Autor: Marijana Cvijović
Ako se kreativnost pripiše samo umjetnicima, bilo poznatim, bilo onima koji svoja djela još uvijek, ili zauvijek, skrivaju od javnosti, onda ostatku svijeta preostaje samo jedno. Da živi po poznatim šablonima. Da se uljuljka u prividnu sigurnost puteva koje je već napravio. I da nikad ne proba ništa novo.
A često na kreativnost baš tako i gledamo. Kao na neko inherentno svojstvo umjetnika i genijalaca. Nešto što je njima dato po rođenju, a što su kasnije razvijali, i čemu mi ostali možemo samo da se divimo. Izdaleka. Ili da kritikujemo. Da zavidimo, otkrivajući tako našu želju da ono što je njihovo bude i naše. Da ono što oni znaju znamo i mi. I da pritom ne mrdamo prstom, obeshrabreni idejom da jednostavno „nismo za to rođeni“.
Šta ako bih vam rekla da je kreativnost mnogo manje dramatična? I mnogo više dostižna?
Ona nije ničije svojstvo. Ona je proces. Ciklus kroz koji možemo svi da prođemo, stvarajući usput nešto za nas novo.
Istina, ne možemo svi da se mjerimo sa izvanrednim umjetnicima i genijalcima. Ali, to zapravo nije ni poenta. Kreativnost nije rezervisana samo za njih. Ona je potrebna svakom „običnom čovjeku“ koji nastoji da što bolje navigira kroz svijet koji se stalno mijenja. Svijet u kojem poznati šabloni često zakažu. I koji nas stalno poziva na nova konstruisanja.
Psihoterapija zahtijeva i poznavanje teorije i kreativnost.
Kreativnost u psihoterapiji
U psihoterapijskim krugovima se vodi polemika o tome da li je terapija umjetnost ili nauka. I, kao što to obično biva, a naročito u društvima koja su navikla na polaritete, i po ovom pitanju se dijelimo u dva tabora.
Uostalom, ovo samo potvrđuje Kelijevu teoriju o čovjeku koji razmišlja u dihotomnostima. Šteta je samo što se nije formirao drugačiji dihotomni konstrukt, već baš onaj koji tjera pojedinca da iz terapije isključi ili umjetnost ili nauku, ne bi li je sebi bolje objasnio. Pa se ovom ili onom taboru priklonio.
Na svu sreću, ima i onih pojedinaca koji su svoje lične konstrukte formirali malo drugačije, pa dozvoljavaju ideju da psihoterapija može istovremeno biti i jedno i drugo. I nauka i umjetnost. Da ona zahtijeva i poznavanje teorije, ali i kreativnost.
I nema u toj ideji ničega naročito revolucionarnog. Samo nam je, izgleda, s vremena na vrijeme, potrebno podsjećanje.
Neću ulaziti dalje u temu o umjetnosti naspram nauke. Ali, u nadi da ćemo ideju o kreativnosti kao nedramatičnoj neophodnosti koja nije vezana samo za umjetnike i genijalce konačno kolektivno integrisati u naše sisteme, hajde da pogledamo šta to kreativnost predstavlja iz perspektive psihologije ličnih konstrukata. Pa da ovaj pojam konačno demistifikujemo.
I da prestanemo da ga izbacujemo iz terapijske sobe, čvrsto vjerujući da su tehnike put do „izlečenja“, a zaboravljajući pritom da je i te tehnike neko morao da osmisli, prolazeći kroz kreativni proces. I da iste te tehnike mogu da služe kreativnom procesu. I ne samo da mogu, već moraju, ako je cilj uspješna terapija. Ona koja će klijentu da koristi.
Kreativnost u psihologiji ličnih konstrukata
Prilikom čitanja i razumijevanja Psihologije ličnih konstrukata, nemoguće je ne prepoznati autorovu kreativnost. Džordž Keli je stvorio nešto sasvim novo za vrijeme u kojem je živio. I pritom ne mislim samo na psihološku teoriju, već i čitav jedan novi jezik kojim se mi konstruktivisti danas služimo da objasnimo čovjeka.
I mada vam kreativnost sigurno ne bi bila prva asocijacija na matematičare, Keli se umnogome oslanjao na svoje matematičko znanje da bude kreativan na polju psihologije. I u tome je uspijevao.
Ima nečega zaista genijalnog u spajanju različitih svjetova koji u nama postoje u jednu neizmjerno korisnu cjelinu. Upravo je ta kombinacija logičke strukture i preciznosti u njegovom mišljenju s jedne, i radoznalosti po pitanjima čovjeka s druge strane njegovu teoriju učinila tako jedinstvenom, kreativnom i korisnom.
Mogli bismo sad lako da skliznemo u poznate šablone i da ovu kreativnost pripišemo Kelijevoj genijalnosti. I nije da se ne bih složila sa takvim viđenjem.
Ali, kao što rekoh, kreativnost zaista nije tako dramatična. I to svakom ozbiljnom čitaocu Kelijeve teorije vrlo brzo postane jasno.
Dovoljno je da se na kratko vratimo na njegovu ideju o čovjeku kao čovjeku naučniku koji konstantno formira hipoteze o promjenljivom svijetu u kojem živi, testira ih i tumači validacione dokaze ne bi li ih potvrdio ili opovrgnuo. Ovakva jedna jednostavna, a opet moćna, ideja vrlo brzo obesmišljava rivalstvo između nauke i kreativnosti. Integriše pojmove koji su mnogima suprotni polovi jednog konstrukta.
Ili ste možda mišljenja da naučnici nisu kreativni?
Bilo kako bilo, vrijeme je da uvedemo još jedan značajan konstruktivistički pojam pomoću kojeg ćemo sa kreativnosti skinuti veo tajnosti. I pomoću kojeg ćemo pokazati da je kreativnost u terapiji nužnost, a ne opcija.
Ciklus kreativnosti
Ne mislim da ću mnogo da pogriješim ako kažem da je Džordž Keli volio da sistematizuje pojmove koje su mnogi uzimali zdravo za gotovo. Da uređuje značenja onih koncepata za koje smo svi bili sigurni da ih već razumijemo. I da nam, tako, otvori neke nove perspektive. Perspektive koje smo možda čuli prvi put, ali koje ne mogu da nam ne djeluju logično. Dobro, da se ogradim – koje ne mogu da meni ne djeluju logično.
Upravo u tom alternativnom sagledavanju naizgled odavno jasnih značenja i leži ljepota ove teorije. A i ključ psihoterapijskog procesa. Jer, alternativa je beskonačno mnogo, i svaki klijent ima svoje. I svaki klijent može da uvidi neke za njega nove.
Jedan od pojmova koje je Keli sistematizovao, te objasnio na jedan potpuno novi način, je upravo kreativnost. On u svoju teoriju uvodi pojam ciklusa kreativnosti, ideju koja kreativnost odvaja od urođene genijalnosti i približava je svakom čovjeku.
Do sada je svima jasno da je konstruisanje proces koji se ne može izbjeći. A kreativnost se postiže specifičnim načinima konstruisanja. Odnosno, odvija se u ciklusima labavljenja i stezanja. Šta ovo znači?
Labavljenje i stezanje u ciklusu kreativnosti
U svom repertoaru, osoba ima određeni broj konstrukata. Neke od njih će u datim situacijama koristiti labavo, a neke stegnuto.
Drugim riječima, neki konstrukti će voditi do promjenljivih predviđanja, dok će neki voditi do jasnih predviđanja. A predviđanje je, što bi do sad trebalo da bude jasno, osnov naših psiholoških procesa.
Na koji način će osoba koristiti svoje konstrukte zavisi od mnogo različitih faktora. Ono što je za sada važno da znamo jeste da su oba ova načina neophodna za stvaranje novih konstrukata. Odnosno za uspješno prolaženje kroz ciklus kreativnosti.
Kako ovo izgleda?
Za početak, osoba svojim problemima pristupa labavo. Poigrava se alternativama, elementima sa kojima se susreće ne dodjeljuje odmah mjesto u sistemu, potencijalno pravi mini eksperimente sa svakom od varijanti. Ovo je proces kreativnog haosa u glavi, kad se javljaju obrisi nekih ideja, nacrti koji još uvijek nisu uobličeni. Razlabavljujemo postojeće konstrukte koji su nam obezbjeđivali predvidljivost, te privremeno gubimo stabilnost koju su nam oni pružali. Ukratko, ulazimo u nepoznato i anksiozni smo. Možda fascinirani. Ali definitivno zbunjeni.
Naravno, da bismo uspješno prošli kroz ciklus kreativnosti, nije dovoljno da tako razlabavimo konstrukte i ostanemo u haosu nepredvidivosti, i bez vodiča za akciju. Zato je sledeća faza, odnosno faza stezanja, neophodna. Ona podrazumijeva organizovanje prethodno nastalih ideja. Dovršavanje nacrta. Slaganje elemenata. Stvaranje obrasca iz prethodnog razbacanog haosa. Najzad imamo smislenu hipotezu. I ostalo nam je još samo da je testiramo.
Terapija je niz ciklusa kreativnosti.
Terapija kao niz kreativnih procesa
Prema Keliju, terapija je niz ciklusa kreativnosti, od kojih se svaki završava nekim novim eksperimentom.
Faze labavljenja i stezanja se smjenjuju u cilju postizanja promjene. I obje su jednako važne.
Šta ako neka od faza izostane?
Recimo da imate klijenta koji stalno svoje konstrukte koristi labavo. Koliko god nam djelovao naročito maštovit i inovativan, njega ne bismo mogli nazvati kreativnim. Zašto? Zato što ne uspijeva da od svojih nacrta i obrisa ideja formuliše jednu testabilnu hipotezu. Pa je tako njegov ciklus kreativnosti nepotpun.
S druge strane, ako imate klijenta koji stalno koristi stegnute konstrukcije, njegov svijet će biti pun testabilnih hipoteza. Ipak, kako se ne prepušta procesu labavljenja svojih postojećih konstrukata, on će se uvijek kretati po poznatoj teritoriji. Koristiće nacrte koje je odavno stvorio, a iz starih nacrta ne može da nastane ništa novo. Možda će biti produktivan, ali ne i kreativan.
Pogledajmo sad ovo iz uloge psihoterapeuta. Ako terapeut ne umije da navede klijenta da razlabavi svoje konstruisanje, zaglaviće ga u jednoj fazi ciklusa kreativnosti koja neće voditi do novih konstrukcija. Ako koristi samo tehnike stezanja, vjerovatno će završiti sa klijentom koji besomučno ponavlja stare pritužbe i stalno dolazi do istih uvida.
Ipak, oslanjanje samo na tehnike labavljenja je takođe problem. Osim što bi ciklus kreativnosti bio nemoguć, ovakva terapija bi mogla da proizvede neke shizoidne reakcije. Ovo, naravno, zavisi i od sistema konstrukata klijenta, ali, prije svega, od terapeutove sposobnosti da taj sistem supsumira, te da pažljivo isplanira i uvremeni svoje intervencije.
Zato dobar konstruktivistički psihoterapeut mora da koristi tehnike za postizanje, i podsticanje, obje ove faze. A nadasve, mora da umije da sam kroz njih prolazi. I da ih podnosi. Jer, zar zaista možemo tražiti od naših klijenata da, recimo, razlabavljuju svoje konstrukte i tako ulaze u anksioznost, ako mi, kao terapeuti, nismo sposobni za isto?
Kreativnost je neizbježan dio terapije, a ne opcija.
Kreativnost kao proces vođenja terapije
Kad se kreativnost pogleda kroz ovu teoriju, postaje jasno da ona nije rezervisana samo za genijalne pojedince. A postaje još jasnija i besmislenost ideje o njenom isključivanju iz terapije u pokušaju favorizovanja teorije i nauke. Jer, kreativnost je dio teorije. Dio nauke, a ne njena suprotnost.
Ona je neizbježan dio terapije, a ne opcija. Zato, za konstruktiviste, ovo nije pitanje glasanja za i protiv. Ovo je pitanje vođenja terapije.