Autor: Marijana Cvijović
Na stranu društvene implikacije ove sintagme, partnerski odnosi zavređuju važno mjesto u našim životima. O njima će, u ovom ili onom trenutku, govoriti svaki terapeut. Bilo u javnim nastupima, bilo u svom društvenom krugu, bilo zidovima.
Ipak, koliko god se o partnerskim odnosima govorilo, čini se da neke važne poruke konstantno doživljavaju istu sudbinu. Ostanu negdje u etru. Na njih se klimne glavom, pa se već u sledećem trenutku iz iste izbrišu. Narodski rečeno, na jedno uđu, na drugo izađu.
Bez namjere da se predstavljam kao stručnjak na temu partnerskih odnosa, jer to nikako nisam, što mogu da potvrde svi koji znaju istoriju mojih ljubavi, danas i ja imam jednu važnu poruku da pošaljem.
Poruku koja, naravno, dolazi iz konstruktivizma, teorije koja nas mnogo čemu može naučiti, kako o klijentima, tako i o nama samima.
Slični konstrukti olakšavaju komunikaciju, ali sličnost nije recept za uspjeh partnerskog odnosa.
Sličnosti se privlače – pa šta?
Među laicima postoje dva tabora. Oni koji tvrde da se privlače sličnosti, i oni koji tvrde da se privlače suprotnosti. Svi oni, naravno, govore iz ličnog iskustva, naročito čvrsto zagovarajući jednu ili drugu ideju ako treba da obezbijede neki dokaz da će trenutna veza da im opstane. Dokaz drugima, ili dokaz sebi.
I mada se neka istina u tome da se sličnosti privlače može pronaći, jer olakšava upadanje u transfer, čitava ideja je zapravo jako površna.
Gdje je tu „kako i zašto“? Ili, još bolje, gdje je tu „pa šta“? Šta nam to, na kraju, znači?
Slični konstrukti olakšavaju komunikaciju, ali sličnost nije recept za uspjeh partnerskog odnosa.
Suprotnosti, s druge strane, često mogu biti poziv na rast i razvoj. Naravno, pod uslovom da su obje strane spremne za razumijevanje konstrukata one druge. Ali, o tome malo kasnije.
U svakom slučaju, jasno je da priču o sličnosti treba pogledati iz malo drugačije perspektive. Jer, ništa nikad nije tako jednostavno.
Zajedništvo je korisno, ali ne i presudno
Kao što smo gore već nagovijestili, zajedništvo može biti veoma korisno u građenju odnosa. I mada su tema partnerski odnosi, moram napomenuti da ovo važi i za sve druge odnose u našim životima.
To je ono na šta se misli kada se kaže da su ljudi na istoj talasnoj dužini. Bilo da se radi o prijateljstvu, poslovnom partnerstvu, romantičnoj vezi, ta „ista talasna dužina“ često za sobom povlači i iste akcije. A osim toga, moramo priznati da je nekako ispunjavajuće kada osoba preko puta validira naša razmišljanja, pa izjavi nešto poput: „E, tako isto i ja“.
Ipak, za dobar partnerski odnos, zajedništvo nije presudno. Otišla bih i korak dalje, i tvrdila da ponekad može biti čak i štetno.
Da bismo sve te implikacije bolje razumjeli, moramo se osvrnuti na Kelija i tri konkretna korolara.
Korolar o zajedništvu
Kelijev korolar o zajedništvu glasi ovako:
„U onoj mjeri u kojoj jedna osoba koristi konstrukcije iskustva koje su slične onima koje koristi druga osoba, njihovi psihološki procesi su slični“.
To bismo jednostavnije mogli reći: „Psihološki procesi dvije osobe su slični u onoj mjeri u kojoj su slične konstrukcije iskustva koje upotrebljavaju“.
Dok učestvujemo u svijetu, svi ćemo biti suočeni sa raznim događajima. Zbog prirode samog konstruisanja, i zbog korolara o individualnosti o kojem će kasnije biti riječi, prilično je nevjerovatno da će iskustvo dvije osobe biti potpuno isto, čak i kada učestvuju u istom događaju.
Ipak, da bi se stvorilo zajedništvo, nije ni potrebno da su dvije osobe proživjele identične događaje u životu. Ono što nam daje osnov za zajedništvo jeste slična konstrukcija događaja, a ne priroda samih događaja.
Recimo da dvije osobe neku situaciju u kojoj se nalaze konstruišu kao „opasnu“ ili „dirljivu“ ili šta god da vam padne na pamet. Čak i da su im sržni konstrukti potpuno različiti, ta trenutna slična konstrukcija predstavlja zajedništvo, što može za sobom da povuče i slične akcije.
Ako se ovo podigne na nivo kulture, možemo reći da ljudi pripadaju istoj kulturi naročito zbog toga što svoje iskustvo konstruišu na sličan način.
Zbog svega ovoga, nema sumnje da nas zajedništvo povezuje sa drugim ljudima i da nam donekle olakšava ulaz u odnos uloga.
U partnerskim odnosima, može pospješiti povezanost i olakšati razumijevanje.
Korolar o individualnosti
Zadržimo se, ipak, na pojedincu. Već smo pomenuli da iskustvo dvije osobe nikada ne može biti potpuno isto.
Zato, kao neka vrsta protivteže korolaru o zajedništvu stoji korolar o individualnosti.
On kaže ovako:
„Osobe se razlikuju jedna od druge po načinima na koje konstruišu događaje“.
Dakle, naše razlike nisu samo rezultat različitih događaja koje pokušavamo da anticipujemo, već su prije rezultat različitog načiina konstruisanja. Šta ovo dalje znači? Ukratko, sve i kad bismo doživjeli potpuno identične događaje, razlikovaćemo se po tome kako smo te događaje konstruisali. A te različite konstrukcije, naravno, vode različitim anticipacijama.
Uzgredno, možda baš ova inherentna individualnost čitavu današnju priču o postajanju autentičnima čini donekle besmislenom. Jer, šta, zaboga, drugo možemo biti?
Nego, vratimo se na temu.
Sve to zvuči veoma jednostavno i logično. Ipak, svi odnosi, a možda naročito partnerski odnosi, nose jednu opasnost koja prijeti da, na neki način, poništi tuđu individualnost. Drugačije rečeno, možemo se jako zakačiti za zajedništvo, pa se uplesti u vrtlog pretpostavljanja šta nešto za nekoga znači, a da to nikad ne provjerimo.
Upravo nas na taj značaj provjeravanja podsjeća korolar o individualnosti. Jer, dvije osobe mogu gledati u identične događaje, a vidjeti potpuno različite stvari. Pa čak i ako su verbalni markeri isti, iskustvo, ipak, može biti konstruisano drugačije.
Korolar o društvenosti i partnerski odnosi
Za priču o partnerskim odnosima je naročito važan i korolar o društvenosti.
„U mjeri u kojoj jedna osoba konstruiše procese konstruisanja druge osobe, ona može da igra ulogu u društvenom procesu koji uključuje tu drugu osobu“.
Ili, jednostavnije, onoliko koliko možemo da konstruišemo konstruisanje nekog drugog, toliko sa njim možemo odigrati ulogu.
Dakle, da bi se ostvario neki odnos, nije potrebno da dvije osobe dijele slične konstrukcije iskustva, iako smo već gore pomenuli da to ponekad može da olakša stvari. Drugačije rečeno, nije potrebno da konstruišemo stvari na isti način kao druga osoba. Ono što je potrebno jeste da konstruišemo perspektivu te druge osobe, njen pogled na svijet. Njeno konstruisanje.
Ovo konstruisanje tuđeg konstruisanja je baza za društvene interakcije.
Ovdje se Keli, u prvom tomu Psihologije ličnih konstrukata, oslanja na metaforu o saobraćaju kako bi jednostavnije objasnio ovaj princip. Ukratko, da bismo uspješno učestvovali kao vozač u saobraćaju, moramo na nekom nivou da konstruišemo ponašanja drugih vozača. Drugi vozači moraju da urade to isto za nas.
Ne moramo da konstruišemo isto, ali moramo da znamo kako onaj drugi konstruiše.
Naravno, stvari se značajno komplikuju kada su u pitanju partnerski odnosi. Da bismo ostvarili smislen odnos, naš sistem konstrukata mora u većoj mjeri da supsumira sistem konstrukata našeg partnera. I obrnuto.
Ukratko, ne moramo da konstruišemo isto, ali moramo da znamo kako onaj drugi konstruiše. Ne moramo da mislimo isto, ali moramo da znamo kako onaj drugi misli.
Zato razlike ne moraju da predstavljaju prepreku, dok god smo spremni da uložimo napor da konstruišemo konstruisanje druge osobe. Najzad, ako se još jednom osvrnemo na korolar o individualnosti, biće nam jasno da će razlike uvijek da postoje.
A uspješnost našeg odnosa ne zavisi od stepena sličnosti i razlika, već upravo od ove spremnosti da zapravo vidimo drugu osobu. Da vidimo njene konstrukte. A ne da joj, zbog pretpostavljenog zajedništva, pripisujemo svoje.
Partnerski odnosi kao žrtve zajedništva
Ovo nas uvodi u priču o tome kako partnerski odnosi mogu postati svojevrsna žrtva zajedništva.
Možda zvuči nategnuto i paradoksalno, ali je zapravo često, i jako logično. A sve zbog toga što za smislene odnose nije dovoljno puko zajedništvo. Pa, ako izostane onaj važniji kriterijum, sadržan u korolaru o društvenosti, možemo se toliko osloniti na zajedništvo da, na kraju, uopšte ne vidimo onu osobu preko puta.
Koliko god zajedništva dijelili, nikad ne možemo biti isti. A na kraju krajeva, ne moramo da budemo ni slični. Tačno, to nam može olakšati razumijevanje. Ali ga nikako ne obezbjeđuje automatski. U krajnjem, razumijevanje ne potiče iz zajedništva, već iz iskrene namjere i kapaciteta da se sazna kako onaj drugi vidi svijet. Odnos se ne gradi na stepenu sličnosti. Gradi se na međusobnom konstruisanju.
Jako se oslanjajući na zajedništvo, lako možemo upasti u zamku uzajamnog podrazumijevanja, umjesto uzajamnog razumijevanja.
Jer, šta nam, na kraju, znači to što smo slični, ako ćemo da se smjestimo u te fioke i da ih nikad ne preispitujemo? Šta nam znači što smo slični, ako ne vidimo da nismo isti? Ako naše zajedništvo dovodi do toga da jedno drugo ne konstruišemo, već da sve svoje hipoteze uzimamo kao istine, nikad se ne pitajući kako onaj drugi svijet, jer vjerujemo da ga vidi isto kao mi?
Jako se oslanjajući na zajedništvo, lako možemo upasti u zamku uzajamnog podrazumijevanja, umjesto uzajamnog razumijevanja. Dobri partnerski odnosi zahtijevaju nešto više. Zahtijevaju da se vidimo. Van zajedništva. Van sebe – onoliko koliko je to moguće.
Tvoj svijet, ipak, nije moj svijet
Partnerski odnosi su, naravno, mnogo kompleksniji od onoga što jedan tekst može da obuhvati. Bilo koji.
Ipak, voljela bih da ponesete jednu važnu poruku. Poruku na koju sebe često treba podsjećati, a naročito ukoliko ste u odnosu koji je umnogome obojen zajedništvom.
Zato vas ostavljam sa ovom rečenicom.
Tvoj svijet, ipak, nije moj svijet.