Autor: Marijana Cvijović
Terapijska greška… Jedna od onih pojava za koje smo svi svjesni da postoje, a koje, opet, ne želimo tako lako da priznamo. Makar ne kad smo u pitanju mi sami. Nekako je, gle čuda, lakše uočiti tuđe greške, pa se potapšati po ramenu i reći: „Ja ovo nikad ne bih uradio/la“.
S druge strane, ono što mi uradimo ostaje skriveno, najčešće i od nas samih, da ne bismo slučajno morali da se suočimo sa implikacijama činjenice da, gle čuda, i mi griješimo.
Te implikacije su za terapeute često obuhvatnije nego što mislimo. One zahvataju čitav identitet.
Pa, hajde da vidimo šta terapijska greška zapravo čini identitetu terapeuta. I zašto je često mnogo bolnija nego što bi se po njenim posledicama učinilo da treba da bude?
Od terapijske greške do genijalne intervencije
Postoje mnogi terapeuti koji naizgled otvoreno govore o svojim terapijskim greškama. Vjerovatno ste ih već sretali i slušali. Oni iznose svoje loše intervencije na sto, komentarišu kako su ih kontratransferi naveli na pogrešne puteve, objelodanjuju svoje hostilnosti. A zatim se, najčešće, diče onim što je uslijedilo.
Odnosno, govore o tome kako je njihova terapijska greška otvorila neke važne stvari u procesu i kako je, na kraju, možda baš super što se ona dogodila. Jer, da nije, klijent možda ne bi istim tempom došao do nekih uvida, osjetio ili ispoljio neke emocije, naučio nešto važno o sebi, promijenio se…
Na ovaj način se terapijska greška preinačuje u jednu genijalnu intervenciju, a terapeuti se polako ubjeđuju kako su ipak znali šta rade. Ako nikako drugačije, a onda im je podsvijest šapnula da je važno pogriješiti. Kao da se greška može priznati i podnijeti samo onda kada se „isplati“.
Umjeti „iskoristiti“ grešku u terapijske svrhe zaista jeste važno. Ali, zar ne zvuči čudno da se baš svaka terapijska greška može tako lijepo iskoristiti? Zar ne postoje i one koje su ništa drugo do greške? I zašto nam je tako teško da o njima govorimo?
Koliko savršen moram biti da čak ni moja greška u konačnici ne bude greška?
I mogu li podnijeti kad mi se greška ne isplati?
Terapijska greška često sa sobom nosi implikacije koje prevazilaze samu situaciju.
Kad terapijska greška kaže: „Možda nisam ono za šta sam se smatrao“
Godine i godine obrazovanja, prolaženja kroz sopstvene terapijske procese, rada sa klijentima, superviziranja, i svega onoga što terapeuta čini terapeutom, često sa sobom nose jednu logičnu posljedicu.
Ukratko, terapeutov profesionalni identitet postaje njegova srž. „Terapija, to sam ja“ postaje jedna implicitna mantra koja živi i opstaje uprkos tome što ju je teško priznati.
Razvijajući ovaj identitet, počinjemo da vjerujemo da smo kompetentni terapeuti, da znamo kako da razumijemo čovjekove procese, da ljudi na nas mogu da se oslone i da možemo da im pomognemo. I, naravno, sve to i jeste neizmjerno važno.
Međutim, ovakvi konstrukti često zauzmu jedno mjesto koje je mnogo obuhvatnije od onoga što bi trebalo da bude profesionalni identitet. Oni prestaju da budu odgovori na pitanje „Kakav sam terapeut?“ i počinju da budu odgovori na pitanje „Ko sam?“.
Zbog toga, kada se desi terapijska greška, ona često sa sobom nosi implikacije koje prevazilaze samu situaciju. Tada se više ne govori o neuspjeloj intervenciji ili lukavom kontratransferu koji nas je naveo na ovo ili ono. Tada se govori o tome da ja, kao terapeut, možda nisam ono za šta sam se smatrao.
Moj identitet je najednom ugrožen. Njemu prijeti krah. Slika koju sam o sebi stvarao se urušava. Nešto u meni baš i ne štima. Nešto bi, možda, trebalo mijenjati i reorganizovati.
„Greška, to sam ja“ tada postaje jedna implicitna mantra koja živi i opstaje uprkos tome što ju je teško priznati. Brzinski se prošetamo od „savršen sam“ do „ne vrijedim ništa“, jer je lakše vratiti se onom starom i poznatom, nego stvoriti nešto novo.
Kuda dalje nakon terapijske greške?
Šta se dalje događa kada nas terapijska greška na ovaj način invalidira i zaprijeti našem identitetu?
U kojim pravcima sve možemo da krenemo?
Naravno, terapeut u ovom trenutku, osim prijetnje koju sam opisala iznad, može da osjeti i krivicu i anksioznost, i neke druge stvari.
Ono što se ovdje pitamo jeste šta može da uradi sa svim tim. Šta može da uradi u susretu sa ovim tranzicijama nakon terapijske greške?
Dvije najočiglednije opcije su da se odbrani ili da nešto iz svega ovoga nauči. Da dozvoli da ga iskustvo promijeni. Pa, hajde da vidimo kako se dešava jedno ili drugo.
Kako terapeut brani svoj identitet?
Sasvim je logično da ćemo, kada su naši sržni konstrukti ugroženi, imati poriv da ih zaštitimo i održimo. Međutim, ovo je brz put do hostilnosti. Odnosno, mi tada pokušavamo stvarnost da prilagodimo sebi i svom sistemu, pošto je prilagođavanje sistema jako težak i bolan proces.
Evo kako to izgleda u praksi. Prvo napravimo terapijsku grešku. Onda osjetimo da nam je to ugrozilo identitet, pa poželimo da ga zaštitimo i spasemo. Zbog toga svoju grešku počnemo da objašnjavamo na drugačije načine.
„Klijent nije bio spreman“, „Nije motivisan“, „U otporu je“, „Kad bi samo imao drugačiju porodicu… Oni ga sabotiraju“… Ovo su samo neki od načina na koje možemo da pokušamo da objasnimo stvarnost, a da pritom ne priznamo da smo napravili grešku.
Ideja je da odbranimo svoj identitet tako što ćemo da iskrivimo validacione dokaze kako bi i dalje išli u prilog onoj našoj prvobitnoj hipotezi. Ta hipoteza često može biti: „Ja sam savršen terapeut“. A gdje ste vidjeli da savršenstvo griješi?
Nešto ovdje, ipak, treba imati na umu. Kao što konstruktivisti već znaju, hostilna osoba čuje šapat istine. Ovo znači da ovog našeg „savršenog“ terapeuta kojeg smo gore pomenuli ipak negdje nagriza pomisao da on to nije. A pošto se to ne može podnijeti, ogroman napor odlazi na ostajanje hostilnim.
Ogroman napor se ulaže u to da se ne vide sopstvene terapijske greške. To je iscrpljujuće, ali je lakše za podnijeti od alternative.
Šta mislite, kakvu poziciju onda terapeut koji ne griješi zauzima pred klijentom? I koliko je od pomoći klijentu ako mu je glavni terapijski cilj da ostane savršen?
Terapijska greška nam pruža priliku da postanemo terapeuti koji danas znaju nešto što juče nisu.
Terapijska greška kao poziv na iskustvo
Postoji i drugačiji pravac u kojem možemo da krenemo nakon što napravimo terapijsku grešku.
Svi smo već čuli da se na greškama uči. Vjerovatno smo to mnogo puta i izgovorili. Ali, veliko je pitanje koliko smo zapravo spremni da živimo to što izgovaramo.
Ukoliko jesmo, onda nam terapijska greška može biti poziv na iskustvo, konstruktivistički rečeno.
Naravno, greška sama po sebi ne proizvodi iskustvo, a isto važi i za bilo koji drugi događaj. Iskustvo može da nastane u onome što uslijedi. Odnosno, možemo da dozvolimo da nas ono što se dogodilo promijeni. Da preispitamo svoje hipoteze, da nešto rekonstruišemo u sopstvenom sistemu, da postanemo otvoreni prema novim načinima konstruisanja. Umjesto da se čvrsto držimo onih hipoteza koje su se već pokazale kao netačne, te bivamo hostilni.
Ako zauzmemo ovakav stav, onda terapijska greška prestaje da bude dokaz naše nekompetentnosti, i postaje prilika za razvoj. Pruža nam priliku da postanemo terapeuti koji danas znaju nešto što juče nisu.
Terapijskom greškom ka profesionalnom razvoju
Terapijska greška… Jedna od onih pojava od kojih često bježimo, nesposobni da podnesemo njene implikacije.
Možda je vrijeme da zauzmemo drugačiji stav. I da se podsjetimo da profesionalni razvoj nikako ne podrazumijeva odsustvo grešaka. Naprotiv, on podrazumijeva našu spremnost da greške vidimo kao povod za reorganizaciju sopstvenog sistema konstrukata. Za iskustvo.
Naravno, ideja nije da se na ovaj način relativizuju profesionalni propusti i da se odgovornost spere sa ramena. Uostalom, spremnost na preispitivanje je jedan od najvažnijih oblika profesionalne odgovornosti.
Zato, kada u terapiji pogriješimo, ne bi trebalo da se pitamo: „Kako da dokažem da nisam pogriješio?“.
Mnogo je odgovornije i korisnije to pitanje zamijeniti ovim:
„Na kakvu promjenu me ova greška poziva?“.