Autor: Marijana Cvijović
Kad se prvi put desilo, bilo je zanimljivo. Kad se ponovilo, počeli smo da se pitamo. A kad više nismo mogli da prebrojimo pojedinačne slučajeve na prstima jedne ruke, normalizovali smo.
Kultura otkazivanja… Tako smo to nazvali. I čim je pojava dobila ime, postalo je mnogo lakše njome se ne baviti. Jer, šta tu ima da se kaže, kad je sve jasno?
I koga briga za implikacije?
Vjerujem da naslućujete ponešto od onoga što ja imam da kažem o implikacijama. Ne mogu se baš pohvaliti objektivnošću i političkom korektnošću svojih tekstova. A pitam se da li bilo ko i može, koliko god se upinjao.
Gdje je kultura u kulturi otkazivanja?
Ipak, hajde da počnem sa jednim disclaimer-om. Ne mislim da neki „otkazani“ ljudi nisu davali razloga da se poželi njihovo uklanjanje iz javne sfere. I ja sam čovjek, pa imam svoje mišljenje.
Međutim, ono što me brine je što je kultura otkazivanja postala, pa, kultura. Što je zavrijedila ovaj imenični epitet. Iako, možemo raspravljati o tome šta je u ovoj sintagmi epitet. Lingvistilčki, ovo je greška. Stilski, ubada baš ono što hoću da kažem.
Jer, može li biti većeg epiteta od kulture?
Bilo kako bilo, mene briga za implikacije. Kao i za razloge zbog kojih smo dozvolili da se kultura otkazivanja održi kao društveni fenomen.
I to je ono o čemu ću danas pisati. Naravno, oslanjajući se na teoriju ličnih konstrukata kao polaznu tačku za razumiijevanja.
Kad je u pitanju kultura otkazivanja, a i mnogi drugi fenomeni, podijeljeni smo. A zar nije to i poenta?
Kultura otkazivanja: kad psihološki mehanizam postane društveni fenomen
Kad razmišljamo o bilo kom društvenom fenomenu, a naročito onima koji nam se ne dopadaju, uopšte nam nije teško da zaključimo kako smo se, eto, jadni, našli u nebranom grožđu. Onako, niotkud.
Neko nam je nešto podmetnuo, a mi smo bili samo nevini posmatrači kojima sad nema druge do da činjenično stanje prihvate. Te da se na njega, ispijajući kafu, ponekad požale.
Nevini posmatrači, a ne kreatori.
O, kako nam se samo percepcija promijeni kad se radi o fenomenu koji odobravamo. Kako se tad iz petnih žila trudimo da čitav svijet čuje da smo baš mi njegovom stvaranju doprinijeli.
Kad je u pitanju kultura otkazivanja, a i mnogi drugi fenomeni, podijeljeni smo. A zar nije to i poenta?
Dok jedni cokću zubima i odmahuju glavama, drugi se ponosno smješkaju. Dok jedni tvrde kako sa tim nemaju ništa, drugi smatraju da su odigrali ključne uloge.
Na kojoj god strani da si, jedno je sigurno.
Postojala je kultura otkazivanja i prije kulture otkazivanja. Postojala je na individualnom planu. Postojala je kao mehanizam ličnog funkcionisanja. Postojala je i postojala i postala je društveni fenomen.
Evo kako.
Ne invalidiraj me, svijete
U psihologiji ličnih konstrukata, koncept validacije igra važnu ulogu. Kao što ste već mnogo puta čuli do sad (a ovo je moj pokušaj da neki moji konstrukti budu validirani, a drugi invalidirani, tako što ću da mislim da čitate ono što ovdje pišem), mi o svijetu razmišljamo kroz neke svoje kategorije. Kroz kategorije koje smo lično osmislili, uz, naravno, upliv nekih javnih i porodičnih.
Kroz konstrukte koje smo za sebe stvorili, pa ih, često, učvrstili, i odlučili da ne moramo da ih mijenjamo. Jer, rade posao.
A posao je da nam svijet objasne.
Kad neki od tih konstrukata testiramo, kroz ovakav ili onakav eksperiment, bićemo suočeni sa određenim rezultatima tog eksperimenta. Ako se hipoteze koje smo imali potvrde, onda smo validirani. S druge strane, ako rezultati ne idu u prilog našim hipotezama, onda smo invalidirani.
I sve to zvuči tako lako i jednostavno, sve dok se, zapravo, sa invalidacijom ne suočimo. Pa poželimo da se nije dogodila. Poželimo da naše hipoteze ostanu istine, i ne posmatramo ih kao promjenljive.
Šta, onda, nakon invalidacije da uradimo? Pa, bilo bi super kad bismo hipoteze koje ne rade posao zamijenili novima. Ali to je, avaj, beskrajno teško.
Kultura otkazivanja tu nastupa kao jedan društveno prihvatljiv način da ovu hostilnost održimo.
A pošto nam je teško da prilagodimo hipoteze svijetu, pokušaćemo svijet da prilagodimo hipotezama.
Ovo radimo na individualnom planu. Ovo radimo i na društvenom planu.
I kultura otkazivanja tu nastupa kao jedan društveno prihvatljiv način da ovu hostilnost održimo. Da prilagodimo svijet onome što mi mislimo, nauštrb onoga što drugi misli. Da drugome ukinemo pravo da misli drugačije. Jer bismo onda mi sa drugačijošću morali da se nosimo.
Da ostanemo nekako izvitopereno validirani.
Na stranu to što mnoge te ideje nisu moralno ispravne i zaista nije baš najsrećnije to što u današnjem diskursu uopšte postoje. Mehanizam je isti. A ako nešto umijemo, umijemo da pretjerujemo. Te pretjerujemo.
I dok pričamo o porukama koje sledeći na listi za otkazivanje šalju i zašto im treba stati na kraj, zaboravljamo da i mi, kroz kulturu otkazivanja, šaljemo jednu. Zamaskiranu idejama o društvenoj dobrobiti, a ipak duboko ličnu:
„Ne invalidiraj me, svijete“.
Preempcije kao gorivo za kulturu otkazivanja
Evo još jednog važnog koncepta iz psihologije ličnih konstrukata – preemptivno konstruisanje.
Vozite se automobilom i automobil ispred vas usporava brzinu. Pitate se šta se dešava. Da li će da stane, da li će da skrene, da li možda vozač ima neki problem? Odjednom zaključujete, odnosno preemptirate, da je vozač vjerovatno kreten koji ne zna šta znači signalizacija u saobraćaju i da će sigurno da skrene na predstojećoj raskrsnici, te svoju vožnju prilagođavate tome. Upravo to se i dešava.
Vaša preempcija je tačna. Saobraćaj se nastavlja. A onaj vozač ostaje zarobljen u kategoriji kretena i za vas ne može biti ništa drugo. Vjerujem da nešto slično svi imate u svom iskustvu.
Ako ništa, onda ste makar jednom u životu nekoga zarobili u kategoriju kretena.
Kad nekoga zarobite u bilo koju kategoriju, i odbijate da ga sagledate iz više uglova, ono što o njemu mislite za vas postaje istina.
I eto kako smo, kroz kulturu otkazivanja, još jedan psihološki mehanizam pomoću kojeg se od koječega branimo, pretočili u društveni fenomen. Prihvatili ga i zagrlili, kao da nam život od njega zavisi. A i zavisi. Ako ne život našeg tijela, a onda makar život našeg psihološkog sistema.
Preempcije su naš put do brze kontrole. Do očuvanja predvidljivosti.
A kad postanu kolektivne, onda to dovede to toga da „otkažemo“ osobu zbog ideje. Da je obezvrijedimo zbog stava. Zbog mišljenja. Da joj oduzmemo pravo na to da bude bilo šta drugo osim onoga što smo mi odlučili. Da joj oduzmemo pravo na postojanje, jer ne postoji na pravi način.
Granično društvo, reče li neko?
Kultura otkazivanja je pokušaj da ideje koje nas uznemiruju prosto izbrišemo iz svijeta.
Bježanje od rekonstrukcije
Vratimo se na trenutak na puteve do kojih vodi invalidacija. Jedan od njih je rekonstrukcija. Promjena našeg sistema konstrukata. Promjena naših konstrukata.
A ona podrazumijeva pokušaj sagledavanja stvari iz više perspektiva. Ona podrazumijeva odbacivanje stvari koje smo znali, ne bismo li saznali nešto novo. I nije nimalo lako odreći se poznatog i uplivati u nepoznato. Anksioznost, krivica, strah, prijetnja… Sve su to propratne pojave. Prateći vokali naših promjena.
I ko bi to želio da podnosi?
Na društvenom planu, zar nije lakše držati se onoga što znamo? Pa se kleti u promjenu i pokušavati da je izvršimo tako što će da je izvrši neko drugi? Tako što ćemo drugome da uskratimo priliku da govori o idejama koje nam se ne sviđaju, i da to nazivamo uspješnom promjenom? A da mi ne moramo s mjesta da se pomjerimo.
Kultura otkazivanja je, u ovom smislu, jedan bijeg od rekonstrukcije. Jedan pokušaj da ideje koje nas uznemiruju prosto izbrišemo iz svijeta, umjesto da se zagledamo u svoj sistem. I da, brišući ideju, izbrišemo i ljude, ukinemo im slobodu, savršeno sposobni da ih dehumanizujemo i savršeno nesposobni da se od sebe odlijepimo.
Ma sve što treba, samo da moj sistem ostane netaknut. Prilično plemenit cilj, a?
Kultura otkazivanja: crne ovce i bijele vrane
Osim što ukida razne slobode kojih su nam svima puna usta i za koje se nominalno tako strastveno zalažemo, prilično je jasno da kultura otkazivanja vodi do društvene polarizacije, podstičući usput mentalitet plemena.
Ona ohrabruje crno-bijelo konstruisanje. Ili si sa nama, ili si protiv nas. Ili si onakav kakav ja mislim da treba da budeš, ili ne postojiš.
Ili si crna ovca ili si bijela vrana.
A pritom svi misle da su bijele vrane. Ako nikako drugačije, a onda makar kroz to što su najdvinije crne ovce.
Ah, ta prokleta posebnost.