kažem da, ponekad, ni sve godine ovog svijeta, ne mogu čovjeka učiniti iskusnim. A ponekad je dovoljno naizgled tako malo, a zapravo jako puno, da osoba stekne iskustvo. Potrebna je revizija sistema konstrukata, a priroda samog događaja je, u krajnjem, irelevantna. Jer događaj sam po sebi nije iskustvo. On je poziv na iskustvo.
Ako iznova i iznova radimo istu stvar na isti način, to bismo, umjesto iskustvom, u svom ekstremu, prije mogli nazvati refleksom. Automatskom radnjom. I, sasvim sigurno, sopstvenom nemogućnošću da odustanemo od hostilnosti koje nas vode u sticanje neiskustva.
Pitanje, dakle, nije koliko ćemo godina provesti radeći nešto. Pitanje je koliko ćemo često, suočeni sa novim validacionim dokazima, mijenjati ono na šta smo navikli. A šta je, na kraju, od to dvoje teže? Ažurirati se ili se ponavljati?
Iskustvo u psihoterapiji – da li se ponavljamo ili se ažuriramo?
Kada je u pitanju iskustvo, ovo što smo naučili o našem predavaču iz primjera važi i za sve ostale životne sfere. Kao i za sve profesije. Pa tako i za psihoterapiju.
Ono što psihoterapeuta čini iskusnim nije broj klijenata. Nije čak ni broj „uspješnih psihoterapija“, šta god to kome značilo.
Pa, ako ste na putu da izaberete terapeuta za sebe, slobodno pročitajte biografiju. Slobodno se podivite godinama koje je proveo radeći sa klijentima, stvarajući na osnovu toga sliku o njegovoj stručnosti, genijalnosti i iskustvu. Ali, ne dozvolite da brojke budu presudan faktor. Jer, do sada bi trebalo da bude jasno da one to nisu.
Dozvolimo sebi da učimo od svojih klijenata.
S druge strane, ako ste na putu da postanete psihoterapeut, sjetite se one priče da su svi klijenti različiti. Ne upadajte u zamku hostilnosti, čvrsto vjerujući da je ovaj novi klijent toliko sličan onom prethodnom, da su njihovi problemi isti, da su im konstrukti isti, te da im je potrebno isto rješenje. To što ste preemptirali može, ali ne mora biti tačno. Sjetite se da dolazi iz vašeg sistema konstrukata i da je taj sistem, možda, u ovoj ili onoj mjeri, potrebno revidirati.
Vrlo se lako sjetimo ideje da smo mi, kao psihoterapeuti, tu da klijenta, na neki način, nečemu naučimo Najprije o njemu samom. Sa istom tom lakoćom zaboravljamo da bi taj proces trebalo da bude donekle recipročan.
Zato bi nam svima služilo jedno podsjećanje. Dozvolimo sebi da učimo od svojih klijenata. Dozvolimo sebi da iz njihove terapije promijenjeni ne izađu samo oni, već i mi. Tako se stiče iskustvo.
I stalno se pitajmo: „Da li se ažuriram, ili se ponavljam?“