Autor: Marijana Cvijović
Kad je empatija kao koncept ušla u redovan rječnik „običnog“ čovjeka, počeli smo da doživljavamo iskrivljavanje njenog značenja.
Desi se to kad profesionalni koncepti pronađu put do svakodnevice svakog pojedinca, pa postanu otvoreni za tumačenje. A trik kod tumačenja je taj što je ono uvijek obojeno ličnim.
Ako je čak i u profesionalnim krugovima teško odvojiti lično od, pa, profesionalnog, možete da zamislite koliko je to u drugim krugovima često i nemoguće. Ili, makar, niko nije zainteresovan da to uradi, jer za tim nema potrebu.
Empatija: kad individualna tumačenja uđu u profesionalno
Vjerujem da onda možete i da zamislite šta se desilo sa pojmom empatije kad je njegova upotreba najednom izašla iz profesionalnih krugova. Zapravo, uopšte ne morate ni da zamišljate. Dovoljno je da porazgovarate makar sa jednim čovjekom koji sebe smatra „empatom“, ili da makar otvorite Instagam i krenete da čitate razne objave o mentalnom zdravlju i psihoterapiji.
Empatija će sigurno negdje da iskoči kao važna tema. Kao sposobnost na kojoj se potencira i za koju se tvrdi da je preduslov za uspješnu psihoterapiju.
Neophodno je za građenje psihoterapijskog odnosa.
Sa tim ću se uvijek složiti.
Međutim, problem je u tome što se ovaj termin danas na neki način zloupotrebljava i u profesionalnim krugovima. I ne, ovo nije nikakva osuda.
Za mene, ovo je samo jedan logičan slijed događaja.
Krenuli smo od profesionalnog koncepta, pa smo ga unijeli u javni prostor, gdje je nekako suptilno, naizgled bezazleno, a ipak opasno, počeo da mijenja nijanse svog značenja. A onda smo ga tako individualno obojenog i izmijenjenog opet vratili u profesionalnu sferu, a da toga možda nismo ni svjesni.
Ukratko, okrenuli smo igricu. Individualna tumačenja empatije su ušla u profesionalne krugove i postalo ih je teško razdvojiti.
Uvijek je lakše vjerovati da smo sjajni, nego da griješimo.
Projekcija, a ne empatija
To je dovelo do toga da o empatiji svi imaju mnogo da kažu, a da se, ipak, dok se govori o empatiji, češće govori o jednom drugom mehanizmu. O projekciji. I da, opet, često toga nismo ni svjesni.
Naravno, ja ne mislim da ikad možemo biti potpuno objektivni, pa ovo nije poziv na objektivnost.
Ipak, ovo jeste poziv na to da se empatija sagleda kao ono što ona stvarno jeste, a ne kao ono što bismo lično željeli da bude.
Pa da se, tako, konačno stane na kraj pojmovima kao što su „empata“, koji tako sjajno opravdavaju naše nekorisne mehanizme, i skidaju nam teret potrebe za promjenom sa ramena. Jer, ko bi, zaboga, želio da se mijenja ako vjeruje da saosjeća, a ne zna da projektuje? Uvijek je lakše vjerovati da smo sjajni, nego da griješimo.
A ovakva greška je naročito opasna u terapijskom prostoru.
Hajde da se, onda, pozabavimo nekim konstrktivističkim konceptima koji nam mogu dati jasniji uvid u to da li projektujemo dok mislimo da empatišemo.
Preemptivna upotreba konstrukata
Uvijek smo bili upozoravani na to da ne treba „suditi o knjizi po koricama“, da „odijelo ne čini čovjeka“, da ne donosimo zaključke na osnovu prvog utiska.
S druge strane, prvi utisci su glorifikovani i slavljeni. Oni „nikad ne varaju“. Osim toga, imamo salvu „stručnih“ savjeta o tome kako „čitati ljude kao otvorenu knjigu“.
Društvene duple poruke koje je teško izbjeći.
Čini se da ova druga vrsta izjava danas sve više rezonuje sa ljudima. Koliko god pokušavali da se predstavimo kao promišljeni, naša su promišljanja često završena nakon par razmijenjenih rečenica sa drugom osobom. Tu stanemo, uvjereni da znamo sve što treba da znamo. Mudrost se preinačila u sposobnost da brzo „provalimo“ drugoga, a u doba brzih sudova za promišljanje nema ni vremena ni prostora.
Odlučimo, tako, na brzinu, kakav je neko, pa osjetimo nešto povodom toga. Ako su osjećanja „pozitivna“, onda to proglasimo empatijom.
A evo šta se, zapravo desilo.
Ne vidimo da smo zapravo pretpostavili sličnost između nas i te osobe.
U konstruktivizmu postoji pojam preempcije, koji je u velikoj mjeri zaslužan za ove brze sudove. Pa tako i za proglašavanje projekcije empatijom.
Ukratko, kad neki konstrukt koristimo preemptivno, to znači da elementima koji mu pripadaju ne dozvoljavamo da pripadaju bilo kom drugom konstruktu. Odnosno, ako je ovaj čovjek ispred mene „dobar čovjek“, on ne može biti ništa drugo, ma koliko se trudio. A kako konstrukti ponekad nemaju precizne verbalne markere, drugi simboli mogu doći na nijhovo mjesto. Možemo, na primjer, vezati osobu za osjećaj koji imamo kad smo sa njom. Nesvjesni da je to neki naš davni osjećaj koji pritom uopšte ne mora da bude u skladu sa „objektivnom“ realnošću.
Nesvjesni toga da su kategorije u koje ljude zatvaramo naše, često stare i povezane sa primarnom porodicom.
Dakle, upoznamo nekoga, osjetimo nešto, i donesemo brz sud o tome kakav je taj neko. A onda uvrstimo empatiju u čitavu priču, kao pokrivalicu za to zašto toliko „saosjećamo“ sa tom osobom, zašto je spašavamo i zašto nam je baš stalo da joj bude dobro.
I ne vidimo da smo zapravo pretpostavili sličnost između nas i te osobe, te da je to glavni razlog zašto se toliko upiremo da joj pomognemo.
Konstelatorni konstrukti na putu do „empatije“
Ovakvoj „empatiji“ tu ipak nije kraj.
Konstelatorni konstrukti takođe igraju ulogu u svemu ovome. A konstelatorna upotreba konstrukata je slična preemptivnoj. U ovom slučaju, ne zatvaramo osobu u samo jedan konstrukt, već u grupu konstrukata.
Ako je ova osoba ispred mene spremna da pomogne, a onda je ona automatski i poštena, dobra, nesebična, dobronamjerna i pouzdana.
Ako, ne daj bože, to isto mislimo i o sebi – pa, eto nama baze za brzo pretpostavljanje sličnosti između nas i osobe preko puta. A da baš ništa ne moramo da provjerimo
Još jednom, ako poželimo da toj osobi bude sve potaman u životu, ako vjerujemo da razumijemo njenu patnju na osnovu toga što je vidimo kao sličnu nama, to ćemo nazvati empatijom. A biće projekcija.
Labava upotreba konstrukata
U pokušaju razumijevanja projekcije kroz konstruktivističku prizmu, neminovno moramo pomenuti i koncept labavljenja, odnosno labave upotrebe nekog konstrukta.
Kad koristimo konstrukt labavo, to znači da nam on ne daje jasna predviđanja, te da se elementi koji mu pripadaju šetaju sa jednog pola na drugi.
U kontekstu konstrukta „dobar-loš“, na primjer, možemo imati poteškoće da neku osobu smjestimo na jedan ili drugi pol, pa će se njen položaj mijenjati.
Recimo, sad, da je „ti – ja“ jedan konstrukt. Recimo i da je naišao neki element na koji ćemo da primijenimo taj konstrukt. Na primjer, narcističnost.
Ako ne smijemo da vidimo svoj narcizam, mi ćemo onda da razlabavimo i ovaj element prebacimo na drugi pol – odnosno, na drugu osobu.
Ovo je lako primijetiti kad je u pitanju jedan tako nepoželjan element. Ali, šta kad je u pitanju neki, uslovno rečeno, poželjan? Na primjer, dobronamjernost?
Pa, radimo isto. Razlabavimo, pošaljemo elemente na pol „ti“, a onda automatski vjerujemo da smo osobu razumjeli. Da saojsećamo sa njom. Projekcija se, još jednom, protumači kao empatija.
Za empatiju nije potrebno zajedništvo.
Empatija kao sposobnost razumijevanja tuđeg sistema značenja
A šta bi, onda, zapravo bila empatija?
Ukratko, empatija podrazumijeva sposobnost da se svijet sagleda iz perspektive tuđeg sistema značenja. Iz tuđih cipela.
I, te nam cipele ne moraju biti udobne. Ne moraju nam se sviđati. Ne moramo imati iste kod kuće.
Drugim riječima, za empatiju nije potrebno zajedništvo. Nije potrebno da dijelimo ili odobravamo sistem značenja neke osobe da bismo sa njom mogli da empatišemo.
Potrebno je da pokušamo da sagledamo kako je toj drugoj osobi u njenim cipelama. Koliko su njoj udobne, koliko je žuljaju, na koji način pati…
Empatija ne zahtijeva da vidimo svijet na isti način, već da razumijemo kako ga ta druga osoba vidi i da ne uskraćujemo tom viđenju pravo na postojanje bez obzira na to da li nam se sviđa ili ne. Čak, naročito ako nam se ne sviđa.
A ovo traži dijalog. Traži aktivno istraživanje tuđih konstrukata, umjesto pasivno smještanje u kategorije uslijed pretpostavljenih sličnosti.
Pa, ako empatišete samo sa ljudima sa kojima pretpostavljate sličnosti, imam vijesti za vas. Ne empatišete, projektujete.
A ako, kao terapeuti, projektujete, a ne empatišete, onda su kontratransferi duboko uplivali u vaše terapijske tokove.