Autor: Marijana Cvijović
Kako volimo da razmišljamo dualistički, nije ni čudo da nam je i jezik prepun dihotomija. A nije ni čudo što su emocije u tom jeziku našle svoju „suprotnost“. Pa tako, najčešće bivamo ili racionalni ili emotivni. I u različitim kontekstima se različito vrednuje jedno ili drugo.
Kako kaže konstruktivista Don Banister:
„Ova podjela čovjeka na biće koje misli i biće koje osjeća je toliko uvriježena u našoj kulturi, da bi bilo iznenađujuće da je psihologija uspjela da je u većoj mjeri izbjegne“.
Ipak, on takođe naglašava da je ovakva podjela dovela do stvaranja, ugrubo, dvije vrste psihologija, kognitivne i psihologije emocija, te da se tako izgubilo jedinstvo.
Psihologija ličnih konstrukata nije kognitivna teorija
U tom kontekstu, neki autori psihologiju ličnih konstrukata pokušavaju da svrstaju u kategoriju kognitivne. A ovo, između ostalog, zato što njen osnivač, Džordž Keli, nije govorio o emocijama na konvencionalan način. Međutim, on je, ipak, govorio o njima.
Osim toga, ova teorija nudi i jedan drugačiji pogled na nesvjesno i naglašava važnost rada sa neverbalnim sadržajima u terapiji, što nam takođe govori da se ne može svrstati u kognitivne. Ali, to ćemo sad ostaviti po strani, jer je o ovoj temi već bilo riječi.
Vratimo se na emocije.
Da li u PLK postoje emocije?
Pa, da li u ovoj teoriji uopšte postoje emocije?
Ako ste čitali Kelijevu Psihologiju ličnih konstrukata, bilo koji od dva toma, možda ste i ostali donekle zbunjeni odsustvom priče o konvencionalnim emocijama. A ako planirate da čitate ova djela, evo jednog upozorenja. U njima nećete naći definicije emocija kao što su tuga, bijes, sreća, i slično. Neokelijanci su dali neke definicije i ovih emocija, ali mi ćemo se sad držati Kelija.
Nepažljivog čitaoca ovo može navesti na zaključak da emocije u konstruktivizmu jednostavno ne postoje. Ipak, to bi bio pogrešan zaključak.
Džordž Keli svoju teoriju zasniva na ideji da je čovjek proces koji je stalno u pokretu. U tom pokretu on, naravno, osjeća stvari. I treba ispitati individualna značenja tih osjećanja, umjesto ih svrstavati pod postojeće definicije i pretpostavljati da znamo o čemu klijent govori. Uostalom, zar riječi koje koristimo da imenujemo emocije danas nisu samo riječi koje smo odlučili da nadjenemo onome što nam se dešava, ne bismo li to bolje objasnili, te tako imali neku kontrolu? I to je u redu. Sve dok znamo da moja tuga i vaše tuge ne moraju biti iste tuge.
Ako je naš sistem konstrukata u stalnom pokretu, a jeste, onda će on neminovno prolaziti kroz neke tranzicije.
Pa, kako konstruktivizam gleda na emocije?
Naravno, dijagnostička važnost je neosporna u ovoj teoriji. Na kraju, i praktičaru je potrebna neka kontrola. Čini se, ipak, da Keli možda nije bio zadovoljan postojećim diskursom o emocijama. Kao da mu taj diskurs nije pružao dovoljno širok, i nadređen, pogled na ono što čovjek osjeća. A možda je imao i potpuno drugačije razloge.
U svakom slučaju, na to je odgovorio tako što je osmsilio drugačije dijagnostičke dimenzije. I, uopšte, drugačiji pogled na emocije.
Vodeći se osnovim postavkama svoje teorije, a između ostalog i tom idejom da je čovjek proces koji je u stalnom pokretu, Keli ono što nazivamo emocijama konceptualizuje kao tranzicije. Ako je naš sistem konstrukata u stalnom pokretu, a jeste, onda će on neminovno prolaziti kroz neke tranzicije. Mijenjaće se, ili će morati da se mijenja, ili će se opirati mijenjanju. Nešto će se dešavati.
A u tim dešavanjima ćemo nešto i osjećati. Šta? Pa, to zavisi od našeg ličnog sistema konstrukata i od toga kako će reagovati na ono sa čim se susreće.
Zato je Keli uveo koncept dimenzija tranzicija. Ako tako hoćete, emocija koje govore o neminovnosti pokreta u našem sistemu konstrukata, te o našem doživljaju tih pokreta. Signala da se naše dosadašnje razumijevanje svijeta možda mora prilagoditi. Signala o nama samima.
Hajde da kratko objasnimo četiri osnovne: anksioznost, strah, prijetnju i krivicu. O njima je, na ovaj ili onaj način, bilo riječi kroz različite tekstove na ovom blogu. Ali, kome je ikada škodilo ponavljanje?
Konstruktivizam i emocije: anksioznost
Počećemo od anksioznosti.
Prema ovoj teoriji, anksioznost se definiše kao svijest o tome da događaji sa kojima se susrećemo leže van područja primjene našeg sistema konstrukata.
Ne zvuči baš elegantno. Ali je, ako mene pitate, prilično sofisticirano. Ne negira kompleksnost ljudskih doživljaja, ostavlja čovjeku pravo na svoja individualna značenja, a opet nama, kao praktičarima, omogućava da znamo šta se dešava, te nam tako daje neku vrstu kontrole u terapijskom procesu.
Da uprostimo, anksioznost je u konstruktivizmu signal za to da smo se susreli sa nečim za šta nemamo spremna značenja. Sa nečim što je za nas novo. Kao da je naš sistem konstrukata dostigao granice svojih značenja pred onim sa čim je suočen, pa sad treba osmisliti nešto novo. Jer, ako ne osmislim, ostajem bez vodiča za akciju. Bez mogućnosti za anticipaciju. A anticipacija je, sjetićete se, osnovni cilj prema kome su usmjereni naši psihološki procesi.
Pročitajte detaljnije o anksioznosti ovdje.
Prijetnja kao ugroženost identiteta
Tranzicija, emocija, nazovite je kako hoćete, ali prijetnja, bez sumnje, zauzima važno mjesto u teoriji ličnih konstrukata.
Definiše se kao svijest o nadolazećoj sveoubuhvatnoj promjeni u našoj sržnoj strukturi.
Odnosno, ono što se dešava prijeti da nam uzdrma čitavu sržnu strukturu.
Konstrukti nam služe da osmislimo sebe i svijet oko sebe. Kad se susretnemo sa nečim što nam govori da ti konstrukti ne rade dobar posao i da bi ih trebalo promijeniti, neće nam baš biti svejedno. Uostalom, ko voli da bude invalidiran, da prizna da ne zna ono što je do sad vjerovao da zna, te da napusti sve ono što je toliko dugo bilo dio njega i da se upusti u konstrukciju nečega novog? Zvuči zastrašujuće.
A još kad govorimo o sržnim konstruktima, i promjeni koja je sveobuhvatna, to onda znači da nešto jako važno kod sebe treba da mijenjam. A baš mi se i ne da, jer je promjena jako teška.
Kad govorimo o prijetnji, govorimo o ugroženosti identiteta.
Konstruktivizam i emocije: strah
Za razliku od prijetnje, strah se u konstruktivizmu definiše kao svijest o nadolazećoj incidentalnoj promjeni u našoj sržnoj strukturi.
Razlika je, kao što vidite, u jednoj riječi. Ali jednoj važnoj riječi. Strah je i dalje vezan za sržne konstrukte, ali ne obuhvata čitavu sržnu strukturu, već jedan njen dio. Odnosno, ono što predstoji može da uzdrma jedan jako važan aspekt našeg sistema značenja, ali ne i čitav naš identitet.
Recimo, ako se spremam za ispit, mogu osjećati strah. Ako ne položim, to će značiti, na primjer, da se nisam dovoljno dobro spremila ili da je ispit bio težak, ili nešto treće. A može se uzdrmati određeni aspekt mog identiteta, odnosno, recimo, osjećaj kompetentnosti u oblasti iz koje polažem ispit.
S druge strane, mogu da osjećam i prijetnju pred izlazak na ispit. Recimo da imam konstrukt „uspješan – propalitet“ i da je on sržan i sveobuhvatan. Ako ne položim, to za mene može značiti da sam propalitet i da ne vrijedim kao osoba. Za razliku od straha, kad osjetim prijetnju, mogu anticipovati da će određeni događaj da dovede u pitanje čitav moj identitet.
Krivica je jedan signal da smo postupili na način koji je u suprotnosti sa slikom koju o sebi imamo.
Krivica: kad nisam ono što mislim da jesam
Konstruktivizam ne govori o krivici kao o emociji koja ima jednu moralnu komponentu.
Naprotiv, ona se definiše kao svijest o tome da smo odstupili od svoje sržne uloge.
Ta sržna uloga može biti bilo kakva, stoga dodavanje moralne komponente baš i nema nekog smisla. Jer, ako sam, recimo, psihopata, neću osjetiti krivicu kad učinim nešto što po društvenim načelima nije moralno. Ali ću je osjetiti u nekom drugom kontekstu.
U te kontekste nećemo sad ulaziti, ali možete pročitati više o krivici u ovom tekstu.
Sve u svemu, krivica je jedan signal da smo postupili na način koji je u suprotnosti sa slikom koju o sebi imamo. Ona je znak da je narušen način na koji razumijemo sopstveni identitet. Ma kakav taj identitet bio, i ma kakva ta slika bila.
Emocije kao signali o sistemu konstrukata
Iz svega ovoga bi valjalo ponijeti par važnih zaključaka.
Da, emocije su važne u konstruktivizmu.
Ne, teorija ličnih konstrukata nije kognitivna teorija.
I najzad, emocije su konceptualizovane kao tranzicije. One su signali o našem sistemu konstrukata. O promjenama u njemu. O potrebnim i nadolazećim promjenama u njemu.
Čovjek je aktivan učesnik u svom životu i u svijetu. On je čovjek naučnik. A tranzicije nam to dodatno potvrđuju, jer, na neki način, predstavljaju pokazatelj toga da su naši sistemi konstrukata u stalnom pokretu i da aktivno pokušavamo da pronađemo smisao u onome što se dešava.