Autor: Marijana Cvijović
Terapijska kultura je odavno izašla iz terapijske sobe. Pronašla je svoje mjesto u svakodnevici. Promijenila je način na koji govorimo o svijetu. Obećala nam je bolje razumijevanje sebe i drugih.
Ukazala nam je na pravo i mogućnost mijenjanja.
A onda je, nekako usput, promjenu nametnula kao obavezu.
Terapijska kultura – od čovjeka do projekta
Radim na sebi. Rečenica koja zvuči tako moćno. Ukazuje na našu samosvjesnost, odgovornost, spremnost da se mijenjamo i da „postanemo bolja verzija sebe“, šta god to značilo. Govori o tome da smo spremni da zaronimo u sopstvene obrasce, da se upoznamo, pa da onda, tako „upoznati“, popravimo ono što smo odlučili da ne valja.
Nemam ništa protiv zaranjanja u sopstvene obrasce i upoznavanja sebe. Naprotiv. Ali ima nešto pomalo bizarno u tome do čega nas je terapijska kultura dovela. Čovjek je prestao da bude čovjek, i postao je projekat. I to projekat kojem se ne nazire kraj.
Obećani „finish line“ se uvijek tek naslućuje. Dovoljno jasno da pomislimo da ćemo nekad uspjeti tamo da stignemo. I dovoljno nejasno da nikad stvarno ne stignemo. Što više ka njemu trčimo, to nam više izmiče.
„Još samo ovo“ postaje mantra kojom se vodimo. I zamka u koju upadamo, dok vjerujemo da radimo nešto dobro po nas.
Terapijski jezik kao instrument samonadzora
Terapijski jezik nam je, kao važan element terapijske kulture, poslužio kao koristan instrument na čitavom ovom putu „rada na sebi“.
Više ne možemo da budemo samo tužni, bijesni i povrijeđeni, već smo trigerovani. Ako reagujemo burno, nismo se dobro regulisali. Odnose posmatramo kroz stilove vezivanja. Konflikte kao signale naših štetnih obrazaca. Loše izbore kao nešto što nismo dovoljno osvijestili, pa sad nama upravlja.
Terapijska kultura može da proširi naše mogućnosti da razumijemo svijet, sebe, i ljude oko sebe. Ali, isto tako, može te mogućnosti početi i da sužava.
Umjesto da konstruišemo neko iskustvo, naoružali smo se novim kategorijama kroz koje možemo brzinski da ga objasnimo. Terapijska kultura, tako, postaje privilegovani način konstruisanja, umjesto samo jedan od načina.
A terapijski jezik postaje instrument kroz koji konstantno provjeravamo kako živimo. Da li smo postavili čvrste granice? Da li reagujemo iz povrede? Jesu li ovo naši obrasci? Je li ovo zdravo ili toksično?
Na ovaj način, čovjek postaje i posmatrač, ali i predmet sopstvenog neprekidnog posmatranja. Umjesto da živi, on se samonadzire.
Čovjek postaje beskrajni projekat kojem uvijek fali još samo malo.
Terapijska kultura: negdje postoji moja „zdrava“ verzija
Kad sebe pretvorimo u projekat, moramo da postavimo i projektne ciljeve. Da bismo se popravili, moramo da imamo približnu sliku nas kao popravljenih ljudi. Naravno, kako znamo da se ni jedan cilj ne postiže preko noći, i ovaj ćemo da razložimo na više manjih ciljeva. A onda ćemo da počnemo da pratimo ključne pokazatelje uspješnosti.
Naučio sam da postavim granice i prepoznajem svoje potrebe. Sledeće ne spisku je razvijanje kapaciteta za bliskost i ostvarivanje zdravih odnosa.Da bih to postigao, moram da osvijestim dosadašnje obrasce i da se pozabavim svojim traumama.
Cilj po cilj, gradimo neku „zdravu“ verziju sebe koju treba dostići. Stvaramo predstave o toj idealnoj verziji i vjerujemo da nas samo još par koraka dijeli od nje. A onda još par, pa još par, pa još par… I kad konačno uspijemo da dostignemo to savršenstvo, sve će nam biti baš potaman. A mi ćemo biti gotov proizvod, spreman da uđe na tržište.
Ono što usput zaboravljamo jeste da je „zdrava osoba“ takođe jedan konstrukt koji smo mi napravili, a ne neka prirodna datost koja nas čeka na kraju terapijskog maratona. Elementi koje u ovaj konstrukt smještamo ne padaju sa neba, niti postoje nezavisno od ljudi koji ih stvaraju i koriste. Sve naše predstave o psihološkom zdravlju su nastale u određenim kontekstima, istorijskim trenucima, na osnovu određenih teorija i u skladu sa određenom kulturom.
Sadržaj onoga što je ideal se mijenja. A kad terapijska kultura postane modus operandi, onda nas konstantno drži u jednom stanju nedovršenosti. Promjenljivi ideal nam titra pred očima kao nagrada za trud koji ulažemo u „rad na sebi“.
I tako, postepeno i pomalo neprimijetno, samopopravljanje postaje obaveza. A čovjek postaje beskrajni projekat kojem uvijek fali još samo malo. Pa da, konačno, počne da živi.
Mogu biti drugačiji – oslobođenje ili nova obaveza?
Prvi susret sa konstruktivizmom, a naročito sa idejom konstruktivnog alternativizma, može biti jako oslobađajuće iskustvo. Ideja da čovjek nikad nije gotov proizvod i da ono što on jeste nije zacementirano, te se može mijenjati, pruža mogućnost da sebe ne doživljavamo kao „žrtve svoje biografije“. Da se ne vidimo kao zarobljene svojom prošlošću, svojim izborima, i obrascima kroz koje smo do sad razumijevali svijet. Ukratko, ono što smo danas ne mora da određuje ono što ćemo biti sjutra. Rekonstrukcija je uvijek opcija.
Međutim, koliko god oslobađajuća bila, ova ideja može da nas uvede u jednu jako suptilnu zamku. Ako nikad nismo „gotov proizvod“, da li to znači da „uvijek može bolje“? Ako uvijek postoji mnoštvo alternativa, zar nismo pozvani da ih stalno tražimo? Ako uvijek možemo da se mijenjamo, da li je naše ostajanje istim neuspjeh?
Konstruktivni alternativizam oslobađa zato što sadašnje stanje ne proglašava konačnim. Daje nam nadu u drugačije konstrukcije. Međutim, ako tu mogućnost drugačijeg konstruisanja pretvorimo u obavezu, odjednom ćemo se naći u drugačijoj vrsti zatvora.
Više nismo zarobljeni idejom da smo „takvi kakvi smo“. Sad smo zarobljeni zahtjevom da iznova i iznova postajemo nešto novo.
Ovakva sputavajuća upotreba ideje konstruktivnog alternativizma teško da odgovara onome što je Keli zagovarao. Ali ona jeste nešto što terapijska kultura može da proizvede, uvodeći nas, opet, u začarani krug u kojem svaka trenutna verzija sebe postaje samo privremeno stanje koje treba prevazići. Pretvara život u beskrajni projekat samopopravljanja. A mogućnost da budemo drugačiji podmuklo preinačuje u zahtjev da nikad ne ostanemo ono što trenutno jesmo.
Iskustvo kao materijal za popravku i razvoj kao moralna obaveza
Ako ste čitali ovaj tekst, onda već imate ideju o tome kako konstruktivizam posmatra iskustvo. Ukratko, iskustvo se ne ogleda u pukom proticanju vremena, niti u zbiru događaja sa kojima smo se usput susreli. Prema konstruktivizmu, iskustvo podrazumijeva jednu vrstu promjene sistema konstrukata nakon susreta sa tim događajima.
U kombinaciji sa terapijskom kulturom i imperativom stalnog rada na sebi, ova ideja takođe može da poprimi jedan prilično neobičan oblik. Svaki događaj može da postane materijal koji treba obraditi. Sve je lekcija. Sve je prilika za rast.
Svaki dio našeg života postaje građa za rekonstrukciju. Sirovina za proizvodnju bolje verzije sebe.
Razvoj, ovako, postaje naša moralna obaveza. Nije dovoljno da nam se nešto, prosto, dogodi – iz toga mora nešto da se nauči. Treba pronaći smisao u patnji. Treba prepoznati obrasce koji su nas doveli tu gdje jesmo, pa izvući pouku i sledeći put probati drugačije. Iz svega moramo izaći sa nekim važnim uvidom o sebi. Moramo postati svjesniji. Bolji.
Ako svaki događaj nosi razvojni potencijal, onda imamo odgovornost da taj potencijal i ostvarimo, zar ne?
A ako to ne uspijevamo, terapijska kultura nudi objašnjenje. Jednostavno, nismo dovoljno radili na sebi. Treba još da se popravljamo.
Na ovaj način, život prestaje da bude nešto što živimo i postaje niz prilika za sopstvenu optimizaciju.
Ideja da možemo drugačije nam otvara prostor i oslobađa nas. Ideja da stalno moramo postajati bolji nas, paradoksalno, zarobljava.
Terapijska kultura – još samo ovo da riješim, pa ću biti dobro
Terapijska kultura je odavno izašla iz terapijske sobe. Obećala nam je bolje razumijevanje sebe i drugih. Ukazala nam je na mogućnost mijenjanja i podsjetila nas da nismo žrtve svoje biografije.
A onda nas je, nekako usput, ubijedila da je između nas kakvi smo sad i nas koji smo konačno „zdravi“ ostalo još samo nekoliko koraka. Još nekoliko stvari koje treba riješiti. A onda još nekoliko i još nekoliko…
Terapijska kultura nam je ponudila jezik kojim možemo bolje da razumijemo sebe. A onda je taj jezik postao instrument kojim sebe neprestano procjenjujemo.
Super je što možemo da se mijenjamo. Neke promjene su potrebne, važne i korisne.
Problem nastaje u tome kad počnemo sebe da posmatramo kao pokvarene proizvode koje treba popravljati.
Ideja da možemo drugačije nam otvara prostor i oslobađa nas. Ideja da stalno moramo postajati bolji nas, paradoksalno, zarobljava. Ona od čovjeka pravi beskrajni projekat u kojem svaku narednu verziju treba makar još malo dotjerati.
Zato vas pitam…
Koja je verzija dovoljno dobra?