Autor: Marijana Cvijović
Kako na društvenom, tako i na individualnom planu, sloboda izbora je važna tema.
I dok jedni vjeruju da imamo potpunu slobodu izbora i da je, stoga, sve do nas, drugi se prepuštaju idejama o sudbini, vjerujući da ništa nije do nas.
Dva krajnja tabora koja čine jednu dimenziju po kojoj se, manje ili više, svi krećemo.
Jer, gotovo je nemoguće da se jedan tako važan javni konstrukt neće uplesti u naše lične sisteme konstruisanja, i zauzeti važno mjesto u njihovim hijerarhijama. To nam već nešto govori o slobodi izbora, zar ne?
Ali, šta to bilo koji od ova dva izbora sa sobom nosi? Koje su implikacije ideje o apsolutnoj slobodi izbora, a koje ideje o njenom potpunom odsustvu?
Sloboda izbora – šta ako je uopšte nemamo?
Hajde da krenemo od tabora „ništa nije do nas“. Od onih koji vjeruju u apsolutni usud okolnosti. U sudbinu.
„Nije važno šta ću sledeće da izaberem, jer su, u krajnjem, svi izbori već za mene napravljeni. Sve je predodređeno. Ja sam tu da proživim ono što me neminovno čeka. Da posmatram kako se mreža raspliće. Da se čudim i divim svemu onome što će me zadesiti. Da, u jednom momentu proklinjem sudbinu, a u drugom joj se zahvaljujem. Ja sam tu da budem svjedok svog života“.
Sjajan način da se, pogodili ste, izbjegne odgovornost. U isto vrijeme i elegantan i vulgaran.
Graciozan manevar kojim, navodno, nadilazimo sebe, pokazujući kako smo, navodno, svjesni svoje beznačajnosti u krajnoj slici univerzuma.
Ali, takođe jedan drzak i nespretan potez kojim bježimo od sopstvene agensnosti, potpuno nesvjesni toga da ipak imamo nekog udjela u oblikovanju te slike univerzuma. Neke ćemo boje da dodamo, neki će potezi četkica da ostave svoj trag, čak i kad vjerujemo da nam je neko drugi pomjerao ruku.
Mogli biste pomisliti da sloboda izbora u ovakvom sistemu ne igra neku ulogu. Da za nju nema mjesta, jer se u nju ne vjeruje. Ali, konstruktivizam nas uči da smo, iako odlučni da se pozicioniramo na jednom polu konstrukta, ipak određeni i njegovom suprotnošću.
To vam je ono, ako neću da budem kao svoj tata, moram da radim sve suprotno od njega. A da bih radio sve suprotno od njega, on mora da postoji u mom sistemu, kao referentna tačka u odnosu na koju ću da se odredim.
Dakle, čovjek koji se prepušta sudbini ne bi ni znao kako se to radi da u njegovom sistemu ne postoji i ideja o slobodi izbora. Kao referentna tačka u odnosu na koju će da se odredi, tako što će da zauzme suprotnu poziciju.
Sloboda izbora – šta ako je baš sve do nas?
Na drugoj strani ove medalje leži ideja o apsolutnoj slobodi izbora. O tome da imamo apsolutnu kontrolu. Nad sopstvenim životom, nad okolnostima, nad drugim ljudima. O tome da je „sve do nas“.
„Sve što mi se dogodi, a ja sam to izazvao. Ako je dobro, pa svaka mi čast. Ako je loše, ja sam kriv. Mogao sam drugačije. Mogao sam više da se potrudim. Mogao sam da utičem na spoljašnje faktore. I na druge ljude. Da sam samo drugačije birao… Ja nisam žrtva okolnosti, ja proizvodim okolnosti. I mogu da budem šta god hoću. Sve zavisi od mene“.
Ovakav način razmišljanja može da djeluje kao jako poželjan. Naizgled, osoba preuzima odgovornost. Štaviše, od okoline možda dobija poruku da je „previše odgovorna“. I uzima je kao kompliment.
Ipak, stvari se značajno promijene ako se zagrebe ispod površine.
Možda zvuči paradoksalno, ali ovo je zapravo samo još jedan zgodan način da se pobjegne od odgovornosti.
Negiram postojanje okolnosti, oduzimam moć drugim ljudima, zaboravljajući da i oni imaju neko svoje pravo na izbore. Pomalo narcistička pozicija, zar ne? A, gdje ste vidjeli da odgovornost proizilazi iz narcizma?
Vjerujući u svoju omnipotentnost, bježimo od anksioznosti.
Evo nekih korisnih pitanja. Ako je sve u mojoj kontroli, sa čim zapravo izbjegavam da se suočim u sopstvenom sistemu? Koje to svoje mehanizme odbijam da vidim? Koje tranzicije, koja osjećanja? Od kojih ranjivosti bježim? I da li zapravo mogu biti okarakterisan kao čovjek koji preuzima odgovornost ako sve to, i još više, ignorišem?
Čemu mi zaista služi ideja o apsolutnoj slobodi izbora? I zašto je tako teško nemati kontrolu? Biti bespomoćan? Priznati da postoje stvari na koje ne mogu da utičem?
Vjerujući u svoju omnipotentnost, bježimo od anksioznosti. Izbjegavamo ranjivost, izbjegavamo promjenu. Izbjegavamo odgovornost. A istovremeno ostajemo zaglavljeni u poremećaju zavisnosti, kačeći sve na sebe i zaboravljajući ne samo da postojimo sa drugim ljudima, već da sa njima nastajemo. Međusobno se kreiramo.
Ignorisati okolnosti i druge ljude, vjerovati u apsolutnu moć da na sve utičemo, ponositi se apsolutnom slobodom izbora… Daleko je to od odgovornosti.
Odgovornost se preuzima kroz osvješćivanje sopstvenih mehanizama. Kroz spremnost da se konstrukti preispitaju. Kroz njihovu fleksibilnost. I kroz priznavanje istih prava i drugoj osobi.
Determiniziam i sloboda
Kako se onda, opredijeliti za tabor kojem želimo da pripadamo? Apsolutna sloboda izbora ili prepuštanje sudbini?
Kao i sa svim ostalim slobodama, i sa ovom je priča nešto kompleksnija. A ključ leži upravo u fleksibilnosti.
U Psihologiji ličnih konstrukata, Keli govori o slobodi nasuprot determinizmu, i upravo je to priča koja nam može pružiti neko razjašnjenje. I poslužiti kao mali uvid u to zašto biramo to što biramo.
Ako se sjećate, svaki pojedinac gradi svoj sopstveni sistem konstrukata, koji je sastavljen od određenog broja podređenih i nadređenih konstrukata.
Naravno, sam sistem je determinisan nekim faktorima koji postoje van njega. Na primjer, određeni smo kulturom, u onoj mjeri u kojoj je ona oblikovala naše sisteme. A u nekoj mjeri ih je morala oblikovati. Ovo već ukazuje na to da naši izbori možda i nisu toliko slobodni koliko nam se čini. Dovoljno je da se zapitamo da li bismo birali isto da smo rođeni na drugom kraju planete.
Sloboda izbora u okviru sistema konstrukata pojedinca
Ipak, da bismo objasnili neslobodnu prirodu slobode izbora dovoljno je da se zadržimo na pojedincu i njegovom ličnom sistemu. Kao prvo, čitava ta struktura koju stvaramo upravlja nama. Ne možemo birati nešto što ne postoji u našem sistemu. Ne možemo birati iz tuđih sistema.
Osim toga, nadređeni konstrukti djeluju deterministički u odnosu na podređene. Odnosno, determinizam je vrsta kontrole koju nadređeni konstrukti vrše nad podređenima, kao svojim elementima. Na taj način, nadređeni konstrukt je slobodan u odnosu na podređeni, ali je podređeni determinisan nadređenim.
U ovom smislu, dakle, determinizam i sloboda se ne mogu razdvojiti. Oni postoje zajedno, jer je ono što determiniše jednu stvar slobodno u odnosu na tu istu stvar.
Sjetimo se na trenutak da je čovjek proces u stalnoj promjeni. Dakle, možemo promijeniti način na koji smo posložili svoje konstrukte u ovoj hijerarhiji. Možemo napraviti nove konstrukte. Možemo rekonstruisati.
Ali to ne dovodi do apsolutne slobode. Ako na mjesto starih dođu novi konstrukti, oni će nas isto tako determinisati. Samo drugačije. Rekonstrukcija bi, na primjer, u ovom smislu mogla biti promjena načina na koji smo ograničeni.
Naravno, ovo ne znači da uopšte nemamo slobodu izbora. Imamo, ali u okvirima onoga što u nama postoji. Imamo slobodu, ali je ona ograničena. Jer, ne možemo pobjeći od sopstvenog sistema.
Naši izbori su uvijek obojeni onim što u nama postoji. Slobodni smo da izaberemo šta će da nas ograniči. A onda su tim izborom ograničeni svi sledeći.
Izbori koje pravimo su usmjereni ka boljem elaborisanju našeg sistema.
Sudbina vs. sloboda – elaborativni izbor
Svako će iz priče o determinizmu i slobodi da ponese ono što mu odgovara. Najzad, mi kao vrsta imamo tu (ne)sposobnost da bez mnogo promišljanja uzmemo one ideje koje će da potvrde naše trenutne stavove, a da odbacimo one koje se kose sa našim pogledom na svijet. Redukujući kompleksnost čitave ideje na ono što se, opet, uklapa u naš sistem.
Iz ovog ili onog razloga, odbijamo da povjerujemo da dvije stvari mogu biti „istinite“ istovremeno.
Na primjer, onima koji vjeruju da je budućnost već negdje zapisana ovo može da dođe kao zgodan argument za dalje učvršćivanje njihove pasivne ideologije.
„Takav sam kakav sam“,mogli bi reći, „biće kako bude, šta ja tu mogu“.
S druge strane, zalagači za apsolutnu slobodu izbora bi mogli da izvrnu čitavu ovu priču na drugačiji način.
Pa da kažu: „Eto, vidiš, sve ovo što jesam sam sam izabrao“.
U oba slučaja, osoba bira za sebe onu mogućnost koja joj omogućava da bolje elaboriše svoj sistem.
Odnosno, osoba pravi elaborativni izbor. To je tema čiju ćemo kompleksnost i implikacije obraditi neki drugi put.
Ukratko, izbori koje pravimo su usmjereni ka boljem elaborisanju našeg sistema.
Pa tako, ako je „sudbina vs. sloboda izbora“ jedan konstrukt u našem sistemu, mi ćemo pokušati da se smjestimo na jedan ili drugi pol.
A izabraćemo onu alternativu koja nam pruža bolju bazu za predviđanje. Jer, sjetimo se, anticipacija je osnov svih naših psiholoških procesa.
U krajnjem, izbor koji u okviru ovog konstrukta napravimo je izbor koji našem sistemu koristi na ovaj ili onaj način. Izbor koji je, u datom trenutku, bolji od nekog drugog izbora.
A oba šalju istu poruku.
Bolje da se prepustim sudbini, nego da preuzmem odgovornost.
Bolje da je sve do mene, nego da preuzmem odgovornost.
Sloboda izbora ili usud okolnosti
Sloboda izbora… Tema o kojoj se mnogo može raspravljati.
Da li sam slobodan da biram svoj životni put ili mi je već sve predodređeno?
Pa, hajde da i ja probam da odgovorim.
„Slobodni smo da biramo u okviru onoga što je određeno“.
Gdje god da smo, neke okolnosti i determinante postoje. Gdje god da odemo, nosimo sebe sa sobom.
Šta god da izaberemo, izabrali smo od ponuđenog.