Autor: Marijana Cvijović
Kako biti svoj? Tema koja se danas, čini se, nametnula svakom pojedincu, provlačeći autentičnost kao ultimativni cilj do kojeg treba stići na putu samospoznaje.
Neizostavno, ta autentičnost je u direktnoj vezi sa posebnošću. Kad čovjeku, onako plastično, predočiš dva puta, pa ga ohrabriš da bira između „biti isti“ i „biti poseban“, realno je za očekivati da će izabrati ovo drugo. Jer, ko još želi da bude kao i svi ostali, kad ima mogućnost da se izdvoji i zasija jarkim bojama u svijetu okupanom sivilom? Najzad, da li bi ovom društvu takva želja uopšte išla u prilog?
I tako, dan za danom ustajemo iz kreveta sa idejom da smo posebni, da smo samo svoji, i da smo slobodni da izrazimo svoju autentičnost. Životna misija nam, stoga, postaje da tu sopstvenu autentičnost pronađemo, da otkrijemo „onog pravog sebe“ što leži u dubinama našeg bića, i što, izgleda, jako vješto uspijeva da utekne našoj svijesti.
Treba je otkriti, pa je treba izraziti, ne bismo li svijet najzad ubijedili da smo posebni.
Hajde da vidimo šta konstruktivizam ima da kaže o tome.
U potrazi za istinom o svijetu
Prirodno je imati želju za spoznajom svijeta. Prirodno je imati teorije o njemu.
Da li smo se, ipak, ikad zapitali kako to da različite teorije opstaju, ponekad i uprkos jedna drugoj?
Da li je pravo pitanje: „Šta je istina?“
Ili, možda: „Koliko istina postoji?“
Da li se svijet koji je u konstantnom pokretu može ikada konačno spoznati?
Akumulativni fragmentalizam
Akumulativni fragmentalizam, koji Keli stavlja nasuprot konstruktivnom alternativizmu (filozofskoj poziciji na kojoj počiva njegova teorija), je priča o apsolutnoj istini. Ideja iza ovoga je da čovjek ide kroz svijet prikupljajući fragmente istine, a sve u cilju da, kada prikupi dovoljno fragmenata, konačno spozna svijet. Da ga vidi onakvim kakav zaista jeste. Nešto kao puzle velikih razmjera. I mnogo većeg značaja.
Iako ovakav stav preovladava u tradicionalnom shvatanju nauke, raduje me to što se, makar u krugovima u kojima se ja krećem, ovom pojmu sve više oduzima moć. Prepoznaje se njegova neistinitost i dovodi u pitanje njegova korisnost.
Jer, da li se svijet koji je u konstantnom pokretu može ikada konačno spoznati?
Konstruktivni alternativizam
Nasuprot akumulativnom fragmentalizmu stoji konstruktivni alternativizam. A on nosi jednu oslobađajuću ideju.
Keli smatra da univerzum zaista postoji, da je sve u njemu međusobno povezano, kao i da je konsantno u pokretu. Zapravo, on kaže da univerzum postoji upravo tako što se događa. Promjenljivost je, dakle, stalna osobina.
Takav svijet čovjek posmatra kroz šablone koje stvara, namećući ih onim realnostima od kojih je svijet sastavljen. Naravno, ti šabloni ne moraju da odgovaraju realnoj slici stvarnosti. Ipak, svijet bi bez njih bio jedna nediferencirana homogenost, pa čovjek ne bi mogao da ga razumije.
Da uprostim, čovjek konstruiše svijet na različite načine. A onda svoje konstrukcije testira, procjenjujući njihovu prediktivnu efikasnost. Na kraju, ne moraju sve konstruktcije biti jednako dobre i jednako korisne. Ipak, sve one imaju nešto zajedničko. Ukratko, mogu se dovesti u pitanje, procijeniti, evaluirati, zamijeniti. Sve su to samo naše trenutne interpretacije o svijetu. I uvijek postoje alternativne konstrukcije koje možemo da odaberamo.
Upravo na toj filozofksoj poziciji počiva Kelijeva teorija. Konstruktivni alternativizam nam ukazuje na to da su događaji sa kojima se susrećemo podložni bogatom izboru alternativnih konstrukcija – zapravo onolikom broju koliko nam naša domišljatost dozvoljava da izumimo. Prostije rečeno, svijet možemo da osmislimo na beskonačno mnogo načina.
Još prostije, ne postoji apsolutna istina. Naprotiv, konstruktivni alternativizam nas stalno podstiče da preispitujemo naša dosadašnja znanja o pojavama koje nas okružuju. On nas poziva na sagledanje svega iz različitih perspektiva, te čini da se ne zaglavljujemo u dogmama.
U potrazi za istinom o čovjeku: biti svoj
Razni psihološki testovi, dijagnostičke klasifikacije i statistički podaci psihologu služe kao alati kojima bi trebalo da sakupi različita opažanja o čovjeku, a sve u svrhu konačnog razumijevanja njegove suštine. Zvuči poznato?
Isto kao što traga za apsolutnom istinom o svijetu, čovjek teži ka spoznaji istine o drugom čovjeku. I o sebi.
Upravo ovo sakupljanje različitih opažanja o čovjeku, a bez stvaranja modela koji daje cjelovitije razumijevanje jedne osobe stvara potrebu za apstraktnijim modelom psiholoških teorija. Keli je smatrao da svaka psihološka teorija, da bi bila korisna, treba da se sastoji od apstrakcija koje se mogu primijeniti na gotovo sve pojave kojima se psihologija bavi.
Ali, to je priča za neki drugi put. Vratimo se temi.
Kako biti svoj: moderno pitanje autentičnosti
Ovakva klima u naučnim krugovima – ona koja podržava ideju pronalaženja konačne istine o svijetu – je morala naći svoje mjesto i u životu „običnog“ čovjeka.
Najzad, ako se sjećate, konstruktivizam čovjeka posmatra kao čovjeka naučnika, koji isto tako ima hipoteze koje konstantno provjerava.
Ovo je pred sve nas postavilo jedan važan zadatak. Pitanje koje svi ponavljaju, a da ga niko ne razumije. Kako biti autentičan? Kako biti svoj? Floskule koje često proizvode više štete nego koristi. A koje, ipak, smatramo neizmjerno važnim.
Psihologija ličnih konstrukata je usmjerena na razvoj. Na promjenu. Ona ne podržava ideju da postoji neki „pravi ja“ kojeg treba otkriti. Zapravo, takav stav je jako ograničavajuć, jer podrazumijeva nepromjenljivost identiteta.
Čovjek je uvijek ono što jeste. I uvijek može biti više od toga.
U isto vrijeme je i jako besmislen. Jer, ako ja nisam „pravi ja“, ko su onda svi ovi „lažni“ u meni? Odakle su došli, ko ih je stvorio, i zašto uopšte postoje? Mogli bismo reći, na primjer, da nam ih je društvo nametnulo, te nam tako otežalo ispoljavanje naše autentičnosti. Ali, da li mi zaista postojimo van tog društva? I, još jednom, da li smo samo pasivni učesnici, ili ga aktivno stvaramo, baš kao što ono stvara nas?
Naravno, određena stabilnost identiteta treba da postoji. To je ono što nam dozvoljava da iz dana u dan pravimo najrazličitije izbore, a da se opet osjećamo kao jedna, cjelovita osoba. Pruža nam malo stalnosti u promjenljivom svijetu.
I to je u redu. Zapravo je potrebno. Sve dok ne ogreznemo u ideji da smo ono što jesmo i da ne možemo biti ništa drugo.
Jer, ako je svijet u konstantnom pokretu i promjeni, ima li logike da je čovjek statično biće na koje te promjene ne utiču? Autentičan, svoj, i nepromjenljiv? Ili je realnije ono Heraklitovo: „Jedina konstanta u životu je promjena“?
Čovjek je uvijek ono što jeste. I uvijek može biti više od toga.
Biti isti, biti poseban: Paradoks autentičnosti
Naš sistem konstrukata nastaje kroz odnose sa drugim ljudima. U njega su upleteni kako naši privatni konstrukti, tako i neki javni, nastali često i prije našeg rođenja.
Priča o autentičnosti to potpuno ignoriše. Čini da se osjećamo kao da smo rođeni i bačeni u svijet sa kojim nemamo ama baš nikakve veze. I da nam je zadatak da tu poziciju zadržimo. Biti svoj, biti poseban… Ne biti isti.
Ostavimo po strani to kako društvu orijentisanom na profit godi ova priča o posebnosti.
Zadržimo se samo na njenoj besmislenosti.
Ako se osvrnemo oko sebe, nabasaćemo na ljude koji se ponose svojom posebnošću. I svi će se oni ponašati isto. Isti proizvodi, iste ideje, iste vrijednosti, i isti osjećaj nadmoći koji prati misao da smo jedinstveni.
Svijet pun istih, a svi posebni.
Kao da nam društvo govori: „Budi poseban, ali na ovaj način. Na isti način“. Savršen paradoks autentičnosti koji nam se prodaje kao najveća vrijednost.
A mi biramo da budemo slijepi za tu poruku, jer nam je, iz ovog ili onog razloga, teško odustati od ideje da smo neizmjerno drugačiji.
„Čovjek je slobodan da bira šta će da ga ograniči“.
Biti svoj: Sloboda kao ograničenje
Sloboda se nameće kao još jedna važna tema u priči o autentičnosti. Biti svoj podrazumijeva biti slobodan, zar ne?
Bez želje da ulazim u filozofsku raspravu o slobodi i determinizmu, iako Keli i o tome govori, ostaviću vas samo sa jednom mišlju.
Čovjek je slobodan da stvara svoj sistem konstrukata, ali ga, na kraju, sistem konstrukata koji je stvorio neminovno mora ograničiti. Čovjek je slobodan da bira, ali njegovi izbori su uslovljeni njegovim sistemom konstrukata.
Milan Damjanac, psihoterepeut, edukator i predsjednik PLK Centra je to sažeo u jednu moćnu rečenicu: „Čovjek je slobodan da bira šta će da ga ograniči“.
Ukratko, kao što ne postoji apsolutna istina, ne postoji ni apsolutna sloboda. Pa, kako onda biti autentičan, ako su naši izbori, misli, ponašanja, ograničeni našim sistemom konstrukata koji je sastavljen kako od privatnih, tako i od javnih konstrukata?
Možda je vrijeme da se autentičnost kao pojam rekonstruiše. Možda „biti svoj“ ne mora nužno da znači biti poseban, drugačiji, nimalo određen društvom, nimalo ograničen.
Taj nemogući zadatak bi valjalo odbaciti.
Čovjek kao proces
Kako biti svoj? Još jedno besmisleno pitanje, koje počiva na ideji o prikupljanju podataka, informacija, fragmenata koji vode do konačne samospoznaje – ukratko, na akumulativnom fragmentalizmu.
A nama treba da se posmatramo iz različitih perspektiva.
Čovjek je u svakom trenutku baš ono što jeste.
Čak i kad nam se učini da nešto što smo pomislili, uradili, osjetili, nije u skladu sa nama – ono je tu zato što jeste, zato što postoji. A taj osjećaj „ovo nisam ja“ može da ukaže na ispadanje iz uloge praćeno krivicom, na potrebu za njenim rekonstruisanjem, ili na nešto treće.
Vijekovima se pitamo: „Ko sam?“
Možda je vrijeme da se ovo pitanje zamijeni sledećim: „Ko mogu da budem?“
Jer, mi nismo dovršene ličnosti. Mi smo uvijek u procesu konstrukcije i rekonstrukcije. Čovjek je proces. Čovjek je promjena.