Autor: Marijana Cvijović
Ako ste pročitali bilo šta o teoriji ličnih konstrukata, onda znate da se konstruktivistička psihoterapija odmiče od ideje da terapeut ima „pravo“ rješenje za klijenta koje će da mu isporuči tokom zajedničkog rada.
I dok klijenti nerijetko takva rješenja traže, i to ako može što brže i što efikasnije, terapeuti imaju zadatak da pošalju jednu drugačiju poruku.
„Nisam ovdje da te popravim“, mogla bi ta poruka da glasi.
Kako god da je verbalizujete, poenta je sledeća. Konstruktivistička psihoterapija ne počiva na pretpostavci da postoji neka ispravna verzija čovjeka kojoj treba težiti. Stoga, zadatak terapije nije da koriguje klijentovu ličnost.
Zadatak je da se rekonstruišu mogućnosti. Odnosno, da se osobi pomogne da proširi načine na koje može da razumije sebe, svijet oko sebe, i druge ljude u tom svijetu.
Hajde da prođemo kroz neke konstruktivističke koncepte koji ovo potvrđuju i koji nam mogu bolje objasniti šta je to što možemo da očekujemo od konstruktivističke psihoterapije, kao i čemu nikako ne možemo da se nadamo.
Terapeut nema recept za klijentov život.
Konstruktivni alternativizam kao stub konstruktivističke psihoterapije
O konstruktivnom alternativizmu je već bilo riječi u prethodnom tekstu. Zapravo, ovaj tekst se može čitati kao nastavak prethodnog, jer se oslanja na istu ideju. A to je ideja da terapeuti nemaju monopol na istinu, što dalje znači da se konstruktivistička psihoterapija nikako ne može baviti korekcijom klijentove ličnosti.
Uostalom, bilo bi krajne licemjerno govoriti o mnoštvu alternativa, a onda terapiju usmjeravati ka jednoj. Onoj za koju terapeut u datom trenutku misli da je ispravna.
Dakle, ako ste pročitali prethodni tekst, onda već znate da konstruktivni alternativizam leži u osnovi teorije ličnih konstrukata. Ova filozofska postavka govori o tome da se događaji sa kojima se susrećemo mogu sagledati na beskrajno mnogo načina. Da ne postoji jedan ispravan način razumijevanja stvarnosti. Da je svako naše objašnjenje zapravo jedan lični pokušaj organizovanja iskustva, a ne konačna istina o svijetu u kojem živimo. I da je, najzad, sve podložno rekonstrukciji.
Ako, kao terapeut, polazite od ovakve postavke, onda će vam vrlo brzo postati jasno da ne posjedujete neka „ispravna“ uvjerenja kojim bi trebalo da zamijenite klijentova „pogrešna“. Shvavtićete da nemate recept za klijentov život. I da vaš zadatak nikako ne može biti da klijenta popravite, jer bi to podrazumijevalo ništa drugo do njegovo ukalupljivanje u vaš sistem. U ono kako vi vidite svijet.
A konstruktivistička psihoterapija je sve samo ne stavljanje ljudi u kalupe. Terapijska promjena, u tom smislu, se ne ogleda u vođenju klijenta od „pogrešnog“ ka „ispravnom“, već u proširivanju načina na koje klijent može da razumije svijet. Cilj nije, dakle, popravljanje. Cilj je proširivanje repertoara.
Čovjek naučnik i njegovi izbori
Evo još par koncepata koji podržavaju istu ideju. Kao prvo, osnivač teorije ličnih konstrukata, Džordž Keli, uvodi jednu zanimljivu ideju o čovjeku kao čovjeku naučniku, umjesto pasivnom primaocu sadržaja koji mu stvarnost plasira. Keli naglašava da čovjek, tokom svog života, razvija teorjie o sebi, o svijetu i o drugim ljudima. Pravi hipoteze koje zatim testira, a onda ih i, kada je to potrebno, mijenja.
Sve što čovjek radi, radi sa jednim ciljem. Da bolje predvidi budućnost. Da učini da mu teorije koje stvara budu korisnije u svijetu u kojem živi. Da mu bolje objasne taj svijet.
U konstruktivističkoj psihoterapiji nećemo govoriti o ispravnim i pogrešnim teorijama. Govorićemo o teorijama koje klijentu mogu biti manje ili više korisne u njegovom svijetu. Nećemo osujećivati njegove naučničke porive. Najzad, ne bismo mogli sve ni da hoćemo. Umjesto toga, pomoći ćemo klijentu da shvati da su njegove teorije upravo to – teorije. I da možda postoje i neke drugačije, koje vrijedi testirati.
Kelijev koncept elaborativnog izbora se prirodno nastavlja na ovu priču. Život je niz izbora koje čovjek naučnik svakodnevno pravi. Naravno, uvijek će da bira između onoga što ima u ponudi, a ta ponuda će da bude određena njegovim ličnim sistemom konstrukata. Ukratko, čovjek uvijek bira između alternativa koje on vidi kao moguće.
Naravno, svaki izbor sa sobom nosi različite implikacije. Na primjer, gurati čovjeka koji odnose sa ljudima vidi kao ništa drugo nego put ka odbačenosti da uđe u neki odnos neće baš slavno da se završi. Pogodili ste, završiće se tako što će taj čovjek neminovno biti odbačen. Kako se sve to odigra je priča za neki drugi put. Ono što je sada važno jeste da će osoba potvrditi svoju hipotezu. Jasno je, onda, da bi trebalo da se promijeni hipoteza, ne bi li ta osoba počela da pravi drugačije izbore.
Konstruktivistička psihoterapija, zato, nema za cilj da čovjeku govori kako treba da živi. Njen cilj je, prije, da tom čovjeku pomogne da vidi neke drugačije alternative, neke mogućnosti koje je njegov sistem konstrukata, iz ovog ili onog razloga, izgubio iz vida.
Konstruktivističkom psihoterapijom do sticanja iskustva
Kao što sam već pomenula, čovjek mora da testira svoje teorije i hipoteze u svijetu u kojem živi. Takvim testiranjem i provjerom validacionih dokaza koje usput dobija, on može da zapravo stekne iskustvo.
U teoriji ličnih konstrukata, iskustvo nije skup događaja sa kojima smo se susreli. Naprotiv, iskustvo nastaje tek onda kada neki događaj dovede do neke vrste revizije. Odnosno, kad promijeni način na koji mi konstruišemo stvarnost. Iskustvo je, dakle, promjena.
Jasno je da čovjek neće uvijek biti spreman da uspješno prolazi kroz ciklus iskustva i da dozvoli da ga događaji sa kojima se susreće mijenjaju. Najzad, jako je teško odustati od onih hipoteza za koje smo nekad davno odlučili da su istine. Zato ćemo češće sretati ljude koji ponavljaju iste obrasce i koji, čak i ako im se prividno mnogo toga dešava, zapravo ne stiču iskustvo.
Kad se stvari pogledaju iz ovog ugla, jedan od glavnih ciljeva konstruktivističke psihoterapije bi se mogao formulisati kao neka vrsta učenja klijenta da prolazi kroz ciklus iskustva. Terapeuti stvaraju prostor u kojem osoba može da eksperimentiše sa drugačijim načinima razumijevanja sebe i svijeta, u kojem može te načine da testira, potvrđivajući ih ili opovrgavajući, i u kojem, najzad, može da reorganizuje svoj sistem konstrukata. Naravno, sve te načine treba testirati i van terapijske sobe, inače zadatak nije u potpunosti obavljen, ali terapijska soba često bude prvi teren za ovakvu vrstu eksperimentisanja.
Ukratko, dakle, mogli bismo reći da konstruktivistička psihoterapija, umjesto da popravlja ličnost i osobu navodi na „pravi put“, čovjeka uči kako da iznova i iznova stiče iskustvo, dozvoljavajući svojim hipotezama da budu testirane i promijenjene. Dozvoljavajući sebi da se mijenja.
Konstruktivistička psihoterapija kao put do kreativnosti
O kreativnosti u terapiji je takođe već bilo riječi, pa se možete podsjetiti ovdje.
Ukratko, konstruktivistička terapija se može posmatrati kao jedan niz ciklusa kreativnosti. Terapeut se koristi tehnikama labavljenja kao i tehnikama stezanja, ne bi li klijenta naveo da prođe kroz ciklus kreativnosti, stvarajući na kraju neku novi hipotezu koju zatim testira ulazeći u eksperiment.
Kada se sa čovjekom radi na ovaj način, on će, ako ne eksplicitno, a onda makar implicitno, to da usvoji kao način na koji može da ide kroz život. Odnosno, postaće kreativan, kelijanski rečeno. Pa će i nakon terapije nastaviti da prolazi kroz cikluse kreativnosti i da za sebe stvara nove mogućnosti i nove alternative.
A to je još jedan dokaz da je konstruktivistička psihoterapija usmjerena na rekonstrukciju mogućnosti, umjesto na „popravljanje“ ličnosti.
Popravljanje bi bilo ništa drugo do zatvaranje klijenta u kategoriju koja je možda drugačija od one sa kojom je došao, možda čak i korisnija, ali ipak ograničavajuća. U njoj nema kreativnosti. U njoj nema iskustva. A bez toga, bez takve mogućnosti da se mi mijenjamo, u svijetu koji se mijenja htjeli mi to ili ne, postaje pitanje vremena kad će i ta nova rigidna kategorija da nas uvede u problem. Kad će da prestane da nam bude korisna.
Zato vam konstruktivistička psihoterapija neće nuditi rješenja, već, recimo, alate kojima možete do rješenja da dođete. Neće vam dati odgovore, već će vam pomoći da naučite kako da ih sami stvorite. Da iskoristim popularnu metaforu, konstruktivistička psihoterapija vam neće dati ribu, već će vas naučiti kako da pecate.
Konstruktivistička psihoterapija ljudima vraća mogućnost izbora.
Terapeut kao saputnik, a ne popravljač
Ako cilj konstruktivističke psihoterapije nije korekcija ličnosti, a nije, šta je onda terapeutova uloga u procesu?
Umjesto da se pozicionira kao stručnjak koji zna kako klijenti treba da razmišljaju, šta da rade i kako da žive, konstruktivistički psihoterapeut postaje klijentov saputnik u procesu istraživanja.
Ne nudi rješenja i ne pokušava da klijentove konstrukte zamijeni svojim. Naprotiv, uloga konstruktivističkog terapeuta jeste da razumije načine na koje klijent konstruiše svoj svijet, da zajedno sa njim ispita granice njegovog sistema i da stvori prostor za nastanak novih alternativa. Ideja nije da se klijentu nametnu nova značenja, koliko god ih možda mi smatrali korisnim, već da se poveća klijentova sposobnost da sam ta značenja stvara.
Zbog toga terapeut nikako ne polazi od pretpostavke da zna kako bi druga osoba trebalo da živi i šta bi za nju bilo najbolje. Umjesto toga, terapeut ostaje radoznao za to kako osoba preko puta konstruiše svoju stvarnost, uvijek imajući na umu da postoji još mnoštvo alternativa i pomažući klijentu da ih pronađe.
Konstruktivistička psihoterapija, dakle, ne nudi ljudima objašnjenja. Ona im vraća mogućnost izbora.