Autor: Marijana Cvijović
Promjena je proces. Pokret. Ali i konstanta. Datost dinamičnog kvaliteta.
I ono čime se bavimo u svakom psihoterapijskom procesu.
Nećemo pričati o tome da li je promjena moguća. Ovakvo pitanje je za nekoga ko se bavi psihoterapijskim radom možda i uvredljivo.
A za nekoga ko se bavi konstruktivističkom teorijom je krajnje izlišno. Čitava Kelijeva teorija počiva na ideji o čovjeku kao procesu. Kao nečemu što se konstantno mijenja, samim protokom vremena.
Tako da, nije pitanje da li se naši klijenti mogu mijenjati. Pitanje je u kojim pravcima mogu da se mijenjaju. Pa, danas ćemo da istražimo pravce koje predviđa konstruktivistička teorija.
Pošao bih u svim pravcima
„Pošao bih u svim pravcima“. Početne riječi zapisa jednog sedamnaestogodišnjaka. Nastavak ćete naći u knjizi „Pozdravi nekog“, Vesne Ognjenović i Budimira Nešića.
Prošlo je mnogo godina otkad sam prvi put pročitala taj zapis. Ostao je upamćen, pa se s vremena na vrijeme pojavi u mojoj svijesti i pozove me na neku vrstu refleksije. Probudi neke tranzicije. I znam, to govori o mom ličnom sistemu prije nego o samom zapisu.
Ali, djeluje mi kao dobar uvod za razmišljanje o promjeni. Keli kaže da „ne možemo odjahati u svim pravcima odjednom“. Dok stojimo na raskrsnici, moramo da odaberemo ovaj ili onaj put, a da sve ostale, makar privremeno, isključimo kao opcije.
Ne mogu da se ne složim sa tim. Ali, koliko god me ovaj zapis podsjećao na neku zaglavljenost pred alternativama, ja u njemu vidim i neku dozu optimizma. Otvorenost prema alternativama. Jer, ne možemo odjahati u svim pravcima odjednom. Ali možemo prihvatiti ideju da nijedan put nije konačan.
Nego, kako se do toga dolazi?
Vrste promjena u konstruktivizmu
Keli je u okviru svoje teorije uobličio nekoliko različitih promjena koje mogu da se dese u sistemu konstrukata neke osobe. Promjena koje terapeut može da proizvede u radu sa svojim klijentom. Neke od njih su jako vidljive i dramatične. Neke su suptilnije.
Ako se napravi paralela sa idejom Pola Vaclavika o promjenama, možemo reći da neke predstavljaju kretanja unutar sistema, dok se druge odnose na promjenu samog sistema.
Hajde da ih pojedinačno istražimo.
Ping-pong promjena
Ping-pong promjena, slot-rattling, ili, kako mi konstruktivisti to volimo da skratimo, slot-ret, je promjena prvog reda. Odnosno, ona predstavlja neko početno pomjeranje u sistemu konstrukata. Dakle, mogli bismo je svrstati u one promjene koje se dešavaju unutar sistema.
Pa, kako zapravo ova promjena izgleda?
Ako ste makar malo upoznati sa Kelijevom teorijom, onda znate da je jedna od njegovih osnovnih postavki to da je svaki konstrukt dihotoman. Na ovaj način on zapravo pravi razliku između koncepta i konstrukta, podsjećajući na to da nije sve što ne spada u određeni koncept nebitno. Odnosno, konstruktivizam pravi razliku između nebitnog i suprotnog. Pa je, u tom smislu, „nebitno“ ono što ne spada u područje primjene nekog konstrukta. S druge strane, ono što je suprotno je jako bitno, jer zapravo čini značenje konstrukta. Tek kad se nađe suprotnost nekog koncepta, možemo reći da smo napravili konstrukt.
Da pojednostavim. Dan i noć su, makar za većinu ljudi, dva suprotna pola jednog konstrukta. Oni zajedno čine njegovo značenje. Jer, ako kažemo da je sada noć, istovremeno smo implicitno kazali da nije dan.
Tako je i sa svim ostalim. Ne možemo znati šta za nekoga znači, na primjer, „poštovanje“, ako ne znamo šta je za njega suprotno od toga. A za različite ljude će na polu suprotnosti biti različite stvari.
Ova promjena je jako primjetna. A možda baš zbog toga i uglavnom kratkotrajna.
Zašto je sve ovo sada važno? Zato što ping-pong promjena zapravo predstavlja jedno pomjeranje selfa sa jednog pola konstrukta na drugi. Odlaženje u drugu krajnost. To vam je, na primjer, ono kad neko od people pleaser-a ode u sebičnost, ili šta god da u njegovom sistemu leži na suprotnom polu. Pa onda svojim postupcima iznenadi sve ljude u okolini.
Jasno je da je ova promjena jako primjetna. Možda je baš zbog toga i uglavnom kratkotrajna. Jer, kad osoba ode ne suprotan pol, pa njegova sredina, a i sama osoba, počne da se iznenađuje i snebiva, to će da izazove osjećaj krivice. Odnosno, osoba će postati svjesna toga da radi stvari koje ne percipira kao da su u skladu sa njenom ulogom. Sa njenim identitetom. Tako će je krivica vratiti na stari, dobri, udobniji pol.
Promjena pomjeranjem
Promjena drugog reda je promjena pomjeranjem. Ona se takođe može svrstati u promjene unutar sistema.
Ako se sjećate, naš sistem konstrukata je hijerarhijski ustrojen. To znači da je sačinjen od podređenih i nadređenih konstrukata. Ako smo u situaciji u kojoj možemo da iskoristimo, na primjer, dva konstrukta iz našeg sistema, prednost će uvijek imati onaj nadređeni.
Promjena pomjeranjem se odnosi na reorganizaciju ove hijerarhije. Ona je, dakle, vezana za ovu dimenziju podređenosti i nadređenosti.
Klijent može detaljnije elaborisati neki nadređeni konstrukt kako bi bolje precizirao koje podređene i incidentalne konstrukte i koja ponašanja taj konstrukt obuhvata. On jasnije ocrtava taj nadređeni konstrukt, pravi stabilnije veze između njega i nekih podređenih konstrukata, i čini sistem koherentnijim, i lišenim inkompatibilnosti.
Na ovaj način, klijent radi na stvaranju jedne unutrašnje konzistentnosti u svom sistemu. Ali, ne mijenja sam sistem. Konstrukti ostaju isti.
Rekonstrukcija
Treća i najdublja promjena se odnosi na formiranje novih konstrukata. To je ono što konstruktivisti misle kada kažu „rekonstrukcija“.
I tu već govorimo o promjeni samog sistema.
Svijet može da se sagleda na nebrojeno mnogo načina. Tome nas uči konstruktivni alternativizam, filozofijska postavka na kojoj je izgrađena Kelijeva teorija ličnih konstrukata.
Pa, kad nam neki način za sagledavanje svijeta nije pogodan, odnosno, kad nam neki konstrukt ne radi, nije koristan, mi imamo tu opciju da ga zamijenimo nekim drugim. Ovo je jedna jako oslobađajuća ideja, koja nas podsjeća na fragilnost naših konstrukcija i na to da ih ne treba posmatrati kao istine. Sve što znamo, sve što mislimo, sve što mislimo da znamo… Sve na svijetu je podložno rekonstrukciji.
Za svaku našu konstrukciju možemo da pronađemo alternativu.
Dakle, ne moramo da se vežemo za priče koje sebi pričamo o sebi. Najzad, te su priče upravo to – samo priče. I ko nas sprečava da ispričamo neke nove? Ne moramo da fiksiramo svoj identitet za nešto što smo odavno o sebi smislili, već možemo da ga posmatramo kao fluidnog, promjenljivog. Kao proces, što on i jeste.
Naravno, koliko god jednostavnu poruku da šalje ova ideja, ovakva promjena se ne postiže lako. Svi mi imamo tendenciju da zacementiramo naše postojeće konstrukte i da ih posmatramo kao nepromjenljive istine. Jer, ovakva promjena je teška. Ona zahtijeva preispitivanje stvari za koje smo odavno odlučili da su takve, pa su takve. I da ne mogu biti drugačije.
Ali, kad se ovakva promjena konačno postigne, kad stvorimo sistem koji može da je podnese, mi otvaramo vrata ka svim budućim rekonstrukcijama koje nam mogu biti potrebne. Stvari nam više ne djeluju tako konačne. Za svaku našu konstrukciju možemo da pronađemo alternativu.
Sve možemo da preispitamo. I toliko toga treba da preispitamo. I da nastavimo da preispitujemo.
Jer, kako to kaže Sokrat: „Život koji se ne ispituje, nije vrijedan življenja“.
Neću poći u svim pravcima – a mogao bih
Promjena… Dinamična datost. Neće te odvesti u svim pravcima odjednom. Ali će ti pokazati da nijedan pravac nije konačan. Da možeš da se rekonstruišeš. Da nisi osuđen na ono što misliš da jesi. I da uvijek možeš da budeš nešto sasvim drugo.
Ostaviću vas sa ovom idejom, u nadi da će i u vama da probudi neki optimizam.
Pa, kad se nađete u ćorsokaku, bilo u životu, bilo u psihoterapijskom radu, neka vas podsjeti na to da ni jedno stanje nije konačno. Osim smrti. Da možete da pođete u svim pravcima. Da osmislite mnoštvo alternativa. Da se odglavite i da pomognete klijentu da se odglavi.
I da je ćorsokak poziv na kreativnost, a ne na odustajanje.